Prosječna mirovina iz prvog stupa za osiguranika, koji je cijeli radni vijek proveo samo u prvom stupu i odradio puni staž od 40 godina ili više, 2027. godine iznosit će oko 4.760 kuna. Istodobno, osiguranik koji pod istim uvjetima ostvari kombiniranu mirovinu iz prvog i drugog stupa može očekivati da će mu mirovina doseći 5.119 kuna, ustvrdio je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić na okruglome stolu o održivosti mirovinskog sustava koji je održan početkom ove godine. Brojke su još nevjerojatnije kad se pogleda projekcija za 2040. godinu: osiguranik koji je štedio samo u prvom stupu može računati na 7.467 kuna mirovine, dok bi kombinirana mirovina mogla doseći 8.963 kune. Riječ je, naravno, o iznosima koji nisu denominirani, pa je korisniji podatak koji kaže da bi kombinirane mirovine 2027. godine u prosjeku mogle biti oko osam posto više od onih samo iz prvog stupa, a 2040. čak 20 posto više. To je, ujedno, jedan od glavnih Mrsićevih argumenata za tvrdnju da je mirovinski sustav održiv.

S godinama štednje u drugom stupu, kaže on, smanjivat će se pritisak na sustav generacijske solidarnosti, a rasti udio mirovina iz drugog stupa u ukupnim mirovinama.

S POSLA NA GROBLJE: Cilj je ispunjen – radimo više da bi nam mirovine bile manje

Ipak, računice se odnose prvenstveno na one koji u sustavu zaista provedu 40-ak godina bez prekida u stažu te na one koji imaju prosječnu plaću na razini države. Na žalost, nema ozbiljnijih procjena niti projekcija koje bi pokazale kako će se pad udjela mirovina iz prvog stupa i prebacivanje tereta na drugi odraziti na mirovinama onih koji odrade kraće razdoblje, ili tijekom radnog vijeka budu imali značajnih prekida u stažu, kao ni onih koji imaju izrazito niske plaće i kod kojih su izdvajanja u drugi mirovinski stup relativno mala. 

Procjene Svjetske banke i Ministarstva rada s početka mirovinske reforme, početkom 2000.-ih godina ukazivale su također na mogući pad prosječnih mirovina iz prvog stupa, pa čak i pad kombiniranih mirovina u odnosu na današnje, za osiguranike koji u drugom stupu provedu relativno kratko razdoblje.

Nema ozbiljnijih procjena niti projekcija koje bi pokazale kako će se pad udjela mirovina iz prvog stupa i prebacivanje tereta na drugi odraziti na mirovinama onih koji odrade kraće razdoblje (FOTO: Lupiga.Com)

Stručnjak Ekonomskog instituta Danijel Nestić, u svome radu „Primjerenost mirovina u Hrvatskoj: što mogu očekivati budući umirovljenici?“ utvrdio je da je osiguranik koji je tijekom cijelog radnog vijeka primao prosječnu plaću i u mirovinu odlazi nakon 40 godina rada i štednje samo u prvom stupu, 2012. godine mogao računati da će njegova prva mirovina iznositi oko 53 posto zadnje neto plaće.

I s drugim stupom sve manje

Stopa zamjene za istog osiguranika do 2027. godine pada na približno 44 posto, odnosno zadnji osiguranici koji budu odlazili u mirovinu samo iz prvog stupa u mirovini mogu računati na 20-ak posto manje prihode. Prve kombinirane ili mješovite mirovine iz prvog i drugog stupa počet će se isplaćivati od 2017. godine, a od 2027. više neće biti mirovina samo iz prvog stupa, no to ne znači da umirovljenici postaju „bogatiji“. Štoviše, Nestićeva je procjena da bi, bez povećanja doprinosa te proširenja prava na dodatak od 27 posto koji danas ostvaruju samo umirovljenici iz prvog stupa i na one koji su štedjeli u kombiniranom sustavu, stopa zamjene za kombinirane mirovine mogla pasti na 37 posto i zadržati se otprilike na toj, ili nešto višoj razini. Slične procjene isticali su 2002. godine i stručnjaci Svjetske banke, argumentirajući potrebu da se paralelno s uvođenjem drugog stupa osmisli i model povećanja doprinosa za drugi stup barem na sedam, odnosno s vremenom i na deset posto. 

„Tada to nismo učinili zbog straha od tranzicijskog troška, odnosno problema koje bi izdvajanje dijela doprinosa moglo stvoriti oko isplate postojećih mirovina, a kasnije niti jedna vlada nije vodila računa o tome da sustav treba nadograđivati. U godinama krize to nije bilo moguće, a kako sada stvari stoje, još dugo neće biti, prvenstveno zbog sporog rasta gospodarstva, a onda i zbog obaveza koje država ima u prvom stupu, koje će i dalje rasti. Iako se često ističe da su problem prijevremene mirovine, činjenica je da kod njih postoji penalizacija zbog ranijeg odlaska u mirovinu, pa ljudi dobiju manje u odnosu na doprinose koje su uplatili. S druge strane, proširenje prava na dodatak na mirovinu za umirovljenike koji su štedjeli i u drugom stupu bio bi značajan trošak za državu, jednako kao što će to biti zakonom zajamčene najniže mirovine, o kojima se danas uopće ne govori“, kaže jedna naša sugovornica, dugogodišnja zaposlenica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koja je htjela ostati anonimna.

Procjene kretanja demografske piramide (IZVOR: Državni zavod za statistiku)

Tim se institutom štite umirovljenici bez obzira na kategoriju mirovine (pa i oni s relativno kratkim stažem), koji su tijekom radnog vijeka imali izrazito niska primanja od toga da i pored mirovine ne završe ispod granice siromaštva. No, nekada je to bilo pravo na zaštitni dodatak uz mirovinu, koje je bilo vezano uz imovinski cenzus. Da bi ostvarili i zadržali pravo na taj dodatak, umirovljenici su HZMO-u svake morali donositi potvrdu Porezne uprave o prihodima, pri čemu je bilo moguće da se pravo izgubi i zbog relativno malih prihoda koje je netko mogao ostvariti obrađivanjem zemlje i slično. 

Od 1. siječnja 2015. godine vrijednost mirovine za jednu godinu staža iznosi 60,92 kune, dok najniža mirovina za jednu godinu staža iznosi 59,05 kuna. Tako bi osiguranik koji je tijekom cijelog radnog vijeka primao plaću koja odgovara prosjeku na državnoj razini za 40 godina staža dobio 2.436 kuna mirovine, a onaj s nižom plaćom najmanje zajamčenih 2.360 kuna. Ukratko, mirovina za prosječnu plaću samo je četiri posto viša od najniže zajamčene. Ipak, prosjek prijevremenih mirovina koje su ostvarene na temelju 41 godine staža i više kreće se oko 3.565 kuna.

Iz proračuna više od četvrtine prosječne mirovine 

Prosječna mirovina kreće se oko 2.230 kuna, a osiguranik s prosječnom plaćom na razini države (oko 5.730 kuna neto, ili 8.200 kuna bruto), za mirovinsko osiguranje izdvaja oko 1.640 kuna doprinosa. Riječ je o iznosu koji pokriva tek 75 posto prosječne mirovine. Štoviše, kod onih koji štede i u drugom stupu izdvajanja za prvi pokrivaju tek 55 do 60 posto prosječne mirovine. Razlika se namiruje iz državnog proračuna.

Danas je u sustavu još 56.114 umirovljenika koji koriste pravo na zaštitni dodatak i u prosjeku primaju oko 473 kune razlike između mirovine koju su ostvarili i zakonom propisane razlike do koje se ostvarivao dodatak. Istodobno, u travnju ove godine isplaćeno je i 207.586 najnižih mirovina koje se isplaćuju po novim propisima. Njihov je prosječan iznos 1.416 kuna, a isplaćuju se za 25 godina i četiri mjeseca prosječnog staža, svim umirovljenicima čija je plaća bila manja od 82,5 posto državnoga prosjeka. Ukratko, svi oni koji su primali plaću ispod 82,5 posto državnoga prosjeka za godinu u kojoj je bilo tako ostvaruju pravo na najnižu mirovinu, bez obzira na druge prihode ili imovinu.

Procjene Instituta za javne financije otprije tri, četiri godine pokazale su da je najniža mirovina za 40 godina staža tek pet ili šest posto niža u odnosu na prosječnu mirovinu za isti staž, te da bi tu mirovinu kroz 30-ak godina moglo primati gotovo 90 posto umirovljenika. Tome u prilog idu i podaci o razredima neto plaća isplaćenih u ožujku ove godine, koje smo dobili iz Ministarstva financija, a koji pokazuju da trenutno čak 1.040.724 radnika (ili oko 73 posto ukupnog broja prijavljenih osiguranika!) primaju plaću ispod 5.500 kuna neto, dok se granica ispod koje se stječe pravo na minimalnu mirovinu otprilike 4.750 kuna. Ukratko, barem 60 posto današnjih radnika gotovo su sigurni kandidati za najnižu buduću mirovinu, onu kod koje država „dodaje“ razliku u odnosu na stvarno zarađenu mirovinu. Procjenjuje se, štoviše, da bi to mogao biti način da se sustav generacijske solidarnosti pretvori u sustav tzv. socijalnih mirovina, ili nulti mirovinski stup, odnosno osnova prihoda za starije osobe koje iz različitih razloga nisu odradile cijeli radni vijek, kao i za one koji su tijekom radnog vijeka imali izrazito niska primanja, kako bi se zaštitili od rizika siromaštva. No, relativno visoka granica za ostvarivanje tog prava i očekivanja da će pravo koje danas ima svaki šesti umirovljenik na kraju imati gotovo 90 posto njih poticaj su mnogim stručnjacima da upozore kako bi takav sustav mogao biti neodrživ.

Mnogo onih s manje od 30 godina staža

Dodatni su teret sustava mladi umirovljenici s relativno malo staža, invalidske mirovine i one ostvarene po posebnim zakonima, posebno onima koji podrazumijevaju beneficirani staž i posebne uvjete za umirovljenje zbog kojih u mirovinu odlaze relativno mladi ljudi. Već smo istaknuli da se prosječan staž na temelju kojega se u radničkom sustavu ostvaruju mirovine kreće oko 30 godina. Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pokazuju da samo osam posto umirovljenika koji su mirovinu ostvarili po općem Zakonu o mirovinskom osiguranju ima 40 ili više godina staža iza sebe. Još 22 posto njih radilo je između 35 i 39 godina, pa možemo reći da je svaki treći umirovljenik pravo na mirovinu ipak stekao na temelju dugotrajnog staža. No, čak 38 posto njih, ili više nego svaki treći, mirovinu prima na temelju samo 15 do 29 godina staža. I oni, međutim, imaju pravo na najnižu zajamčenu mirovinu.

Korisnici mirovina koji su pravo na mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (IZVOR: HZMO)

Značajan pritisak na sustav predstavljaju i mirovine i prava utvrđena o posebnim zakonima, bilo da je riječ o mirovinama na temelju beneficiranog staža (kod kojih je godina vrijedila 14 ili 15 mjeseci staža), među kojima su mirovine hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, djelatnih vojnih osoba i djelatnika na posebnim poslovima u MUP-u, ili onima koji su ostvarili pravo na određenu vrstu dodatka ili povećanja vrijednosnog boda (primjerice akademici, ili bivši politički zatvorenici), kao i oni koji su mirovinu ostvarili na temelju bezobrazno povoljnih uvjeta umirovljenja, kao bivši saborski zastupnici i državni dužnosnici. Nekima od njih, podsjetimo, bile su dovoljne samo dvije godine i jedan dan u Saboru, a pravo na mirovinu mogli su ostvariti već s 50 godina. Uz pripadnike bivše JNA, sudionike NOR-a, pripadnike nekadašnje Domovinske vojske, ili radnike koji su bili izloženi djelovanju azbesta, među ostalima, danas je ukupno 180.935 umirovljenika koji su mirovinu ostvarili po posebnim propisima i primaju više u odnosu na odrađeni staž. 

Prema podacima Ministarstva rada i mirovinskog sustava, rashodi za mirovine trenutno se kreću oko 36,37 milijardi kuna godišnje, a samo 22,33 milijarda osigura se naplatom doprinosa. Dakle, država godišnje mora osigurati gotovo 14,5 milijardi kuna. No, valja upozoriti: doprinosima se gotovo u potpunosti namiruju čiste mirovine. Oko sedam milijardi od iznosa koji se izdvaja iz proračuna odnosi se na mirovine ostvarene po posebnim propisima, a preostali dio na posebna prava uz mirovine, utemeljena na nizu propisa kojima je politika vraćala dug umirovljenicima, ili izjednačavala mirovine starih i novih umirovljenika, prvenstveno radi kupovine glasova. 

Brojni dodaci i povrat duga opteretili sustav

Tako se, na primjer, oko 1,2 milijarda kuna izdvaja za isplatu dodatka od 100 kuna i šest posto, kojim je HDZ-ova Vlada svojedobno pokušala vratiti dug umirovljenicima prema Odluci Ustavnog suda iz 1998. godine, zatim oko dvije milijarde kuna za povećanje mirovina kojim je Vlada Ivice Račana u siječnju 2001. godine vraćala dug umirovljenicima, nakon čega je HDZ-ova Vlada još jednom vraćala dug, preko posebnog Umirovljeničkog fonda. Tu je i 1,8 milijardi kuna za pokriće obveze prema Zakonu o dodatku na mirovine od četiri do 27 posto, kojim su se izjednačavale mirovine „starih“ i „novih“ umirovljenika. Iako broj korisnika pojedinih prava s vremenom pada, pa pritisak na proračun lagano slabi (tako je u 2013. država iz proračuna za te obaveze morala osigurati oko 17,24 milijarde, a lani oko 14,5 milijardi), pravo na dodatak uz mirovinu od 27 posto još uvijek ostvaruje većina novih umirovljenika, pa će taj iznos i dalje rasti. Osim toga, najavljenim proširenjem prava i na umirovljenike koji štede u drugom stupu, obveze države još bi dugo mogle ostati na istoj razini.

Što ih čeka neke tamo 2040. godine? (FOTO: Lupiga.Com)

Svi ti propisi doveli su, zapravo, do toga da danas velika većina mirovina nije pokrivena doprinosima, odnosno umirovljenici primaju više u odnosu na ono što su temeljem osiguranja zaradili, ma koliko to zvučalo glupo s obzirom na iznose mirovina. Najveći je problem činjenica da njihov broj i dalje raste, te da će nam, bez sumnje biti potrebne dodatne reforme da se obuzda pritisak na državni proračun. Istodobno, efekti drugog stupa ovise prvenstveno o razdoblju štednje i visini uplaćenih doprinosa i za dio osiguranika koji imaju izrazito niske plaće, kao i one koji su imali prekide u stažu, mogli bi biti manji od očekivanja. 

Više od 600.000 osiguranika, na primjer, danas prima plaću manju od 3.500 kuna neto i izdvaja manje od 300 kuna doprinosa u drugi mirovinski stup (uplate za minimalnu plaću kreću se oko 185 kuna), a procjene samih fond menadžera drugog stupa u razdoblju krize kažu kako smo u nekim razdobljima imali i do 30 posto neaktivnih računa. Istine radi, valja naglasiti: U drugom stupu danas imamo 1.730.507 osiguranika, što uključuje i one koji su primili samo jednu uplatu temeljem ugovora o djelu, ili rade povremeno, uz povremene uplate doprinosa, kao i one koji su u međuvremenu ostali bez posla, a još ne mogu povući sredstva i zatvoriti račun jer nemaju uvjete za mirovinu.

U idućem nastavku pokušat ćemo pokazati što smo dobili s uvođenjem drugog i trećeg stupa te kakvi su dosadašnji trendovi vezani uz obveznu i dobrovoljnu mirovinsku štednju, te odgovoriti na pitanje kakve efekte od drugog i trećeg stupa može očekivati većina osiguranika.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: bykst