Gdje je bila prijelomna greška, zašto Hrvatska nije postala zemlja poput primjerice Izraela, koja se brendirala kroz svoju sigurnosnu industriju, zašto nismo stvorili novi izvozni proizvod kad već posjedujemo iskustvo u razminiranju?

Po nekima, pogreška je napravljena kad je razminiranje pretvoreno u gospodarsku granu i otvoreno tržišnom natjecanju, odnosno privatnim tvrtkama za razminiranje, umjesto da sav posao ostane u državnoj tvrtki Mungos. Ta je tvrtka 2012. godine otišla u stečaj, iako je imala privilegiju sklapanja izravnih pogodbi s državom, bez javnog natječaja. Naslijedila ju je tvrtka Mungos razminiranje, osnovana 2009. godine. Međutim ona ne posluje ništa bolje, pa godišnje njenih 70-ak zaposlenika pravi i do osam milijuna kuna gubitka. Novi šef Hrvatskog centra za razminiranje (HCR) Dražen Jakopec lani je za novu direktoricu postavio Amiru Šafranić, prijašnju članicu uprave Sokol Marića.  

Više se ne događa da se kvadratni metar razminira za 2,7 kune (FOTO: Novilist.hr)

“Čim sam došao promijenio sam menadžment i organizacijski oblik u Mungos razminiranju. Rekao sam im: 'Vi ste jako korisni hrvatskoj državi, ali morate biti profitabilni!' Ove će godine sigurno biti u plusu, a da je bio dobar menadžment u plusu bi bili već lani. Osiguran im je kontinuitet posla. Dali smo im najzahtjevniji projekt Prašnik, od 2,9 milijuna kvadratnih metara, čime oslobađamo čak 10 milijuna kvadrata, odnosno više od pola Brodsko-posavske županije. Tamo su veliki gospodarski potencijali, šume hrasta lužnjaka. S Mungosima ulazimo tamo gdje nismo sigurni ima li mina, a privatnicima smo prepustili tendere. Privatnicima okupljenima pri HUP-u obećao sam da ću se boriti za što više novca. Tu zapravo nema idealnog modela. U BiH je primjerice to zanimljivo riješeno, oni su u protuminski sustav ukomponirali vojsku, civilnu zaštitu, centar za mine i privatne tvrtke. Kod nas se išlo na tržišni model, pri čemu je zadržana državna tvrtka koja je 2012. godine propala, no sada opet živi”, kaže Jakopec.

POSAO BEZ KRAJA: Hrvatska ni 25 godina nakon rata neće biti očišćena od mina

Novost je i što će razminiranje sada ići po redu, od rubnih dijelova Hrvatske prema središtu. Kompletno će se razminirati Dubrovačko-neretvanska županija, granični pojas između Konavala i BIH, odnosno Crne Gore, što se nedavno i dogodilo. U toj su županiji bili minirani čak i otoci Lokrum, Lopud, Šipan i Lastovo. Potom je na redu Vukovarsko-srijemska županija, odakle se onda projekt razminiranja seli prema zapadu.

“Bolje je odjednom sve riješiti, jer ako očistiš samo dio, onda te pitaju zašto baš Peri, a ne Marku. Pa onda komentari kad se vratiš u neko selo – 'opet vi razminirate, pa kad ćete više biti gotovi?' Sada smo objedinili projekte, imamo koordinaciju po županijama, da nekako poravnamo lokalne i nacionalne prioritete. A i odmah dajemo veću površina na uporabu”, objašnjava nam Jakopec.

Od preko 600 kilometara minsko sumnjivog područja, polovica je definirano minskim zapisnicima i ti će dijelovi imati prednost. Paralelno HCR radi izvide, a ako nema indikatora minske zagađenosti brojka će se reducirati. U zadnje je vrijeme ubrzana razmjena podataka preko nacionalnih centara za razminiranje u Srbiji i BiH, čime se također smanjuju troškovi. S BiH su razmijenjeni podatci o granici oko Dubrovnika.

"Bolje je odjednom sve riješiti, jer ako očistiš samo dio, onda te pitaju zašto baš Peri, a ne Marku" - Dražen Jakopec (FOTO: Privatni album)

“Stalno nam dolaze nove informacije, javljaju se pojedinci, povratnici, razne službe, uvezali smo sve. Onaj tko nešto zna, ako zbog nekog razloga ne želi ne mora se javiti nama, može se obratiti našim kolegama u Srbiji i BiH, koji će HCR-u proslijediti informaciju”, napominju iz HCR-a. Jakupeca smo pitali i je li Hrvatska zbilja jedina zemlja na svijetu koja se sama razminira.

“Nije baš tako, jer se donacije miču kako se pomiče fokus svjetske politike. Mi smo sada članica EU, više nema donacija jer njih trebaju zemlje bez drugih izvora financiranja.  Hrvatska sada ima šansu u fondovima. Osim toga, bilo je puno afera pa se donatori miču. Ali ako imate uređenu državu, tu problema nema. Svatko mora znati gdje je završio njegov euro. Ukoliko se uspijemo kreditno zadužiti za tih 100 milijuna kuna kod HBOR-a, 2019. godina bi postala realniji cilj. A ono što je najvažnije je da je to sada i problem Europske unije, pa se može aplicirati i za te fondove. Već je u  pripremi ‘Natura Vita’, projekt ukupne vrijednosti 35 milijuna eura, od čega na razminiranje otpada 25 milijuna. To je zajednički projekt HCR-a i Hrvatskih šuma kojim bi bile obuhvaćene minski sumnjive površine u Osječko-baranjskoj županiji, na području Parka prirode Kopački rit te šumski prostor uz rijeku Dravu. Pa toliko od države godišnje dobijemo, da nam upali samo jedan takav projekt do 2019. riješili smo problem razminiranja u Hrvatskoj. Ja sam optimist. Svima sada govorimo da mine nisu samo problem RH nego i Unije”, tvrdi šef HCR-a.

Proteklih smo godina bilježili cijeli niz štrajkova pirotehničara. U početku, neposredno nakon rata, imali su dvostruki radni staž, no onda su im prava odjednom smanjena, a plaće počele jako kasniti, čak i po tri mjeseca, jer je zbog konkurencije cijena razminiranja znatno pala. Stanje se u zadnje vrijeme popravilo, pa unazad godinu dana više nema štrajkova. U međuvremenu je, međutim, puno tvrtki za razminiranje nestalo. S obzirom na postojeći uvjet da tvrtka ima najmanje pet pirotehničara, inače gubi akreditaciju, neki su se povlačili s tržišta ili spajali, a otpadali su i oni koji imaju manje strojeva.

Pirotehničari su, nakon puno godina zalaganja, dobili pravo na beneficirani radni staž (FOTO: Novilist.hr)

Prema podatcima HCR-a, u Hrvatskoj se danas i dalje aktivno razminiranjem bavi 38 tvrtki, a od toga su čak četiri nove, osnovane prošle godine, iz čega se može zaključiti da je taj posao i dalje atraktivan. Stabilizirale su se i cijene razminiranja, pa se više ne događa da se kvadratni metar razminira za 2,7 kune.

“To se događalo jer je skup hladni pogon, posla nije bilo dovoljno pa se spuštala cijena, a ova je djelatnost s troškovne strane jako opterećena. Cijena od jednog eura po kvadratu morala bi svakog zadovoljiti i garantirati sigurnost, da smo nakon takvog razminiranja svi mirni”, kaže Jakopec. Ranije se, naime, znalo događati da kontrola HCR-a pronađe mine na terenu koji je navodno razminiran, a u tom se slučaju čišćenje ponavljalo o trošku tvrtke koja je to radila.

Zanimljivo, razminiranje se donedavna plaćalo manje od košnje trave, a u posljednjih nekoliko javnih nadmetanja ponuđene jedinične cijene za razminiranje zemljišta kretale su se od šest do devet kuna po metru kvadratnom, dok pirotehničari u prosjeku zarade otprilike 8.000 kuna mjesečno. Tržište se, dakle, stabiliziralo, potpisan je kolektivni sporazum, plaće se više ne smanjuju. A što o tome misle pirotehničari?

“Nama Domovinski rat još nije završio, a štrajkamo jer smo dovedeni na rub. Prevareni smo Nacionalnim programom. Potpisali smo kolektivni ugovor, dobili smo prava, ali novca nema. Radimo na terenu kojim 20 godina nitko nije prošao. U 2012. godini smo imali 10 do 12 radnih dana u mjesecu. Ne radimo i po dva mjeseca. Radimo po pet sati dnevno, u 13 sati svi zovemo doma da smo dobro“, rekao je u HTV-ovoj emisiji Veterani mira pirotehničar Tomislav Ledić.

Struktura minsko sumnjivog područja (ILUSTRACIJA: HCR)

Od 1991. godine do danas u minskim poljima je stradalo 1.978 osoba, od kojih 511 smrtno. U prethodne dvije godine ukupno su stradale četiri osobe, neusporedivo manje nego u prvim godinama poraća, kad bi ih nastradalo i preko stotinu godišnje.

I sam Ledić misli da razminiranje ne smije biti dio tržišta i ići u javnu nabavu, jer se tako ruši cijena - ako tvrtka nema prihoda, prihvatit će i nerealnu cijenu od tri kune po kvadratnom metru.

Pirotehničari su, nakon puno godina zalaganja, dobili pravo na beneficirani radni staž, gdje se godina dana broji 18 mjeseci. U mirovinu mogu ići ako imaju 35 godina staža, od toga osam na poslovima razminiranja. Radno vrijeme skraćeno im je na pet sati dnevno. Najviše je problema bilo u Mungosu, koji je nakon otvaranja tržišta ostao jedina državna tvrtka za razminiranje. Krajem listopada 2011. godine na konferenciji za novinare održanoj pred sjedištem MUP-a sindikalni predstavnici pirotehničara Mungosa optužili su Vladu da nije ispoštovala sporazum o preustroju te tvrtke, jer im niti nakon tri godine nije uplatila 15 milijuna kuna predviđenih za dokapitalizaciju.

“Sporazumom je bilo predviđeno da će Vlada tim novcem omogućiti smanjenje broja zaposlenih i kresanje troškova državne tvrtke za humanitarno razminiranje koja bi nakon preustroja trebala pozitivno poslovati. Mungos je svoj dio posla obavio tako da danas tvrtka sa stotinjak zaposlenih, od kojih 60 pirotehničara, posluje bez gubitaka, no država im je umjesto 15 milijuna kuna uplatila samo osam milijuna, i to kao pozajmicu na koju je zaračunata kamata”, istaknuo je tada predsjednik Novog sindikata Mario Iveković.

Prema podatcima HCR-a, razminiranjem se trenutno bavi 38 tvrtki sa 672 zaposlenika, od toga 617 pirotehničara. Najviše pirotehničara zapošljava Mungos razminiranje (50), pa Dok-ing i povezana tvrtka Dok-ing razminiranje (39), te nuštarski Istraživač (37). Nešto više od polovice tih tvrtki, njih 23, posjeduje vlastite strojeve za razminiranje. Imaju ih ukupno 48, od čega je deset strojeva u vlasništvu Dok-inga, koji ih i proizvodi. Također, tvrtke za razminiranje imaju i 22 psa za detekciju mina te 670 metaldetektora.

Dok-ing i proizvodi strojeve za razminiranje (FOTO: dok-ing.hr)

Odgovor na pitanje zašto je Hrvatska još uvijek pod minama potražili smo i kod Dijane Pleštine, koja je od 2000. do 2011. godine bila savjetnica za protuminsku djelatnost pri MVP-u, a 2012. godine je postala ravnateljica Ureda za razminiranje pri Vladi RH, čijih se desetak zaposlenika većinom bavi EU fondovima.

“Nije bitno samo koliko je novca nego i kako se on troši. Nisu svi ljudi koji se bave razminiranjem pošteni i dobri - neki se drže samo svojih partikularnih interesa i nije im do interesa zajednice”, kaže nam oštro Pleština. U medijskim istupima tvrdi da će rok do 2019. godine biti ispoštovan, pa je logično da je upitamo i odakle tolika sigurnost.

“Zato jer me se više ne može blokirati kao što se godinama radilo, a ako me se pusti na miru ja ću to odraditi. Ako se postavi sustav i prestane se muljati, ti se rokovi mogu postići novcem EU iz fondova za regionalni razvoj i poljoprivredu. Želim dati malo optimizma, da izađemo iz ove rezignacije, jer neki misle da Hrvatska neće biti razminirana još 50 godina. Ja sve više vjerujem da je moguće razminirati našu zemlju do 2019. godine jer sam probila zid za euro fondove. Kad sam išla u Bruxelles u veljači, uspjela sam doći do važnih ljudi i shvatila sam da razminiranje RH nigdje ne ulazi zato jer se ne prezentirano onako kako bismo trebali. Naši imaju argumente da smo mi jedina zemlja članica EU čiji je teritorij još pod minama, da je to nedopustivo i oni nas kao moraju razminirati. No zašto bi? Naš rat jer davno završen, a i dobili smo za to neke novce. Trebalo je sve biti gotovo 2005. godine, sami smo napravi budžet kojeg se nismo držali. HCR je rekao da ćemo imati po 500 milijuna kuna godišnje, no to je bila politička igra. Pa niti 2008. i 2009. godine nismo izdvajali po tih pola milijarde kuna, a sada ih zbilja nemamo. A vremena nema puno. Iako je zadani rok 1. ožujka 2019. godine, zapravo bi posao trebao biti gotov već krajem 2018. godine, jer nam na kraju ostaje Lika, a tamo se zimi ne može raditi ”, napominje Pleština. U razgovoru za Lupigu prisjetit će se kako je nedavno pronašla svoj govor iz 2005 godine, s jedne konvencije.

"Trebalo je sve biti gotovo 2005. godine, a sami smo napravi budžet kojeg se nismo držali" (FOTO: Privatni album)

“Tamo sam rekla da bismo trebali do 2009. godine razminirati Hrvatsku. Kako vidite, nismo niti blizu. Ja sam godinama bila blokirana, sustav je bio neujednačen, bilo je tu dosta kokošara, no sada je napokon počela racionalizacija. U sustavu je puno ljudi s odličnim plaćama, službenim automobilima i mobitelima, koji se sada grčevito bore protiv smanjivanja tog sustava”, dodaje.

Upitana kako je trebalo od početka postaviti sustav, Pleština kaže: “Trebali smo dečke koji su bili u ratu i koji su sami postavljali mine da rade na njihovom uklanjanju, neka nas vode na ta mjesta dok ih još znaju prepoznati. To bi bilo važno, jer su oni često minirali bez karata. Ovako su vremenom sve prepoznatljive točke nestale. Čak i ako nisu ostali u vojsci trebali smo ih pitati što znaju, no to se nije radilo i to je bilo jako pogrešno. Taj dio bi bio besplatan i ljudi bi rado pomogli, ovako su oni otišli u mirovine i propuštena je prilika da još jednom pomognu zajednici”.

Na pitanje zašto se dozvolilo da uz Mungos paralelno nastane sustav privatnih tvrtki za razminiranje, kaže da je to bio uvjet za dobivanje skoro pa besplatnih zajmova Svjetske banke.

“Tako su mi kasnije ispričali, jer ja sam tek 1999. godine ušla u tu priču. Ipak, kako sam kasnije naučila, nijedan pritisak se ne mora prihvatiti, pa tako niti taj o otvaranju tržišta razminiranja. Sve zavisi o tome kako nešto argumentiraš. Bila sam kasnije svjedokom kako se puno puta nitko nije suprotstavio niti pokušao argumentirati u nekoj raspravi. A iz MVP-a nisam htjela otići dok Hrvatska ne potpiše konvenciju o zabrani kazetnog streljiva. Da nisam inzistirala, nakon što smo dobili 'yellow paper' od Amerikanaca da to kao moramo potpisati, sigurno bi netko potpisao. Ovako nismo potpisali i nije bilo posljedica. Kad se već išlo na otvaranje tržišta, u Mungosu onda nije trebalo ostaviti previše ljudi, možda njih 15-ak za neke specijalne zadatke. A bilo ih je 150, od toga 40 posto hladnog pogona. Pa kako napraviti jedinstveni natječaj za privatnika i za Mungos?”, pita se ravnateljica Ureda za razminiranje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HCR

Ovaj tekst drugi je u nizu tekstova iz serije "Razminiranje Hrvatske", koji nastoji odgovoriti na pitanja zašto, toliko godina nakon završetka rata, Hrvatska još nije razminirana, te koliko je novca ukupno potrošeno za razminiranje, koliko je novca došlo u Hrvatsku kroz donacije za razminiranje i gdje je taj novac završio. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.