U jednom trenutku, krajem devedesetih, razminiranje je zamrlo, odjednom više nije bilo toliko stranih donacija. Obično se kao razlozi tome spominje otvaranje novih kriznih žarišta u svijetu i vanjska politika Hrvatske.

“Donacije, koje su činile samo 12 do 15 posto, zaustavljene su zbog naših torbara i naše politike prema Bosni i Hercegovini, a potom su počele odlaziti prema novim žarištima. Novac je počeo odlaziti u Bosnu i tako je bilo sve do 2000. godine kad se u Hrvatskoj promijenila vlast. Hrvatska se prije toga bila jako loše profilirala. U inozemstvu se puno pisalo u tome kako nazivamo ulice po Mili Budaku. Zaboravilo se da smo mi žrtve, nismo znali iskoristiti tu našu tragediju da riješimo problem mina, nismo se znali prezentirati. Sve važne međunarodne organizacije otvarale su svoje urede u BiH, pa kad je princeza Diana došla u ove krajeve organizirali su joj da posjeti Bosni. Da je netko Dianu - od koje je započeo svjetski val interesa za problem mina - doveo u istočnu Slavoniju, skupa sa svim fotoreporterima koji su je pratili, bilo bi odjeka i sigurno bi se onda našli i sponzori”, analizira danas Dijana Pleština, ravnateljica Ureda za razminiranje pri Vladi RH, koja nam je potvrdila informaciju da Hrvatska donatorima naplaćuje PDV za razminiranje.

POSAO BEZ KRAJA: Hrvatska ni 25 godina nakon rata neće biti očišćena od mina

MINIRANA ZEMLJA: „Bilo je tu dosta kokošara, ali sada je krenulo na bolje“

Ponekad ima i nekih banalnih zabuna. Tako se Heather Mills, supruga Paula Mc Cartneyja, požalila da HCR ne želi uzeti novac za razminiranje, no ona ga je htjela uložiti u stvaranje mobilnih bolnica za slučaj kad netko strada u minskom polju, što je više pogodno za Irak i Afganistan. No, ako je novca sve manje, zašto su samo lani osnovane četiri nove tvrtke za razminiranje?

“Neke tvrtke plaćaju dio ispod stola, ne plaćaju doprinose, kasne s plaćama, pa njihovi zaposlenici odluče sami otvoriti svoje tvrtke”, odgovor je koji nudi Pleština. A kako se ta američka profesorica politologije, odrasla u Kanadi, uopće našla u priči o razminiranju?

Donedavna se tvrdilo da Hrvatska ima 14.500 kvadratnih kilometara minsko sumnjivog područja, što je ispostavit će se golemo pretjerivanje (FOTO: HCR)

“Meni je 1999. godine Damir Goršeta, tadašnji ravnatelj HCR-a, poslao pismo u kojem objašnjava da me želi uključiti u razminiranje jer misli da bih sa svojom naobrazbom te znanjem engleskog i francuskog mogla biti korisna. Bilo je to pred izbore, pa nismo javno o tome, jer nisam htjela da se novine pune tekstovima o tome što radi supruga ivice Račana. Tek kad je SDP pobijedio moja je funkcija postala javna. Prvi koraci su bili traženje fondova u Sjedinjenim Državama. Kad sam dobila prvi ček od 100.000 dolara i vidjela da ja to mogu raditi, odlučila sam da moram biti u sustavu. Otišla sam ministru vanjskih poslova Toninu Piculi, bez da je moj suprug znao za to, i znajući da svaki ministar može imati po pet savjetnika predložila sam mu da me angažira kao volontera. Kada sam došla kući, shvatila sam da to nije dobro, i da će ispasti kako supruga premijera želi neki glamurozni angažman pa sam mu ipak rekla da mi treba platiti, da se vidi da je to pravi posao, a ne neka moja razbibriga. Dogovoreno je da će mi plaću uplaćivati preko hrvatskog veleposlanstva u Ljubljani na račun Međunarodne zaklade za razminiranje (ITF). Pri tome sam ja kao donator odlučivala kako će se taj novac utrošiti - jednoj ženi sam kupila stan, čovjeku koji je teško stradao od mine kupila sam sprave za oranje”, potanko nas informira ravnateljica Ureda za razminiranje pri Vladi RH.

A koja je prava brojka?

Doduše, i tu je bilo nekih problema jer ITF, koji novcem američke vlade inače mečira (duplira) sve donacije, nije to svaki puta napravio. No, ovdje vrijedi postaviti i pitanje zašto se ITF- u kojem je i rečeni Goršeta proveo neko vrijeme nalazio u Ljubljani, a ne negdje u Hrvatskoj ili BiH?

“Američki kongresmeni slovenskog podrijetla sami su predložili da se napravi neka institucija preko koje će ići novac za razminiranje. Činjenicu da Slovenija s minama nema veze oni su pretvorili u svoj argument, kao dokaz da nemaju interesa tu nešto muljati. Da sam ja tada bila u toj poziciji, drugačije bih rekla Amerikancima - mi živimo u zemlji punoj mina, znamo što to znači, itekako imamo taj problem i već smo razradili cijeli sustav. Na žalost, kod nas se tada nitko nije angažirao oko ITF-a, iako on zadržava tri posto od svake transakcije. Amerikanci su davali puno novca za BiH, tako da Hrvatska u početku nije imala niti svog predstavnika u ITF-u. Hrvatska je zbilja bila prva zemlja koja se sama razminirala. Tada smo bili jedini, sada se same razminiraju još neke zemlje, primjerice Azerbajdžan”, kaže Pleština. Pojasnit će i kako se sve donedavna tvrdilo da Hrvatska ima 14.500 kvadratnih kilometara minsko sumnjivog područja, što je četvrtina površine države.

„Realna je brojka bila dvije ili četiri tisuće. Dezinformacija je nastala tako što je 1996. godine jedan UN-ovac rekao novinarima, želeći ih obeshrabriti od lutanja ratnim terenom, da je po dva kilometra sa svake strane linije razdvajanja hrvatskih i srpskih snaga minski sumnjivo i da ne izlaze iz automobila. Netko je to pomnožio i tako se došlo do te brojke. Vremenom se brojka smanjila na 4.500 kvadratnih kilometara, no mi smo i dalje govorili o milijun mina, a stranci su to sigurno primijetili, pa sam zamolila Goršetu neka smanji broj. Onda je 2008. godine bilo rečeno da je samo 10 do 15 posto od onih 2.000 kvadrata minirano, dakle nekih dvjestotinjak. Sada govore da je minirano 50 posto od 600 kilometara, pa ispada da imamo vise miniranog nego tada“, kaže Pleština. Na tom mjestu postavili smo joj i pitanje kakva je suradnja njenog Ureda s HCR-om.

"Brodarac se izderavao na mene, a drugi su gledali u pod" - Dijana Pleština (FOTO: Facebook/Ured za razminiranje)

“Kada sam preuzela Ured, HCR je imao 144 ljudi i 77 automobila, kao i puste pomoćnike i zamjenike. Ubrzo je ravnatelj Zdravko Modrušan, koji ne na tom mjestu 2010. godine naslijedio Otta Jungwirtha, pozvan da se vrati u MUP. Napravili smo novo Upravno vijeće (UV) HCR-a, kojem sam ja predsjednica. Sjedila sam i u onom starom Upravnom vijeću, gdje je predsjednik bio Đuro Brodarac te ljudi iz raznih ministarstava po službenoj dužnosti, uglavnom ljudi koje taj posao ne zanima. Sastanci su trajali po 45 minuta, jedina sam postavljala pitanja, iako sam formalno, kao savjetnik pri MVP-u, bila najlošije rangirana. Ponudila sam i da ću otići kod tadašnjeg premijera Ive Sanadera i svađati se da nam da više novaca za razminiranje, nisu htjeli. Brodarac se izderavao na mene, a drugi su gledali u pod. I tako deset godina. I to je jedan od razloga zašto se kasni s razminiranjem”, oštro odgovara.

Broj članova UV-a smanjen je na devet, uključujući i Pleštinu, a i to je neka ušteda jer svaki od njih dobiva po 2.000 kuna mjesečno. Uz po jednog predstavnika MUP-a, MORH-a i MVP-a, Dijana Pleština je prije dvije godine u UV dovela petero novih ljudi - Gorana Radmana, Gorana Granića, Gordanu Kovačević, Davora Bruketu i Nevena Budaka. Kaže kako su to sve  „pametni i dokazani ljudi, koji imaju dovoljno svog posla i malo slobodnog vremena“ pa ih je jedva nagovorila. Tvrdi da je zadovoljna njihovim radom, pogotovo jer joj oni daju drugi pogled.

„Drugi korak je bio raspisivanje natječaja za novog ravnatelja HCR-a, kojeg biraju članovi UV-a. Tada su se prijavili i neki ljudi koji su već vodili HCR, a za čijih se mandata nije puno napravilo. Prijavio se i jedan bivši ravnatelj, ali nitko od njih nije zadovoljio pa je natječaj poništen i raspisan je novi, na koji se prijavio sadašnji ravnatelj Dražen Jakopec”, objašnjava Pleština pomake. Kao svoj važan projekt istovremeno ističe MARE u Rovinju, namijenjen oporavku djece žrtava mina, a koji se gradio čak 12 godina.

“O tome sam počela razmišljati još 2000. godine. Za MARE sam prvi novac prikupila već dvije godine kasnije. Imala sam 400.000 dolara od Amerikanaca i krenuli smo u adaptaciju jedne stare bolnice pokraj mora. Mislila sam da za papire treba osam mjeseci, no bili su gotovi tek 2005. godine jer se upleo i Zavod za restauriranje. Napokon, u proljeće 2005. sklopili smo ugovor s gradom na 20 godina i u jesen smo započeli radove. Mislila sam da će do 2006. biti gotovo. Međutim, zbog prijašnjih loših iskustava donatori su odredili da taj novac ne smije biti iskorišten za gradnju, pa sam se preko Hrvatske udruge žrtava mina obratila Francuskoj, Norveškoj i Luksemburgu. Dogovorila sam da se računi šalju na ITF i da oni isplaćuju sredstva”, pokušava nam Pleština objasniti zbog čega se taj projekt toliko odužio.

Centar MARE u Rovinju gradio se punih 12 godina (FOTO: Facebook/Centar MARE)

Luksemburg je 2003. godine dao novac za projekt u Rovinju, no sve do 2010. godine,  nisu dobili izvješće o izvedenim radovima, pa su zaprijetili da će ostatak novca prenamijeniti za neke druge projekte.

“To je riješeno, Luksemburg i dalje sudjeluje u projektu, platili su sve što su obećali, a za to sam dijelom i sama kriva jer sam u to doba privatno prolazila teške trenutke, kao što je smrt mog supruga i još nekih bliskih ljudi. U međuvremenu sam saznala da je ITF onih namjenskih 400.000 dolara uputio za razminiranje u BiH, a tamo nitko nema pojma kako je taj novac potrošen. Digla sam frku, 2007. godine su mi ipak odobrili 300.000 dolara, no to je zapravo tada bilo pola vrijednosti od onih 400.000 dolara iz 2001. godine. Srećom, na kraju je MARE ipak otvoren”, zaključuje Pleština.

Razminiranje neće biti dovršeno za naših života

Razminiranje Hrvatske moglo je ići potpuno drugačijim tijekom i biti odavno gotovo. Umirovljeni pukovnik HV-a Branko Kakarić, višestruko ranjavan i odlikovan stručnjak za razminiranje koji je devedesetih radio na prebijanju ruskoga klirinškog duga poslovima razminiranja, kaže da ovim tempom taj posao nikada neće biti gotov, i to zbog nekih partikularnih interesa.

“Posao razminiranja Hrvatske već su odavna u ime klirinškog duga mogli odraditi Rusi, oni su nam mogli izvaditi sve do zadnje mine u roku od pet godina, najkasnije do 2010. godine Mungos bi u tom slučaju bio samo nadzornik. Rusi imaju poligon za razminiranje velik poput Samobora i zbilja su dobri u tom poslu. Imaju ljudi i tehnike koliko god nam treba. Plan nažalost nije uspio jer su već tada bili prejaki privatni interesi da taj lukrativni posao traje vječno, a državna tvrtka Mungos namjerno je uništavana. Da su Rusi to riješili, neki naši ljudi se ne bi mogli bogatiti. Oko takvih poslova, koji su u početku financirani uglavnom donacijama, uvijek se skupe lešinari. Zbog svega toga, sumnjam da će razminiranje biti dovršeno za naših života“, tvrdi Kakarić. Neki će u ovoj teoriji ići i toliko daleko te ustvrditi da su, kako bi se opljačkalo što više državnog novca, neke od izvađenih mina nakon krivotvorenja zapisnika o njihovu vađenju premještane na minski čista područja, pa se onda i njih tobože razminiralo.

"Stvari se nisu realizirale jer su neki nanjušili novac i proviziju" - Branko Kakarić (FOTO: Lupiga.Com)

“Prava je katastrofa što smo razminiranje proglasili privrednom granom, trebalo je te poslove ostaviti samo državnom Mungosu. Zamišljeno je da se zaposlenici srodnih firmi koje se bave eksplozivima, minama, obuče za rad, a što bi se sufinanciralo iz državnog proračuna. Pa ne može se tvrtka uzdržavati samo razminiranjem! Tako su Nijemci 1945. godine riješili stvari kad se sve počistilo, i onda ostane nekoliko tvrtki koje se u to razumiju. Pa i ja sam to radio za Civilnu zaštitu prije rata. Vadio sam i deaktivirao avio-bombe od 1.000 kilograma zaostale iz Drugog svjetskog rata”, kaže Kakarić koji je 1995. godine umirovljen kao 60-postotni ratni vojni invalid. Navodi i da je u doba kad je nastala ideja o osnivanju državne tvrtke, planirano da Mungos bude jedini na tržištu, kako bi kontrola bila što stroža. Trebalo je izraditi nacionalni program koliko ljudi treba i koliko tvrtki će to raditi te odrediti cijenu.

“Još 1993. godine prema Vladi se išlo sa dokumentom Civilne zaštite da se donese Nacionalni program. Od 1992. godine pri MORH-u smo pokrenuli školovanje prvih pirotehničara. Htjeli smo uspostaviti sustav za školovanje pirotehničara, da vratimo struku. Nije se realiziralo jer su neki nanjušili novac i proviziju. A išlo se toliko nisko da me, primjerice, Hrvoje Šarinić tužio Franji Tuđmanu da nisam član HDZ-a”, prisjeća se ovaj umirovljeni pukovnik. Podsjetit će da je Hrvatska imala tradiciju proizvodnje eksploziva i municije, Titan Ozalj je, primjerice, radio i prije Prvog svjetskog rata, dok je na zagrebačkom Ksaveru postojala škola za pirotehničare. No, 1945. godine smo to izgubili, jer je jednostavno pogon preseljen u Kruševac i Kamnik.

“Htjeli smo na zagrebačkom Kemijsko-tehnološkom fakultetu otvoriti smjer kao nastavak Ksavera, dolazili bi tamo i stranci. Tako bi ujedno znali tko s time radi. Takav smjer postoji u Austriji i Njemačkoj, tamo sam ga i ja završio. Taj posao više nije mogao ostati na razini tečaja, kao što je bilo u ratu. Kod nas je i danas dovoljno imati srednju školu te završeni tečaj. U Hrvatskoj postoji svega desetak školovanih pirotehničara”, kaže Kakarić.

"U Hrvatskoj postoji svega desetak školovanih pirotehničara" (FOTO: HCR)

Paralelno, objašnjava, jačala se i industrija eksploziva, pa je u Samoboru 1994. i 1995. godine radila tvornica trotila, koju je vodio Mladen Pleše, kadar iz MORH-a. Dobili su sve dozvole, montirana je tvornica, ali onda je navodno sve iznenada obustavljeno.

„Obustavljeno je jer general Vladimir Zagorec onda više ne bi dobivao proviziju za uvoz oružja. Zato je sva ta skupa oprema razmontirana i nestala je. Posve iznenada, od nacionalnog programa se odustalo, I to bez ikakove argumentacije”, oštar je Kakarić. On je sa skupinom hrvatskih stručnjaka i pedagoga radio i na projektu zaštite civilnog pučanstva, kojeg je podržao i UNICEF, štoviše, prihvatio ga je i uzeo kao svoj.

“Radili smo plakate za djecu, tv spotove, video- kazete. Djeca su se igrala Ramba, donosili su bombe u školu. Htjeli smo iznaći način kako suzbiti tu radoznalost kod djece?”, govori nam. Koliko su mine vrebale u to vrijeme vidjelo se i u nesretnom slučaju, kada je vozač američkog atašea, usred Zagreba, kod zgrade HRT-a stao na "paštetu" i ostao bez noge.

“To sam jutro prošao pored njega i ušao u minsko polje usred grada, a da to nisam znao. Čovjek iz osiguranja koji je to napravio nikada nije odgovarao, pobjegao je negdje”, prisjeća se Kakarić.

U međuvremenu se korupcija uvukla u posao oko razminiranja. Vlasnici nekih privatnih tvrtki bezuspješno su se žalili DORH-u i odnosili buntove papira o nepravilnostima kod dodjele poslova razminiranja; ništa nije bilo procesuirano, a vlasnik jedne od tih firmi na kraju se pred upravnom zgradom HCR-a raznio bombom.

“Tada se mislilo da je bolje ne otvarati istrage da ne gubimo donacije, a baš zbog nedovoljne borbe s korupcijom smo ih gubili!”, kaže Kakarić.

I dok su se jedni trudili organizirati humanitarne akcije tipa „Poznati kuhaju za vas“ i s „Kuhačom protiv mina“, a supruga američkog veleposlanika Lynn Montgomerry proglašavana počasnom građankom Čiste Velike zbog svega što je učinila za razminiranje šibenskog zaleđa, drugi su razminiranje shvatili kao priliku za bogaćenje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Christopher DeWitt

Ovaj tekst treći je u nizu tekstova iz serije "Razminiranje Hrvatske", koji nastoji odgovoriti na pitanja zašto, toliko godina nakon završetka rata, Hrvatska još nije razminirana, te koliko je novca ukupno potrošeno za razminiranje, koliko je novca došlo u Hrvatsku kroz donacije za razminiranje i gdje je taj novac završio. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.