I raste (glavnica, s oko 280 tisuća na oko 378 tisuća kuna, prema tečaju prije 15. siječnja, sad je to već više od 444 tisuće kuna; i kamata je rasla, ali je snižena – početna 4,30%, najveća 5,60%, trenutna 3,27%; plaća je postojana – 5 tisuća kuna s uračunatim prijevozom). Muž radi od Libije do Njivica ne bi li pomogao da se dug pokrije, u Libiji je jedva ostao živ.

Modernistički projekt

Naselje je radničko, tvorničko – vrtni grad u režiji urbanističkog para Antolić-Halilibrahimov, minijaturno Borovo ili proširena Raša, sa zgradama mahom jednokatnicama položenima prema izvoru svjetlosti. Kolne su staze sekundarne i prate reljef terena, a sve zgrade imaju daljinski, otvoren pogled na jug-jugoistok (naselje je na brdu). Sama stambena zajednica kapacitirana je na 2000 + duša. Podignuta je početkom pedesetih, paralelno s pogonom Jugoturbine – industrijskim bazenom uz Mrežnicu i Senjsku/Riječku cestu – u duhu općeg modernističkog projekta da se svakom radniku osigura ugodan smještaj i pristao društveni standard. Naselje je tako opremljeno kompletnom infrastrukturom. Vrijedi upozoriti da kompletna infrastruktura, primjerice odvodna (kanalizacijska) mreža niti danas u nekim dijelovima grada nije riješena kako spada. 

Izgradnja radničkog naselja na Švarči (FOTO: Kafotka.net)

A bilo je tu i kino, i vrtić, i knjižnica, i restoran/noćni bar, i dva hotela za samce, i dom sindikata, i kuglana, i igralište (dječje, nogometno, rukometno, košarkaško), i škola sa sportskom dvoranom te niz ostalih uslužnih objekata. U neposrednoj blizini izgrađen je kasnije i karlovački bolnički centar, a u sklopu same tvornice radile su ambulanta, restoran i ekskluzivniji restoran za poslovne sastanke i svečane prigode. Danas u naselju nema niti pola sadržaja koji su nekad egzistirali, a nema niti onog temeljnog nositelja razvoja, ne samo Švarče nego i grada/općine i čitave mikroregije: “Jugoturbina je nama bila sve. Ne samo stalno radno mjesto i dobra plaća, nego sve”, riječima deda Ivice, ispitivača motora, “dobiti Jugoturbininu zlatnu, ili srebrnu, značku, to je bilo čast, to je bilo viteški, razumiješ. To nije bio novac”. Naselje se nalazilo “napol puta između grada i industrije, na udaljenosti koju se može prevaliti pješke [35 minuta do grada i 25 minuta do industrije]”, na posao išlo se u kolonama, u tri smjene, a iz Zagreba dolazila su po dva busa puna inženjera. Odnosno, u stilizaciji tadašnjeg Karlovačkog tjednika (iz 1954.): “Nedavno su u Francuskoj kupljena dva luksuzna, moderna i brza autobusa koji imaju avionska sjedala, grijanje, radio i zvučnike. Ovim autobusima tvornica će svakog dana prevoziti iz Zagreba u Karlovac visokokvalificirane stručnjake”.

Jugoturbinsku naseobinu nisu oblikovali samo Antolić i Halilibrahimov, dograđivali su je i mijenjali sami stanari, radnim akcijama, sadnjama, igrama, druženjima i drugim vidovima angažmana. Posljednji pokop tog jugoturbinaškog duha izvršilo je nedavno Zelenilo: srezavši stabla koja “nisu po mjeri” ili “otežavaju košnju”, redom breze, šljive i ariše koji su ravnopravno rasli i činili jedinstven ekosistem. Nakon industrije i industrijskih radnika ostali smo tako i bez ćukova i vjeverica, samo s vranama. I pokojim jablanom, oko koga vrane kruže. Jedna od radničkih udruga bila je i likovna sekcija: Dušan Peškir, samouki skulptor, postavio je tako mamu u park ispred kazališta (Zorin Doma) da sjedi kao Meštrovićeva Madona – čiji odljev tamo stoji – i kad je mama svoje odsjedila skulpturu su prenijeli na Švarču. Problem je došao u ratu kad su ljudi s dinamitom u Mami vidjeli Partizanku (ili, konkretno: Nadu Dimić), pa su je minirali, ali nisu to napravili naročito dobro pa je Mami odletjela samo glava. Navodno su i Dušan i njegova mama odselili da i njima ne bi odletjela samo glava. Meni je skulptura bila čudna dok sam išao u školu, ona je tako stajala, bezglavo, u parku. Kasnije sam tek saznao da se to zove Nika – božica pobjede.   

Restoran Jugoturbina u radničkom naselju na Švarči (FOTO: Kafotka.net)

Stambeno pitanje Jugoturbina je – osim tvorničkih/društvenih stanova i matičnoga naselja – rješavala i preko specifične kreditne zadruge. Od 1964. pa do propasti u okviru stambene zadruge financirana je izgradnja tri i pol tisuće privatnih stanova i kuća (uključivo adaptacije, vikendice, itd.). Otplatu tih kredita potpomogla je krajem sedamdesetih i kroz osamdesete inflacija, olakšavši radnicima sticanje vlastitoga smještaja. Akcija je poduzeta i zato jer je broj zaposlenih naglo rastao, na vrhuncu SOUR Jugoturbina zapošljava 10 tisuća ljudi, od toga 6 tisuća je bazenskih radnika. Jedna zgoda iz kazivanja deda Ivice govori i o tome, ali i o statusu kvalitetnih kovača, glodara, tokara u pogonu koji je zahtijevao preciznu i kvalitetnu obradu uz nuliranje škarta (u škartu je bio i ogroman problem Jugoturbine s domaćim kooperantima, budući da je znao zapremati do 60% isporučenih proizvoda): “Bio je ovdje Đuro Karas, nepismen čovjek ali izvanredan kovač, potomak od onog Karasa slikara, ko će ga znat, inače ima tih ljudi koji imaju strašnu memoriju i sve pamte, vizualiziraju, a nikad u životu ništa nisu pročitali... i da, dođu oni Đuri jedan dan, SOUR je izgradio četiri trosobna stana, tri su otišla a četvrti nikako, i sad šta da se radi, da se ne prodaje to trećem SOUR-u, Radnički savjet kaže daj Đuri: Đuro neće, već ima, jedan jednosoban, s djetetom, i tako se oni natežu, drž ne daj, vamo-tamo i Đuro pristane, pritisne prst i dobije stan! To ti je bilo to radničko samoupravljanje”.

Markovićeva kriza i Apolonijev OUR

Posebna akcija poduzeta je ne bi li se radnicima omogućio prikladan odmor. Jugoturbina je imala dva privremena odmarališta ograničenih kapaciteta, u Bobovištu na Braču i u Pirovcu, “gdje nam ovi iz Esplanade nisu dali da se kupamo, mi smo bili fabrička sirotinja a oni gospoda, i tad su oni bili gospoda”. Godine 1971. Marko Kljaić, financijski mag i direktor kasnijega Jugoturbinina OUR-a za trgovinu i inženjering, zakupio je povoljan plac na Puntu na Krku i uzeo polog od inženjera i poslovnih partnera koji su ondje bezecirali lokacije za vikendice. Od toga je pologa – budući da se Jugoturbina u spomenuto vrijeme nalazila u problemima s likvidnošću – Kljaić digao kredit za izgradnju radničkog odmarališta sa sređenom infrastrukturom, sportsko-rekreacijskim i uslužnim sadržajima. Zajedno s vikend-kućama Jugoturbinino je naselje na Puntu brojalo tisuću i osamsto ležajeva na 46 tisuća kvadrata priobalnog prostora. 

Radna akcija na izgradnji Jugoturbininog radničkog odmarališta Punat na Krku. (FOTO: Kafotka.net)

Jugoturbinu je dugo pratila nelikvidnost: tvornica je postavljena vrlo ambiciozno i u okviru zaštićene vojne privrede(1949-1954) tvorila važan segment u planu podizanja jugoslavenske trgovačke i ratne flote a da ni kadra ni tehnologije ni sredstava baš nije bilo, pa je onda poludovršena, na pragu sazrijevanja puštena niz tržište. Jugoturbinini proizvodni ciklusi bili su kompleksni i dugotrajni i kao takvi zahtijevali subvencije i zaštitu ili barem sazrijevanje vlastitih izvora akumulacije, na što se otvaranjem tržišta nadovezao uvoz turbina izvana i konkurencija drugih poduzeća unutar Jugoslavije (Litostroj, Uljanik, Treći maj, Split) koja počinju duplati kapacitete i ulaziti u Jugoturbinin proizvodni program. Čitava situacija izaziva veliku krizu i osipanje koje sanira tek direktor Mićo Gledić 1963. dvama velikim kreditima, ali nelikvidnost i dalje ostaje i svaki se višak preusmjeruje u pogon, na održavanje tekuće proizvodnje i potencijalno financiranje razvoja. U tom kontekstu izgradnja odmarališta i naselja na Puntu zbilja jest pothvat.

Naselja se u novom režimu dokopao famozni Apolonije – tipičan lik iz tranzicijske basne, punim imenom Stanko Polonijo– a da bi pribavio punatsku stečevinu morao je prvo privatizirati čitav OUR Ugostiteljstvo i turizam. Najnelagodnija posljedica navedene transakcije jest da je dio stečevine Apolonijevog/Polonijeva OUR-a i nekadašnje kino na Švarči, koje novoga gazdu naravno nije interesiralo, pa je ostavljeno da trune i propada, u istoj zgradi u kojoj se – kao ambijentalni par ruini – nalazi i dječji vrtić.

Krajem osamdesetih Jugoturbina ulazi u krizu: propada sovjetsko i istočnoeuropsko tržište na koje su se plasirali motori, turbine i pumpe za vojnu industriju, termo-centrale i nuklearne elektrane. Riječ je o proizvodima koji su rađeni uglavnom po zapadnim licencama, ali vrlo kvalitetno, precizno i pouzdano. Primjerice: Jugoturbinin (i Končarov) pomoćni generator u Černobilu preživio je havarijua i danas radi kao stacionarno postrojenje za proizvodnju struje, japanski pomoćni generatori u Fukušimi, s druge strane, nisu preživjeli nalet cunamija. Firme-kćeri nekadašnje Jugoturbine i danas egzistiraju na ovoj baštini, loveći Ruse, Ukrajince i Bjeloruse ne bi li popravili štogod od svojih postrojenja u čijem bi remontu (koji bi trebalo vršiti barem svakih 30 godina) onda one sudjelovale. Firme-kćeri pozivaju se na ugovore, aranžmane i stare ljubavi. Jedino što ih više nitko ne prepoznaje iz prve.

Radnici Jugoturbine u pogonu (FOTO: Kafotka.net)

Godine 1989. Jugoturbina je privatizirana po Markovićevom zakonu – u isto vrijeme njezin bivši direktor i karlovački šef Milan Pavić, za kojega je ovo poduzeće doživjelo najveću ekspanziju, predsjednik je Privredne komore Jugoslavije – 1990. dolazi do stečaja (ili najave stečaja) najvećih sastavnica pa je skupština složenog poduzeća (dioničkog društva) likvidirala firmu, što je sudski potvrđeno 1992. S 1990. na 1991. dolazi do masovnih otkaza. Rat i nacionalna diferencijacija progutali su radničko nezadovoljstvo, značajniji otpor i sindikalna akcija zabilježeni su jedino u Motorima (današnji Adriadiesel). Zanimljiv aspekt Jugoturbinine djelatnosti jesu Juting i Interna banka, odnosno komercijalna sekcija koja je dinamizirala veliku ekspanziju (tehnološku, kadrovsku, infrastrukturnu, organizacijsku) sedamdesetih i osamdesetih i tako olakšala kontinuirane probleme s likvidnošću te sraz s reeksporterima, izjelicama deviza. Komercijalna sekcija, to srce sistema i integrativni temelj SOUR-a, preuzela je zadatak ugovaranja poslova i pribavljanja tendera, imala predstavništva od Tajlanda do Kanade i mnoge vrijedne nekretnine u Zagrebu i Karlovcu. Također, imala je i firme-kćeri u Torontu i Münchenu. Likvidirana je 1990.

Vunena vremena

Važan je Jugoturbinin zalog zajednici i obrazovno-znanstveni aparat koji je u Karlovcu uspostavljen: Školski metalski centar (s integriranim srednjim i višim obrazovanjem strojarsko-metalske i mehatroničke orijentacije, danas Veleučilište) te Institut Jugoturbine. A kretalo se praktički od nule. Govori prof. emeritus Mirko Butković: “Samo seljaci i neuka raja smo bili, to smo bili, čitaj Krležu. Najvažnije što je taj socijalizam doveo je da smo mi počeli vjerovat u vlastite snage, digao nam je samosvijest na strašan nivo, pa evo, niko nije imao pojma kak turbina izgleda, a uspjeli smo! Vadili smo – iz literature, izvadili sve što se može, nismo imali para da radimo i isprobavamo velike snage, ko svjetska poduzeća. Slušaj, oni imaju tradiciju sto-dvesto godina i financije, uf! A ovdje odleti pa nam sve sruši, ovu sirotinju što imamo. Mi smo morali odmah napravit dobro il učit na greškama, al što manjim greškama, razumiješ, proračunat i pazit. Cijelo vrijeme je Jugoturbina tako radila. Alstom je to sad digao na svjetski nivo – konstruiramo za cijeli svijet. Ja sam s te strane ponosan jer smo stvorili ekipu od tisuću kvalitetnih inženjera, ovdje, u Karlovcu”. 

Jedan od pogona Jugoturbine (FOTO: Kafotka.net)

Jugoturbina je podignuta u vunenim vremenima, sukoba sa Staljinom i sukoba sa Zapadom, totalne blokade i opće oskudice. Na inicijativu Vece Holjevca locirana je u Karlovcu. Prvi direktor bio je pukovnik Luka Knezović, “otac od one krasne glumice, Vlaste, ti se nje ni ne sjećaš, uf”, kad je tvornica nedovršena puštena niz tržište direktorovao je Hugo Gazin, “vrlo sposoban čovjek, stari partizan, radio je i nepropisno samo da bi Jugoturbina mogla radit, stalno smo bili u blokadi”. Prije nego se Jugoslavija otvorila i prije nego su nabavljene strane licence (za sofisticiranije i jače proizvode), radilo se isključivo samostalno, mozak operacije bio je kidnapirani AEG-ov direktor dr. Ernest Kraft, koji je nekako pao na jugoslavenski konto poratne jagme za njemačkim znanstvenicima. Iz Berlina dovukli su ga Veco Holjevac i inženjer Antun Ošlag, njemački zarobljenik i logoraš. 

Prva konstrukcijska jezgra bila je u Zagrebu, uskoro je preseljena u Karlovac. Prva tvornica (parnih turbina) bila je na Korani, u prostoru nekadašnje vunare, kasnije je prebačena u novoizgrađeno postrojenje na Švarči/Mrzlome polju, uz širenje proizvodnog pogona na pumpe i dizel-motore. Sedamdesetih i osamdesetih, u vremenu velike ekspanzije, postrojenje je temeljito obnovljeno i prošireno a najvažnija investicija jest izgradnja tvornice velikih turbina (današnji Alstom), tvornice plinskih turbina (pod pokroviteljstvom JNA i za potrebe mlaznih motora, s Rolls Royceovom licencom i vlastitim tehnološkim rješenjima) te tvornice za precizno kovanje lopatica. Tvornica plinskih turbina sa postrojenjem za precizno kovanje lopatica ulazila je u svjetski tehnološki vrh po složenosti proizvodnje. Devedesetih je imala aferu sa Slavkom Canjugom, Zlatkovim bratom, koju je jedva preživjela. Zadnjih godina se obnavlja i polagano raste. 

Značke Jugoturbine kao podsjetnik na "proizvodnija vremena" (FOTO: njuskalo.hr)

Ako su inženjering i komercijalna sekcija bili srce/krvotok poduzeća, Institut je bio Jugoturbinin mozak: tu su se donosile odluke o razvoju, koncipirao ustroj, kalibrirale inovacije, povezivala proizvodnja itd. Institut je raspolagao sa znanstveno-istraživačkim laboratorijima, kompjuterskim centrom i bibliotekom od 10 tisuća knjižnih i 200 časopisnih naslova. Inženjeri s Instituta prenosili su znanje na polaznike Školskog metalskog centra. Poseban aspekt pozne faze Jugoturbinina djelovanja bilo je izraženije eksperimentiranje s kompjuterima, robotikom i elektronikom u sklopu OUR-a zvanog EAB. Jugoturbina je još krajem pedesetih uvela srednju mehanizaciju za obradu poslovnih podataka, to se kasnije usavršuje pa njezin Računski centar postaje osnovicom sličnog servisa za čitavu općinu Karlovac i šire.

Kompjuteri su Jugoturbini bili neophodni iz niza razloga, uz temeljne poslovne obrade, evidencije i statistike, tu su važniji strojarski proračuni i mogućnost pouzdanijeg i bržeg projektiranja tehnološki kompleksnih proizvoda (primjerice autohtonih Jugoturbininih strojeva za balansiranje: “to je bilo najkompliciranije od opće proizvodnje – još se vrte. Nešto prije rata smo radili Rodiću u Bugojnu za balans elektromotora”). A sve je počelo preko Sljemena: “Ja sam još kao mlad inženjer išao u Sljeme da radim na kompjuterima, oni su ih među prvima imali jer su proizvodili samo to meso i puno izvozili pa dobivali deviza, s kompjuterima su si radili plaće. To ti je bilo veliko ko ova soba, sa tisuću cijevi i 100 memorija. Ovi danas imaju milijun memorija” (M. B.). 

Grupa radnika u Pogonu Jugoturbine (FOTO: Kafotka.net)

Po snazi u vrh Jugoturbininih poslova ulaze termocentrale u Iranu (4x350 MW) i TE-TO Kolubara (2x350 MW), u Indiju je prodana licenca za autohtone Jugoturbinine parne turbine koje se i danas proizvode. U sferi pumpne konstrukcije i proizvodnje značajan je izvoz u zemlje Bliskoga istoka, a Jugoturbina je kompletno opremila i projektirala stotinu i dvadeset farmi u Bosni. Još u doba vojne uprave, kad se tvornica zvala Edvard Kardelj, “dobila je narudžbe iz Turske za isporuku 700 diesel agregata za navodnjavanje. Centrifugalna sisaljka, proizvod tvornice, daje u minuti 800 litara vode na visinu od 25 metara, čime se mogu navodnjavati prilično velike parcele zemlje”. Danas je u Hrvatskoj, kaže Opća enciklopedija, navodnjeno “manje od 1% ukupnih poljoprivrednih površina”. Iz ekološkog programa Jugoturbina je, među ostalim, proizvodila biolagune za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda (prva u Jugoslaviji), proizvode za pročišćavanje brodskih otpadnih voda itd. Što se imena tiče, ono je promijenjeno 1954., jer je godinu ranije donesen zakon koji zabranjuje da se poduzeća, ustanove i gradovi nazivaju po živućim političarima, osim Tita, a razna predložena imena, “Turbo stroj i slično nisu zagrijala članove”, pa je “inženjer Taloš predložio ime Jugoturbina”, što se “svima svidjelo”. Svidjelo im se toliko da je par desetljeća kasnije moralo na hlađenje. 

 Na staroj slavi

Osnovica karlovačke strojograđevno-energetske, odnosno metaloprerađivačke industrije bila je prejaka i prežilava – i prekvalitetna – da potpuno propadne. Danas u bazenu – skupa s izmještenim postrojenjima Contala/Alatnice te Tvornice turbina Karlovac – ima blizu dvije tisuće radnika, od čega manji dio otpada na novodobne radnje kao što su proizvodnja šatora, auto-salon i trgovački centar. Jezgra bazena firma je Alstom, bivša Tvornica parnih turbina, od 1991. ABB. S tristotinjak radnika i blizu bankrota 2001. Alstom je pod rukovodstvom Damira Vranića došao do njih 850 danas, uredno posluje, surađuje s Veleučilištem, stipendira i nudi posao mladim inženjerima. Dominanta je karlovačkog Alstoma na intelektualnoj proizvodnji (konstrukciji), odnosno jeftinijoj intelektualnoj radnoj snazi nego u zapadnoeuropskim pogonima firme-matice. Sam Vranić radio je dvije godine vani, vratio se, kaže, zbog djeteta. Zatekavši sljedeće: “2001. godine zatekao sam u tvornici teška vremena – praktički je bankrotirala, i mnogo se toga promijenilo, pa se nisam mogao vratiti na svoje staro mjesto, niti na neko slično, primjerice mjesto voditelja ili izvršitelja. Tako sam završio u prodaji, što se uskoro pokazalo sretnom okolnošću jer sam kao 'order manager' radio s ljudima iz međunarodnog okruženja s kojima sam se povezao tijekom prethodne dvije godine, za vrijeme rada u Švicarskoj. Upravo zahvaljujući tim vezama dogovorili smo nove, profitabilne ugovore s kojima je tvornica isplivala iz bankrota te opstala”.

Zadnja vremena Jugoturbine (FOTO: Dinko Neskusil/Kafotka.net)

O periodu propasti govori ovako: “Vrlo dobro se sjećam tog perioda jer smo s 1200 zaposlenih 'srezani' na 300. Bilo je to 1991. godine. Imao sam sreću da sam ostao na poslu, ne iz tog razloga što sam bio jaki inženjer, već zato što sam se bavio tada rijetkim poslom jer je malo ljudi znalo programirati numeričke strojeve”. Kasnije je Vranić poslan u Italiju da sanira tamošnju podružnicu, koja je potom stavljena pod karlovačku kapu. Francuska matica Alstoma (sa svim filijalama) kupljena je nedavno od strane General Electrica i upitno je što slijedi: 2015. je godina restrukturiranja, a odluke se donose negdje drugdje. Ili, riječima karlovačkog direktora: “Jednostavnim riječima rečeno, trebali bi se širiti i graditi nove proizvodne pogone. No zasad, dok se sve u korporaciji ne definira, o tome ne možemo razmišljati”. Jedna od firmi u bazenu bavi se isključivo remontom, a remont, odnosno uživanje stare slave, dvadeset i pet godina nakon, i dalje je važan, ako ne i jedini, segment Jugoturbininih nasljednica. Isječak iz gesla Croatia pumpi: “U Europi smo poznati po tome što smo nastavili dio poslova nekadašnje Jugoturbine. Naime, oko 15.000 naših pumpi ugrađeno je u oko 750 brodova koji plove diljem svijeta”. Najteže od bazenskih postrojenja stoje Motori, nekadašnji div, danas jedva sjena. Motori (Adriadiesel) su pod guvernmanom familije Končar i u kompleksnoj dužničko-vlasničkoj situaciji, a radnici igraju dugogodišnji slalom između otkaza i neisplaćenih plaća.

Drugi, brzorastući krak karlovačke metaloprerađivačke industrije vezan je na tvornicu pištolja HS Produkt, koja je s 80 radnika iz 2000. skočila na njih dvije tisuće danas. Iako je HS druga priča, i iako tu bitniju ulogu igraju Ministarstvo obrane, RH Alan i ratno streljačko iskustvo, postoji poveznica: suvlasnik Marko Vukovićponikao je na Jugoturbininoj školi a prvo radno mjesto bilo mu je u Motorima, gdje je “puno naučio od drugih inženjera, jer za razliku od danas, tada su se znanja nesebično prenosila na mlađe generacije”. Jugoturbina je inače imala vrlo razvijenu inovatorsku sekciju, a i danas je karlovačko društvo inovatora po broju članova i opsegu rada vodeće u Hrvatskoj. Ne bi bilo loše tu potegnuti i pitanje statusa i satnice Tehničkog odgoja srezanoga za pola u novome režimu (kao uostalom i smaknutoga Domaćinstva).

U Karlovcu su preživjele dvije industrijske grane: metaloprerađivačka i prehrambena, i to još ovaj grad drži daleko od sudbine Siska. Jer nekoć su bili divovi.

Većina podataka preuzeta je iz monografije o Jugoturbini (2005.), dosad jedine publikacije posvećene ovom poduzeću i njegovim društvenim implikacijama. Podaci o podizanju naselja preuzeti su iz časopisa Arhitektura, br. 18-22, god. II, 1949., te br. 4, god. VI, 1952.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kafotka.net

Ovaj tekst u skraćenoj verziji objavljen je u novinama o radnim pravima RAD., a prenosimo ga u sklopu dogovorene suradnje s izdavačem, Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).