U organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava, članice Koalicije za Rekom, početkom tjedna održan je u zagrebačkom kinu Grič okrugli stol pod nazivom "Debata o pomirenju u regiji". 

Inicijativa mladih za ljudska prava je neprofitna i nevladina organizacija čiji je glavni cilj spriječiti ponavljanje ratova iz devedesetih. Članovi Inicijative su mladi aktivisti za ljudska prava, pravnici, novinari, studenti, pisci, istraživači i stručnjaci iz područja tranzicijske pravde i međunarodnih odnosa iz Hrvatske i ostalih zemalja regije. Inicijativa se zalaže za istinu i jasno utvrđivanje činjenica o ratu u bivšoj Jugoslaviji jer vjeruje da svi zločini iz prošlosti trebaju biti prepoznati i imenovani. Stoga Inicijativa mladih za ljudska prava organizira okrugla stolove kako bi mlade, ali i ne samo mlade, suočili s određenim temama.

Mirenje u regiji

Na teško pitanje što bi uopće trebao predstavljati proces pomirenja u regiji, pokušali su odgovoriti sudionici okruglog stola, Žarko Puhovski, Svetlana Slapšak, Hrvoje Klasić i Josip Jurčević. Uhvatili su se u koštac s njim, međutim nisu daleko odmakli od pitanja koje je na početku nametnuo povjesničar Jurčević (bivši predsjednik Počasnog bleiburškog voda i aktualni član opskurnog Etičkog sudišta). Pitanje, začudo, ovog puta nije bilo tko je počeo rat - nego je glasilo: kad je počeo rat? Obično se za početak rata u Hrvatskoj uzima 1991. godina, ali Jurčević tvrdi da se radi o 1990. godini, točnije 17. kolovozu 1990. godine, kad su podignuti prvi balvani u Kninu.

Činjenicu da se datum koji zagovara ne uzima kao službeni datum, Jurčević vidi kao golemo neznanje nametnuto od strane političkih oligarhija. Sve koji se ne slažu s njim proglašava žrtvama tog neznanja.

"Ovaj REKOM, kao i prethodni, također je u funkciji krivotvorenja elementarnih činjenica. Mora se utvrditi tko je što radio u tom takozvanom ratu, jer to nije bio rat nego srbijanska agresija. Faktografski je sve jasno, ali to nije ono što kruži po medijima i društvu", kaže Jurčević te nastavlja: "Došlo je do iščašenja znanja, ono u čemu odrastaju mlađi naraštaji je potpuna neistina i to vodi do novih sukoba". 

Dominantni narativ o tom ratu (kojeg povjesničar ne priznaje za rat već ga isključivo smatra "agresijom") Jurčević vidi kao stanje u kojem su svi i pobjednici i poraženi, zbog čega nema istine ni pravde, pa ni pomirenja.

Cyber space u kojem je Hrvatska avangarda

"Rat koji je počeo sedam mjeseci prije prve žrtve je loš vic", odvraća Puhovski. 

"Fantazija je da je rat počeo 1990. godine ", kaže dalje, jer se tada još moglo normalno putovati kroz Knin, koji je u to vrijeme još bio unutar hrvatskog pravnog i ekonomskog sustava.

"Činjenica je da je rat počeo 1991. godine napadom Jugoslavije, a ne Srbije na Hrvatsku. Dvije trećine generala u tom trenutku uopće nisu bili Srbi, a da je Srbija napala Hrvatsku, Jugoslavija bi nakon rata bila moguće rješenje", polemizira Žarko Puhovski.

"Kad je počeo rat?" (FOTO: REKOM)

"Rat u kojem nema ubijanja nije rat. To bi onda bio cyber space, a Hrvatska bi bila avangarda", niže dalje Puhovski dodajući - "nema dvojbe da je izvršena i agresija i da je bio građanski rat...".

Na užas prisutnih branitelja u publici, koji su kako je debata tekla sve glasnije izražavali negodovanje nad onim što su čuli, Puhovski je propitao kategorije branitelja: "Kad govorimo o ratu, govorimo samo o mitskim kategorijama. U svim državama nakon rata postoje samo veterani, dok su samo kod nas branitelji, iako više nemaju što za braniti. To je kao da ja kažem da sam bivši mladić jer sam jednom bio mladić", zaključuje Puhovski.

"Ali, nedvojbeno je ovo što vam govorim, jer sam povjesničar istraživač i bio sam sudski vještak na suđenjima za ratne zločine", odvraća Jurčević. 

Raspravu je s "olimpijskih visina", zakratko spustila teoretičarka kulture s ljubljanskom adresom, Svetlana Slapšak, podsjećajući da je povijest uvijek povijest fabriciranih činjenica, iz jednostavnog razloga što ne postoji jedna istina i što se svi ne mogu zadovoljiti jednom te istom istinom. Na napomenu Puhovskog da je njegova, šezdesetosmaška generacija nakon Drugog svjetskog rata postavila ključno pitanje - "Što si radio u ratu, tata?", Slapšak odvraća da ju je uvijek više od toga zanimalo drugo pitanje - "Što si radila u ratu, mama?" - jer ju je stalno više mučilo što se u ratu događa s ljudima koji nisu na političkim funkcijama ili na tenkovima, odnosno u ratnoj eksploziju maskuliniteta, nevidljivoj skupini onih koji se protive, ne sudjeluju ili nemaju aktivan glas.

Normalizacija, a ne pomirenje

Povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Hrvoje Klasić, stavio je pod znak upitnika uopće značenje riječi pomirenje, smatrajući da je primjereniji termin normalizacija.

"S kim bih se ja to trebao miriti? S prijateljima iz Srbije koji su za vrijeme Miloševića demonstrirali po trgovima i na kraju najčešće i otišli iz zemlje zbog neslaganja s tadašnjom politikom", zapitao se Klasić. Ono što on očekuje su normalni odnosi među državama. 

"Ti odnosi zapravo i nisu loši, s obzirom na sve žrtve, silovane i nestale. Imamo i više nego dobre odnose, to se moglo vidjeti i na primjeru poplava. Kad je postojala tolika solidarnost s Mađarskom ili Češkom kad su se njima događale poplave? Ili primjer izbjeglica - s kim Hrvatska najbolje surađuje nego sa Srbijom? Svakako bolje nego s drugim susjedima, Slovenijom ili Mađarskom".

S kim to Hrvatska bolje surađuje nego sa Srbijom? (FOTO: REKOM)

"Mi smo društvo monologa, a ne dijaloga, i najčešće ne znamo o čemu pričamo. Znamo da nije građanski rat, ali ni ne znamo što je zapravo građanski rat", kaže dalje Klasić, uzimajući primjer svojih studenata koji uvijek zapnu pri definiciji građanskog rata i njegov epitet radije daju dalekim ratovima u Indoneziji ili Sudanu.

Takvo što, kaže,  vidljivo je i po tome što u javnom prostoru ne postoji tema uloge katoličkih svećenika za vrijeme režima Nezavisne Države Hrvatske.

"Samo se govori o Stepincu, dok ponašanje drugih svećenika, posebno onih nižih, nikad nije tema", podsjeća Klasić.

"Puhovski i Klasić su žrtve ogromnog neznanja", javlja se opet Jurčević.

"Rat je počeo 17. kolovoza 1990. godine i to je neupitno", uvjereno će. Ponavlja i da je on povjesničar istraživač, za razliku od ostalih govornika kojima bez obzira na razine obrazovanja, odriče svaku mogućnost baratanja činjenicama jer "ne radi se o razlikama u mišljenju nego o ogromnom neznanju", kaže profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Koja je moja omiljena smrt da je proglasim početkom rata?

"Koautorica sam knjige 'Rat je počeo na Maksimiru', međutim, i dalje se ne mogu odučiti kad je počeo rat", kaže Svetlana Slapšak i nastavlja: "Imam u mislima dan u svibnju kad je tenk JNA prešao preko živa čovjeka ispred kasarne u Mariboru i ubio ga. Imam i drugi datum u svibnju, kada je razbješnjena masa izvukla makedonskog vojnika iz tenka i udavila ga pred očima nekoliko milijuna ljudi koji su gledali televiziju. Moj treći datum je silovanje Albanke u Osijeku, u travnju 1991. godine, što je zapravo prvi zabilježeni slučaj silovanja. Dakle, to su moji slučajevi rata. Ne mogu se opredijeliti koju smrt ću proglasiti početkom rata; ili ću se možda zadržati na onom vojniku koji se ubio između dva voda u Šidu pred odlazak u Vukovar. Nisam sigurna koja će biti moja omiljena smrt da je proglasim početkom rata, ali sasvim je izvjesno da je početak rata - konvencija". 

Početak rata je konvencija (FOTO: REKOM)

Kad govori o pomirenju, Slapšak prelazi u osobnu sferu i tamo smješta pomirenje koje vidi osobnim činom, osobnim ritualom svakog od nas. Pokušaj da se pomirimo s nečim što nam se dogodilo, a što može biti u odnosu s cijelim nekim kolektivitetom ili državom. 

Iznosi vlastiti primjer: "Kad sam 1993. godine bila u Grčkoj, neki srpski pop je na televiziji rekao (na savršenom grčkom jer je tamo doktorirao) da je jedino rješenje balkanskog sukoba da se svi muslimani pobiju. Eto tako, krajnje jednostavno. Međutim, moji grčki prijatelji, za razliku od mene, nisu pali u nesvijest ispred televizora kad su to čuli, i to je za mene bio početak rata. U Grčku, u znak protesta, nisam odlazila 14 godina. Tek kad je kriza počela i kad je ubijen dečko od 17 godina na ulici, pomirila sam se s njom i vratila se".

Jurčević s druge strane nema potrebe za pomirenjem: "Nemam potrebe miriti se sa Srbima jer se nije radilo o agresiji etničkih Srba nego srbijanske države".

"Možda zapravo nemamo problem s tim kad je počeo rat nego kad je završio, odnosno je li uopće završio", zaključio je Hrvoje Klasić debatu u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: REKOM

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".