Nasljednici nisu uspjeli uništiti sve što je pokojnik napravio: iako je današnji Končar manji od Markovićevog oko pet puta, i te razvaline djeluju kao moćna tvrtka

GORKE TRAVE, KLASIK TV

Još jedan odličan izbor uredništva Klasik TV-a! Ono očito nema puno novca, ali ima znanje, imaginaciju, programsku viziju i filmsku kulturu kojima će bez problema “sašiti” i puno bogatije konkurente. Velikim oglašivačima vjerojatno će ipak trebati dosta vremena da shvate kako se obrazovana publika na tom kanalu zadržava dulje nego na, primjerice, Balkanici, što nije ništa drugo nego preporuka za zakup reklamnog prostora.

Crno-bijeli film “Gorke trave” autora Žike Mitrovića posve je nepoznat široj javnosti. Već nakon prvih kadrova uočava se iznenađujuće rafinirana, noirovska estetika. Interijeri, glumci, odjeća, njihova diskretna elegancija, sve to izaziva kulturalni šok – pa taj je film snimljen šezdesetih, u socijalističkoj zemlji, gdje se još pjevalo kako “moja diridika ore na vol-vol-volove…”! U središtu priče, koja se odvija 20 godina nakon rata (naslov je dobila prema židovskom običaju da na Pashu uzmu gorke trave koje ih podsjećaju na to koliko je život u dijaspori težak), Židovka je Lea, koja bi se trebala pojaviti kao krunska svjedokinja na suđenju dr. Bergeru, nekoj verziji Mengelea manjeg formata. Njemački tužilac Hoffman i srpski novinar Bora (autor knjige o Lei, njen bivši dečko) pokušavaju naći iščezlu Leu i nagovoriti je na svjedočenje. No, ta se zamisao pokaže neizvedivom zbog niza prepreka. Među ostalim, Lea je u logoru – kako doznajemo u filmu koji ima naznake krimića, trilera i ekspresivne psihološke drame – bila prisilna ljubavnica dr. Bergera i prostitutka u logorskom bordelu. “Ja nisam bijela golubica”, kaže Lea u trenutku sloma, “meni su u logoru malo pogaravila krila…” Ta slikovita rečenica vjerojatno je parafraza čuvenog krimića “Anđeli garava lica” Michaela Curtiza, autora “Casablance”.

Žika Mitrović iskoristio je formulu Dostojevskog: u žanru trilera posložio je višeslojnu priču o teškoćama denacifikacije u Njemačkoj (sjajna slika guste mreže bivših esesovaca koji, i dva desetljeća nakon rata, djeluju pod parolom “Svi smo mi Heinrich Himmler”, nastojeći spriječiti istinu i suđenja zločincima), ali i o složenoj psihologiji odnosa žrtve i zločinca, koja ne mora uvijek biti jednodimenzionalna. Šteta je što se taj izvanserijski nadaren žanrovski režiser, koji se prije Drugog svjetskog rata bavio stripom, nije rodio u SAD-u jer je, uz Hajrudina Krvavca, zacijelo imao najrazvijeniji talent da od domaćih, često puta ideologiziranih tema, napravi više nego gledljive napetice. To se vidi već i po naslovima: “Ešalon doktora M” (1955), “Poslednji kolosek” (1956) itd.

Publika nije bila oduševljena “Gorkim travama” misleći da je Holokaust potrošena tema, ali o tom potom. Inače, film je snimljen u vrijeme Brijunskog plenuma – obračuna s Rankovićem i Udbom. Dio kritike mislio je da se Mitrović njime politički prao, jer je s “Maršom na Drinu” malo “srbnuo”. No, te primjedbe teško da drže vodu. Nakon 45 godina, Mitrovićev film svježiji je no onda kada je nastao. A ako priču promatramo s juridičkog motrišta, kao pripovijest o teškoćama suđenja za djela počinjena prije 20 godina, onda je doslovce svjež kao rosa. U uspjehe filma, kao i tadašnje kinematografije, treba uvrstiti i činjenicu da glavnu žensku ulogu igra božanstvena Irena Papas, otkriće Elije Kazana, klasična Klitemnestra, Helena Trojanska, Elektra… Ukratko, čudo od ljepote!

DNEVNIK HTV-a

Vijest o objavi videosnimke Sanaderova svjedočenja Uskoku Sandra Križanec objavljuje tek u desetoj minuti. To je za sve druge medije prijelomna vijest, takozvani brejking njuz, pravi tsunami u pravosudnom sustavu samo četiri dana prije izbora, no HTV se time ne zamara…

Nažalost, ovdje vjerojatno nije riječ o (anti)talentu jedne urednice, već o nemoći jednog tromog sustava da reagira na promjene u vanjskom okruženju (ta se osobina u individualnoj psihologiji naziva inteligencija). Naime, HTV je mastodont pun zaslužnih “karijatida”, HTV je sustav u kojemu za jedan izlazak na teren treba osam potpisa, HTV je sustav u kojemu je Bruno Kovačević izabran za glavnog urednika iako mu je jedina informativno-politička preporuka to da je “domoljub”. Kovačević je zaista izabran zato što je Sanaderov čovjek, zato što je sportski novinar, zato što je slab i zato što će biti sjajna marioneta Josipa Popovca i uprave. S jakim urednikom ne bi mogli utjecati na program, sa slabim će moći – ima u tom prisavskom ludilu dosta sistema.

Kovačević se odmah proslavio vrlo inovativnom zamišlju. Novinare će prisiliti da na posao dolaze u devet sati ujutro. S tom je idejom iz CKH-a na Televiziju Zagreb 1972. došao Branko Puharić, pa je već nakon dva tjedna skužio da se ljuto zajebao i, kao pametan čovjek, odmah odustao. S Kovačevićem nam, dakle, slijedi povratak u goru prošlost.

A kakve je efekte proizvela objava snimke Sanadera? Njegov apodiktički nastup sasvim je sigurno dojmio široku publiku. Sanader govori samouvjereno, ne zamuckuje, naizgled jasno slaže stvari. No, “dragi moj Watsone”, kako bi rekao Sherlock Holmes, ima tu jedna kvaka. Kada nabraja poslove koji su ga prije rata učinili bogatim, Sanader navodi i rad za agenciju Meyer Press. To je ona austrijska tvrtka koja je nabavljala slike golih teta za “Start”. Sanader je, prema procjeni tadašnjih “Startovih” urednika, od tog posla mogao zarađivati eventualno koju tisuću dolara godišnje. Sve je to, dakle, bio efektan performans starog majstora spina, no konstrukcija na kojoj počiva ta predstava jako je, jako tanka.

Suđenje Ivi Sanaderu za spojene slučajeve Hypo i Mol nije ništa drugo nego “austrougarski proces”, to je pokušaj da se sudskim putem zaustavi puzajuća, ilegalna rekonkvista bivše dvojne monarhije. Hypo i Mol znače povratak Austro-Ugarske i onoga Jelačića na Trgu opet bi se moglo malo zarotirati u pravcu sjever-sjeveroistok, ali sada je, bojimo se, malo kasno.

SMRT ANTE MARKOVIĆA, NOVA TV

Najbolji prilog o smrti bivšeg jugoslavenskog premijera imala je, bez konkurencije, Nova TV. Upitali su nekolicinu stručnjaka tko je bio i kakav je bio taj, da prostiš, Ante Marković – prosede podsjeća na Wellesov iz “Građanina Kanea” – i čuli ono što bi trebalo znati: da je Marković uzeo Končar kada je imao samo 500-600 uposlenih i bio mala hrvatska tvrtka, da ga je digao do 25.000 radnika, među kojima je bilo 4.500 inženjera, magistara i doktora znanosti, da je kao premijer jugo-dug smanjio sa 21 na 11 milijardi dolara itd. itd.

Na sprovodu Ante Markovića nije se, međutim, našao nitko iz Vlade. Samo je Ivo Josipović poslao Leku Lončara, Markovićeva ministra vanjskih poslova. Drugi ništa. Na Končaru nije bilo crne zastave na pola koplja, a trebala je biti okačena isto jutro kada je oglašena njegova smrt. Tako bi napravila svaka pristojna kompanija. Ipak, to nije bio prezir prema svom ocu utemeljitelju, nego sram zbog vlastite nemoći. Jedan beogradski grafit kaže: “Ne možete vi toliko okrečiti koliko je Tito mogao napraviti”. Isto važi i za Antu. Čak ni uz formulu “pola meni, pola tebi, pola Bagi”, nasljednici nisu uspjeli uništiti sve što je pokojnik napravio: iako je današnji Končar manji od Markovićevog oko pet puta, i te razvaline djeluju kao moćna tvrtka.

Markovićev odlazak na onaj svijet civilizacijska je blamaža u punom smislu te riječi. Ako ovom čovjeku ne možemo priznati veličinu, kome onda možemo? Sa 87 godina htio je potegnuti podmorski kabel između Italije i Bosne i Hercegovine; taj vitalni lik, pravi vrutak znanja, kompetencije i energije, o kojemu samo indolentni mužeki, poput stanovitog Škegre, kradljivca rakije, mogu, naizgled svisoka, izreći blasfemični sud: “Ta on nije bio ni ekonomist, bio je samo inženjer…”

Međutim, zato su komentari inače redovito negativistički nastrojenih web-komentatora bili takvi kao da ih je pisalo članstvo Saveza reformskih snaga ili nekog fan-kluba. Ističemo samo jedan: “Usporedite njega i Sanadera! Ili njega i Jadranku…”

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta