Trakavicu oko donošenja Državnog proračuna za 2016. godinu nepotrebno je dodatno opteretila i rasprava u Saboru o subvencioniranom prijevozu srednjoškolaca i smanjenje te stavke. Od prvotno puštenog „balona“ da će se smanjiti subvencije sa 75 posto cijene karte, ipak se na kraju odustalo, te je trenutno ovaj slučaj u fazi čekanja jeseni, odnosno početka školske godine gdje će se ognjem pravednika iz ove priče izbaciti svi oni nepravednici koji troše novac poreznih obveznika, i zamislite, za to što moraju od svojih dislociranih domova do srednje škole putovati svaki dan da bi ostvarili svoje temeljno ljudsko pravo na školovanje, to će im biti smanjeno. Jasno je da će država tim potezom uštedjeti minimalnu količinu novaca, dok će se broj učenika – srednjoškolaca koji će odustati od srednje škole ili je neće završiti zasigurno povećati.

Najprije je ministar financija Zdravko Marić izračunao da je moguće naći tih 32 milijuna kuna, pa je ministar znanosti Predrag Šustar analitično rekao da valja preispitati i cijene prijevoza i vidjeti gdje su moguće uštede. Veliki mag hrvatske ekonomske misli Ivan Šuker, u Saboru je pak, rekao kako nije socijalna država – država u sufinanciranju prijevoza učenicima, pogotovo ne onih čiji su prihodi 10.000 do 20.000 kuna mjesečno, već onih siromašnih, kojima ako je potrebno, valja sufinancirati i sendvič.

Ministar Šustar preispitivat će cijene prijevoza i vidjeti gdje su moguće uštede (FOTO: Hina)

No, vratimo se korak natrag. Vlada Zorana Milanovića donijela je 30. prosinca prošle godine Odluku o kriterijima i načinu financiranja troškova javnog prijevoza redovitih učenika srednjih škola u razdoblju siječanj - ožujak 2016. godine. Tom je Odlukom Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nastavilo s programom sufinanciranja redovitih učenika srednjih škola, započetog u rujnu 2012. godine. Izračunom su osigurana sredstva za sufinanciranje troškova međumjesnog javnog linijskog prijevoza redovitih učenika srednjih škola u visini od 73.923.870 kuna. Pravo na sufinanciranje 75 posto troškova međumjesnog javnog prijevoza, sukladno zadanim limitima, kao i u prethodnom razdoblju, ostvarivali bi učenici koji su u školskoj 2015./2016. godini upisali i redovito pohađaju srednju školu, koji kupuju mjesečnu učeničku kartu za autobus ili vlak, a kojima udaljenost od mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta škole iznosi više od pet kilometara, što je usklađeno i sa Zakonom o odgoju i obrazovanju, gdje se primjenjuje ista odredba o financiranju za učenike viših razreda. 

Superhikovski princip

U obrazloženju prijedloga Odluke u ostatku cijene mjesečne učeničke karte, mogu sudjelovati jedinice područne (regionalne) samouprave, prijevoznik i roditelj. Ova pak odredba čini neke jednakije od drugih, budući da znamo kolike su ekonomske nejednakosti u različitim krajevima Hrvatske. U načelu, provodi se superhikovski princip – uzmimo siromašnima, kako bismo dali bogatima. I sad se pitamo zbog čega je Alan Ford bio popularan jedino kod nas.

Također, kaže Odluka, pravo na sufinanciranje/financiranje ostvarili bi i učenici koji pohađaju programe čiji se veći dio izvodi u obliku praktične nastave i vježbi te drugim strukovnim programima sa stručnom praksom. Iznimka se čini u slučaju najugroženijih, kao i u prethodnom razdoblju, učenicima koji su članovi kućanstva koje je korisnik zajamčene minimalne naknade ili pomoći za uzdržavanje, sukladno propisu kojim se uređuje područje socijalne skrbi financirat će se 100 posto cijene mjesečne učeničke karte. 

Računica je jasna - što je dalji put do škole veći trošak pada na pleća roditeljima (FOTO: ivanec.hr)

Ministarstvo u svom obrazloženju kaže da iako je intencija Odluke da se uz sufinanciranje jedinica omogući učenicima besplatan prijevoz, odluka o udjelu sufinanciranja jedinice isključivo je u njihovoj domeni o čemu ovisi i konačni udio roditelja. Dakle, svoj udio zaustavljaju na 75 posto, a ostalo je na ostalima. Ukoliko malo zavirimo u Odluku tada vidimo da je ona podijeljena u slijedeće razrede:

– 450 kuna za relaciju manju ili jednaku od deset kilometara, sufinancira se 75 posto od 450 kuna;

– 650 kuna za relaciju veću od deset kilometara, a manju ili jednaku od 20 kilometara, sufinancira se 75 posto od 650 kuna;

– 800 kuna za relaciju veću od 20 kilometara, a manju ili jednaku od 30 kilometara, sufinancira se 75 posto od 800 kuna;

– 950 kuna za relaciju veću od 30 kilometara, a manju ili jednaku od 40 kilometara, sufinancira se 75 posto od 950 kuna;

– 1.100 kuna za relaciju veću od 40 kilometara, a manju ili jednaku od 50 kilometara, sufinancira se 75 posto od 1.100 kuna

– 1.300 kuna za relaciju veću od 50 kilometara, sufinancira se 75 posto od 1.300 kuna.

Dakle, shvatili ste, ukoliko je cijena viša tada ona pada na grbaču roditelja ili jedinice lokalne samouprave. I opet stvaramo nejednakost – oni koji imaju – imat će još i više.

Prijevoz u malim zabačenim, ruralnim zajednicama ima širi značaj

Subvencioniranje cijene prijevoza u srednju školu, iz koje prema podacima Eurostata, ispada mali broj učenika tzv. Neet populacije (not in education, employment nor training), jedna je od najefikasnijih mjera pomoći najruralnijima dijelovima Hrvatske i pokušaj je pružanja dodatnih uvjeta kako se ne bi događala daljnja depopulacija takvih prostora. Ako ćemo se vratiti na Šukerovu priču o prijevozu i sendvičima, stvar stoji upravo obrnuto – tamo gdje ukidamo subvencionirani prijevoz ukidamo jednu od spona socijalne države i pojačavamo tešku zapošljivost mladih kadrova. Prisjetimo se, Hrvatska zauzima treće mjesto prema nezaposlenosti mladih u Europi, i upravo su te mjere podloga za daljnji rast i razvoj države. Iako je naša Neet populacija prema podacima ispod prosjeka Europske unije (2,5 posto naspram europskih 7,4), ukoliko pokidamo i ovu socijalnu sponu, stvorit ćemo dio mladih koji će grabiti prema siromaštvu te poslovnoj neaktivnosti.

Tamo gdje ukidamo subvencionirani prijevoz ukidamo jednu od spona socijalne države i pojačavamo tešku zapošljivost mladih kadrova (FOTO: Lupiga.Com)

Prijevoz u malim zabačenim, ruralnim zajednicama ima širi značaj, pa i zdravstvena i socijalna skrb starije populacije ovisi o tom prijevozu. Pogled političara, najčešće iz zagrebačke perspektive, gdje postoji dobro organiziran javni prijevoz, te pogled iz dalmatinske, istarske, ličke, slavonske ili neke druge perspektive gdje su često, osim glavnih pravaca, svi sporedni vezani samo za školsku godinu, dodatno bi bio oprezan kad bi znali da protiv sebe imaju relativno organiziran velik broj ludi. Ovako znaju, da je politička pasivnost mladih velika, da Nacionalna vijeća učenika, učenička vijeća škola, Savjeti mladih, pomladci političkih stranaka imaju premalu mobilizacijsku moć.

Sindikati učitelja i školskih djelatnika pak, nemaju tu homogenost i poput Vijeća roditelja u školama, reagiraju impulzivno samo na pojedine probleme i za pojedine probleme „kad im pojedina kap prelije čašu“. Ne sudjeluju u javnim politikama kao bitan faktor, bez kojeg se ne bi raspravljalo o takvim potezima, kao što je primjerice smanjenje subvencije prijevoza srednjoškolaca. Kao što ni, uostalom, srednjoškolci ne sudjeluju aktivno u štrajkovima za poboljšanje standarda učitelja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: novilist.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".