Nakon što je na vidjelo izašla uistinu maestralna SMS prepiska medijskog magnata Ninoslava Pavića i njegovog pokojnog kolege Ive Pukanića, umjesto da se pokrije ušima, Pavić je dan nakon objelodanjenja po njega vrlo neugodnog transkripta, upregnuo svoja „vodeća“ pera. Izdavač koji uživa u činjenici da mu novinari na posao dolaze s grčem u želucu, nije pričekao da narod, zaboravan kakav jeste, smetne s uma o čemu je govorio u SMS porukama, nego je preko svojih pulena iz Jutarnjeg lista zaratio na nekoliko frontova. A prava je poslastica kako je na web izdanju Jutarnjeg na obadva teksta onemogućeno, dakle zabranjeno ostavljanje komentara, što jasno govori o naporu tog medija za slobodu javnog govora kao i o spremnosti na otvorenu diskusiju.

Prvo je preko crnokronikaša Dušana Miljuša dan nakon objavljivanja transkripata Pavić plasirao tekst pod naslovom – „Sramotna SMS podvala: Odvjetnici podvalili privatne poruke da zaštite ubojice“ (evo i linka). Taj bi suludi naslov neukom čitatelju Jutarnjeg trebao sugerirati kako je transkript obična izmišljotina odvjetničke bagre koja u utrci za vrtoglavim premijama, ne preže ni od podvala. Onaj tko nakon pročitanog naslova, pljucne u prste i okrene novu stranicu, ne čitajući tekst, vjerojatno će ostati u takvoj zabludi. Međutim, u Miljuševom tekstu tek se površno raspreda o tome je li materijal s Pukanićevog mobitela morao biti izdvojen iz sudskog spisa ili je ulaganjem u spis trebao postati „javnim dobrom“. Iako u svakodnevnoj praksi zna na koji način ovakvi materijali pronađu svoj put do javnosti, s obzirom da se i sam nebrojeno mnogo puta dokopao osjetljivih materijala, i to često na granici neukusa, Miljuš navodi kako se tek spekulira da je ovaj put procurilo preko odvjetnika. Da li uopće nije shvatio njegov tekst, što je manje vjerojatno, ili u želji da što bolje provede šefovu naredbu, urednik Jutarnjeg stavio je spomenuti naslov, koji s tekstom nema nikakve veze. Na koji način bi odvjetnici „SMS podvalom“ zaštitili ubojice, vjerojatno će u jednoj od narednih epizoda istražiti agenti za paranormalno, Fox Mulder i Dana Scully. No, s obzirom da je razvidno kako do snimanja novih nastavaka Dosjea X ipak neće doći, ovo će nam ostati neriješena misterija.

To od EPH nipošto nije sve, jer samo nekoliko sati nakon Miljuševog teksta objavljen je i poprilično konkretniji sastavak na zadanu temu, koji potpisuje od mase obožavani i nadasve cijenjeni kolumnista Jutarnjeg, Davor Butković. Njegov partijski zadatak je ovaj put bio obračunati se s glavnim konkurentom svoje tiskovine, Večernjim listom, koji se drznuo ogriješiti se o kolegijalnost i objavio najzanimljivije SMS poruke što su ih razmijenili Pavić i Pukanić. Dakako, odmah u startu Butković nam daje do znanja kako se zapravo radi o pokušaju javne kompromitacije čelnika EPH (evo i tog linka), te se ne može načuditi kako to da je takva tema dobila čak jednu novinsku stranicu.

Vrlo je zanimljivo kako se tek sada od naroda obožavani kolumnist sjetio da ovaj presedan „pokreće određena važna pitanja za hrvatsku javnost“, jer se radi o dubokom ataku na ljudsku privatnosti, a nipošto nije u javnom interesu. Transkripti su po mišljenju velebnog tvorca izmišljenog intervjua sa Ivom Sanaderom, „stara roba“, iako bi njegove novine da su u glavnim ulogama neki drugi akteri, isti platila suhim zlatom. Nadalje, kaže kako „u SMS dopisivanju Pukanića i Pavića nema baš ništa od javnog interesa: u svim tim porukama, dapače, ne postoji niti jedna relevantna informacija o bilo čemu”, kao da nimalo nije relevantno to što smo doznali na koji način se uređuju novine i kako se plasiraju određene teme te kako se oni od kojih žive, dakle čitatelji, nazivaju budalama koje kupuju njihove novine, iako nisu vrijede tih novaca.

Nije Butkoviću na pameti bio javni interes i zaštita privatnosti kada je nedavno trebalo razapeti izvjesnu profesoricu s Filozofskog fakulteta, koja se pijana svojim automobilom zabila u hrvatskog vojnika i uništila mu život. Teško je razumjeti kako se tek sada poziva na javni (ne)interes i narušavanje privatnosti, kad već toliko godina radi u novini koja ustrajno njeguje trend selebriti kulture i novini čiji urednici jedva čekaju da nekome ispadne sisa kako bi to promptno gurnuli na naslovnicu. Nije smatrao potrebnim reagirati, primjerice, kad je njegov korporativni medij prosvjednike iz Varšavske nazvao „smećem“ i „talibanskim diverzantima“, a niti kada se potegla hajka na starce koji su se usprkos lošem materijalnom stanju drznuli živjeti u središtu Zagreba, u „štakornjacima“, predmnijevajući da su onda i ti starci ništa drugo doli obični pacovi.  Nije moralizirao ni onda kada je njegova tiskovina linčovala mladića prozivajući ga silovateljom i objavljujući njegovu fotografiju uništila mu život, da bi se kasnije DNA analizom ispostavilo da ipak on nije taj „monstrum“.

Ali, šta bi sad, ljudi se mijenjaju, uostalom, jebeš čovjeka koji danas misli jedno, a sutra opet isto, pa je tako i Butković tek sada osjetio vrlo jaku potrebu za korigiranjem svojih moralnih stavova, ali i stavova cjelokupnog hrvatskog društva. No, nema veze, duhovit je stari kulinarski znalac i vrsni enolog, jer sve nas je skupa nasmijao zaključivši – “Mi, dakle, čvrsto vjerujemo da se zaštita privatnosti može kršiti jedino kada se radi o jako opravdanom razlogu, koji je fundamentalno važan za određeno političko, ekonomsko, društveno, čak i sportsko, ili, u ovom slučaju, pravosudno pitanje.” … Pa zar to, priznajte, ipak nije puno bolje od onog na što smo od njega navikli, tipa – „Amfora je u ustima gotovo brutalna: prvo se čini da je suha kao šampanjac bez dosagea, da bi nakon nekoliko sekundi prekrila jezik finim, uljastim slojem. Okus joj nije toliko bogat kao bouquet: više je asketski, suzdržan, ali perfektno fokusiran“ … Amin …