Slati altruističku poruku iz fotelje (tal. poltrona), univerzalnog simbola privilegija političke kaste, toliko je uvjerljivo, maštovito i plastično da bi euroskeptici najbolje učinili kada bi uzeli tog istog Mimicu i tu istu fotelju, pa preko slike samo nalijepili neki podrugljiv tekst u offu. Ili opalili vuvuzele

RTL DANAS

Neka stvar može biti istinita čak i ako Andrija Hebrang tvrdi da je istinita! A Hebrang je u prilogu Nataše Božić – koja je u subotu, na dan splitske komemoracije jedinstvu stranke, jedina u udarnom terminu došla do njega – rekao da vrh HDZ-a laže kada u javnom priopćenju tvrdi da Hebrang laže. Naime, iz tajništva HDZ-a netko je medijima poslao priopćenje u kojemu kažu kako je “neuobičajeno da potpredsjednik stranke o aktivnostima stranke polemizira preko medija iznoseći pritom neistine”. Koje neistine? Potpredsjednik je “ustvrdio da se u predsjedništvu stranke nikad nije ozbiljno raspravljalo o programu, izbornim listama i koalicijama, kao ni o rezultatima izbora”, što uopće nije neistina, čak ni deset posto, koliko Hebrangov kanon dopušta.

Jadni mi. Taman čovjek pomisli kako je nemoguće da ga zadesi veća strahota od činjenice da nam se barba Luka počinje činiti simpatičnim, kada iz njegove stranke stiže još zavodljiviji renegat. Da se kladimo da će već tijekom siječnja “Andrija Hebrang Dugi” postati narodni heroj?

SPOTOVI ZA EU, HTV

Neven Mimica sjedi u širokoj bidermajer fotelji, pa onako udobno zavaljen, dobroćudnog izraza lica, poručuje građanima kako već punih deset godina radi na pristupanju Hrvatske EU-u, ali to, kaže, “ne čini zbog nekih svojih interesa”.

Neobično dojmljiva izjava! Slati altruističku poruku iz fotelje (tal. poltrona), univerzalnog simbola privilegija političke kaste, toliko je uvjerljivo, maštovito i plastično da bi euroskeptici najbolje učinili kada bi uzeli tog istog Mimicu i tu istu fotelju, pa preko slike samo nalijepili neki podrugljiv tekst u offu. Ili opalili vuvuzele. Na Mimicu se nadovezao Zoran Milanović porukom kako treba glasovati za EU “kojoj svojom kulturom oduvijek pripadamo”, a onda je naravno došla i nezaobilazna Jaca (“oduvijek pripadamo Europi svojom kulturom i identitetom”). Jaca je skromno priznala da je baš “njena vlada” najzaslužnija za to osmo svjetsko čudo, i čovjek bi već iz pukog otpora prema toj tiraniji općih mjesta, herbariju najpresahlijih fraza starog režima, glasao protiv EU-a, da ga pogled na suprotnu stranu odmah ne uvjeri kako to nije razborito. Između naših eurofila i npr. Srba (Danijela), eurofili se ipak čine kao manje zlo, kako god nevješto njihovi europski spotovi bili skrpani – montaža ili režija tu su prejake riječi, pa ćemo ih zaobići.

DNEVNIK HTV-a, MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE

HTV je napokon napravio ono što komercijalne televizije rade već dulje vrijeme: vlastite ekskluzive najavio je kao ono što one jesu – vlastite ekskluzive. Urednik Ivan Jabuka u posebnom je prilogu izreklamirao HTV-ovu kasnu premijeru skandinavske turbouspješnice, trilogije Stiega Larssona koja je otpočela filmom “Muškarci koji mrze žene”. Prilog je prikazan u najgledanijem dijelu Dnevnika, što je zacijelo privuklo dodatnu vojsku gledatelja na tu i inače “vruću robu”. Nekonvencionalan koliko i dobar potez –bilo bi dobro da na Prisavlju preraste u naviku, samo ako bude dovoljno znanja i dovoljno robe. Takvi su hitovi, nažalost, sve rjeđi, jer je filmska umjetnost u silaznoj putanji.

“Muškarci koji mrze žene” uistinu su vrlo dobar žanrovski uradak. Riječ je o napetom krimiću u kojemu poznati novinar i inteligentna hakerica traže masovnog ubojicu žena, iza čega se otkriva starozavjetni kod, neonacizam, potisnuti frojdovski kompleksi… Autor predloška, Stieg Larsson, umro je 2004. ostavivši iza sebe tri neobjavljena rukopisa koji su danas poznati kao “Milenijska trilogija”. Švedski film bio je 2009. najveći kino-hit u Evropi, a u našim kinima upravo igra američka varijanta, koju je režirao David Fincher. Posebnu dimenziju filmu daje neopisiva mirnoća pripovijedanja i glume: “Muškarci…” zvuče kao šapat – ako itko, Šveđani su majstori melankolije.

To je inače već treći svjetski kriminalistički bestseler koji u bazi zapleta ima kršćanske motive. Prvi je bio “Ime ruže” Umberta Eca, drugi “Da Vincijev kod” Dana Browna, a treći ovaj Larssonov. To nije slučajno. Biblija je lingua franca naše civilizacije, Sveto pismo sadrži brojne elemente duboke misterije, represivnost religije kao izvor zala zvuči plauzibilno, kao i činjenica da je vjerski fundamentalizam naličje svih modernih ratova, iza kojih obično stoje prizemni motivi: nafta, novac ili štogod slično, što se općenito naziva resursima, a u krimiću dobro dođe kao rješenje zagonetke.

NA RUBU ZNANOSTI

Krešimir Mišak jedan je od najtalentiranijih autora na Prisavlju, pa mu je samo činjenica da se bavi ezoterijom spasila na ramenu glavu. Mišak je svaki put savršeno upućen u svoju temu, sugovornike nikada ne bira napamet niti reda radi, ‘ajde Mujo nek’ je više vojske, a temu o kojoj raspravlja uvijek ilustrira s jednim ili dva dobro potkrijepljena priloga. Ono što u njegovoj emisiji najviše oduševljava jest, svakako, atmosfera: u jeftinoj scenografiji, Mišak kombinacijom svjetla i zvuka izvlači najviše – stvara ugođaj misterije i napetosti, ono što Hitchcock naziva suspense. Ni jedna znanstvena emisija nije ravna toj paraznanstvenoj, a nedostižnu komparativnu prednost čine autor i eros koji ima za svoje teme. Da, katkada nije loše biti zainteresiran za svoj posao.

U emisiji “Priroda kao liječnik” Mišak je s ajurvedskim liječnikom Tomislavom Petrušićem raspravljao o tome kako priroda sama teži točki ravnoteže i šalje signale koje treba slušati. Neke bolesti, recimo, liječe se ili preveniraju nekim plodovima prirode koji samim svojim izgledom sugeriraju najbolju namjenu. Tako orah nalikuje na mozak, a sastav oraha pokazuje da je odličan za sivu tvar.

DNEVNIK 3

U Dnevniku 3 Siniše Kovačića ide priča prema kojoj je predsjednik od prijatelja poduzetnika posudio pola milijuna eura kako bi kupio kuću. Kada su novinari prokljuvili skandal, nije se libio nazvati urednika novina kako bi mu zaprijetio. Javnost se, međutim, digla na zadnje noge. “Sloboda medija je važan faktor naše slobode”, kaže Njemica u prilogu o tome kako je Christian Wulff pokušao “zaustaviti Bild”. Sada čak i Wulffovi birači traže ostavku.

Sličan slučaj dogodio se i u Hrvatskoj, gdje je (doduše bivši) predsjednik Mesić kupio stan novcem pozajmljenim od prijatelja. Predsjednik je, kako rekosmo, bivši, još i doživotni, pa nije imao zakonsku obvezu reći tko su mu “kreditori”, ali bilo bi puno ljepše i uzornije da je imena prijatelja ipak otkrio. U krajnjoj liniji, zemlja je opljačkana, a on još uvijek ima na raspolaganju ured koji se plaća novcem poreskih obveznika, pa se ne bi smio sramiti da kaže imena tih dobrih ljudi.

PODNEVNI DNEVNIK HTV-a

Na pravoslavni Božić, urednica Vijesti objavljuje kako je u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi Svetog Preobraženja Gospodnjeg održana liturgija kojoj su nazočili predsjednik Josipović i premijer Milanović, pa dodaje da je pročitana poslanica patrijarha Pavla, što zvuči kao brejking njuz. Patrijarh Pavle nije, naime, slao poslanice iz objektivnih razloga – umro je još prije dvije godine, nakon čega ga je naslijedio patrijarh Irinej Gavrilović, čija je poruka iščitana i u dobrostivome gradu Zagrebu…

VIJESTI UZ HRVATSKI ZNAKOVNI JEZIK, HTV

“Efraim Zuroff opet se obrušio na Hrvatsku”, čita mlada urednica tekst u kojemu kaže da je “Jerusalem Post” objavio Zuroffov tekst u kojemu se ovaj lovac na naciste pita kako bi Evropa reagirala na to da netko u sred njemačke održi mise za Hitlera. U Hrvatskoj su, naime, nedavno održane dvije mise za Antu Pavelića. E sad, zašto pojam “obrušio”, koji koristimo kada opisujemo napad ptica grabljivica na nemoćne kokice ili, recimo, napad jurišnog aviona na ciljeve na tlu? Iz usta mlade voditeljice izbio je, dakle, opet onaj stari, potisnuti, nikada umrli totalitarni impuls za jedinstvom: “Svi smo mi…”, što je zazvučalo glupo koliko i korisno – podsjetilo nas je na činjenicu da su neke predrasude samo potisnute, nisu nestale.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta