"Društvo uvijek dobiva pop-kulturu kakvu zaslužuje"
Njemačka urednica i znanstvenica Sonja Vogel autorica je studije prikaza fenomena turbofolka čija trodijelna struktura oslikava portrete triju stožernih diva tog svjetonazora – Lepe Brene, Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Prve korake kao publicistkinja obavila je u redakciji dnevnog lista TAZ, a pisala je uglavnom o političkom diskursu u Njemačkoj. Smatra da je njena knjiga ponajprije nadahnuta uređivačkim poslom u nakladničkoj kući, baveći se popularnom kulturom, kao i rodnim studijima ranih 2000-ih. Prateći tekstove Rüdigera Rossiga, TAZ-ova urednika koji je '80-ih magistrirao na ex-Yu Rocku, poželjela je pisati o prešućivanoj i podcijenjenoj strani alternative i rocka, kao i supkultura u pop-glazbi – iz rakursa mainstream popa.
Objava knjige „Turbofolk: soundtrack raspada Jugoslavije“ bila je i povod za nedavnu tribinu na temu jugoslavenske pop-kulture između alternative i nacionalizma, održane u Berlinu. U zaglavlju knjige, nalazi se i slavni citat pjesme “Turbo folk” Ramba Amadeusa o sinkroniji motora s unutarnjim sagorijevanjem i iste te centrifuge koja se odvija u samom narodu kojem se nameće sadržaj s najnižim mogućim nazivnikom. Recepcija teme u Njemačkoj, unatrag nekoliko godina mapira se između novinskih naslova poput “Muzika za idiote” i “Soundtracka za etničko čišćenje”, koji tretiraju turbofolk kao inferiornu inačicu zapadnjačkog popa.
“U Njemačkoj na ovu temu prevladava nekoliko raznolikih diskursa – zacijelo su vrijedni šireg istraživanja koje sama nisam provela. Doslovno, a vrlo slično percepciji ‘Balkana’ na zapadu, kao kod Todorove (autorice studije ‘Imaginarni Balkan’ – op. a.) – a ‘Drugo’ u popularnoj kulturi, koje se smatra stvarnim i autentičnim, prema ovoj je interpretaciji nacionalističko, pornografsko, trashy, jeftino itd. Za postjugoslavensku zajednicu, u koju spadaju djeca gastarbajtera, useljenici i izbjeglice, kao i njihova djeca, u Austriji i Njemačkoj, turbofolk je nešto kao vezivno tkivo. Vrlo je velik broj klubova u kojima se svira turbofolk, a Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ostali, koji se obično ne slažu oko turbofolka, svejedno tamo zalaze”, zapaža Vogel.
Autorica knjige - Sonja Vogel (FOTO: Nane Diehl)
U tom kontekstu, sjetimo se dizajnera i kultur-kritičara Bojana Krištofića, autora izložbe „Estetika nacionalizma – dizajn za turbofolk“ koji je pokušao ukazati kako se pojedine ideologije i stav vrijednosti komuniciraju kroz razne aspekte dizajna. Krištofić tvrdi da socijalni kontekst izravno utječe na dizajn, odnosno da ljudi uvijek imaju dizajn kakav zaslužuju.
“Izvan tih krugova, stanje malo podsjeća na ono što je rekao Branislav Đorđević, kad već svatko može prihvatiti glazbu udovice srpskog ratnog zločinca, iako je rečeno da je povod za radikalni nacionalizam bio različito razumijevanje nacionalnih i kulturnih identiteta – zašto je uopće došlo do ratova?”, primjećuje Vogel.
“Tako da je turbofolk vrlo diskurzivan objekt, retorički instrument koji onemogućuje ljudima da govore o osjetljivim temama kao što su kulturni i nacionalni identitet, rodne uloge, odnos Europe i Balkana, Orijenta i zapada, pop i supkulture, sela i grada… Dakle, da parafraziram vaš stav, baš tako društvo uvijek dobiva pop-kulturu kakvu zaslužuje”, poentira Vogel.
S obzirom na naslov, “Soundtrack za propast Jugoslavije”, intrigira kako je autorici on pao na pamet i kako ga je odabrala. Svaka od stožernih persona turbofolka predstavlja jedno desetljeće.
“Brena je simbol '80-ih, to je vrijeme prosperiteta Jugoslavije i stvaranja jugoslavenskog identiteta podjednako u glazbenoj kulturi – kao što je novokomponovana narodna muzika ujedinila sve regionalne idiome u jednu i jedinstvenu jugoslavensku pop-kulturu na isti način kao što je Jugoslavija ujedinila kulture, nacionalnosti, jezika i tradicije… Ceca je '90-ih postala glavnom zvijezdom društva ograničenog ratom, sankcijama i (samo)izolacijom, a istodobno je predstavljala taj novi partikularizam svih identiteta, nacionalni, kulturni i rodni, čak i stoga što se udala za Arkana, srbijanskog ratnog kriminalca, vjenčanjem na vrhuncu rata koje smatram simboličkim brakom popa i nacionalizma”, opaža Vogel.
Nakon tzv. demokratske revolucije u Srbiji 2000-ih, Jelena Karleuša, kaže, uvela je novu liniju turbofolka, poput modno osviještene trendseterice i mas-komunikologinje, što i jest. Ona objedinjuje mnoge elemente međunarodne i zapadnjačke pop-glazbe kao i njihove estetike.
“Turbofolk se ponajviše odnosi na devedesete, kad je nacionalistički val skup s nacionalnim folklorom suoblikovao novu nacionalnu kulturu. Turbofolk je podosta ukorijenjen u privatiziranim strukturama produkcije i medija. Za razliku i od novokomponovane, nije bio zamišljen kao multiplikator mogućnosti identifikacije – već da ih umanji… Uzmimo, iz opozicije tom svjetonazoru profil Lepe Brene koja je, primjerice, vrlo uigrano utjelovljivala sve rol-modele – od djevojke iz malog grada do vampa i urbane gospođe“, objašnjava nam Vogel.
Naslovnica knjige (FOTO: Ventil Verlag/Vladislava Đurić)
Citirajući Uroša Čvoru, starijeg predavača s UNSW Art & Design u Sydneyu, koji tvrdi da je vlastima novokomponovana glazba bila potrebnija više nego li ona samoj sebi, Vogel će na površinu istjerati neke značajke post-titovskog razdoblja.
„Novokomponovano je bilo strukturalno-političkog karaktera i željelo je uravnotežiti neophodne dihotomije, upravo one koje je jugo-elita pokušavala prevladati: antagonizam urbanog i ruralnog, nacionalizma, rodnih uloga i tako dalje… Ali vrlo će se brzo, s rastućim uspjehom koji je fenomen novokomponovanog polučio, država uzvratiti udarac s porezom na šund koji je također zahvatio i novokomponovano i njegov podtekst definicije dobre i loše glazbe, autentične protiv neautentične (pr. 'orijentalne' glazbe), anticipirajući već nacionalistički diskurs '80-ih i '90-ih”, nastavlja Vogel.
Dok je Brena furala model success-storyja, preko trnja do zvijezda, djevojka sa sela koja se dobro udala i održava četiri kuta stana jedne međunarodne sportske karijere, imala prateći bend Slatki greh, s čudakom koji je u zabavnom noćnom programu pojeo spužvu pripremljenu kao biftek, Cecu ženi Arkan, krimos koji je radio prljave poslove za Miloševića. Čini li je to simboličkom pretendenticom na Voždov tron, zabadamo, znatiželjno…
„Ceca se i osobno povezala s nacionalističkim i kriminalnim elitama '90-ih. Arkan je bio ogrezao u organiziranom kriminalu kao i u ratnom kriminalu, počinivši zločine u Bosni, na Kosovu itd. Ona mu je poprilično držala stranu, iako nikad nije podržavala i njegove političke stavove. Iz tog je razloga zapanjujuće da je bila u mnogo manjoj mjeri ‘politička’ pevaljka od Lepe Brene koje je pjevala 'Živela Jugoslavija', 'Jugoslovenka' i slično. Iako joj sami stihovi nisu politični, oni to postaju na strukturalnoj razini, budući da promoviraju novu estetiku uspostavljenu sa strane nove političke strukture moći i konzervativnim rodnim ulogama”, smatra Vogel.
Pojava novih medija poput TV Pinka komodificirat će turbofolk i estetiku koja slavi robne marke poput Armanija, Dolce & Gabbane, Marlbora i Mercedesa, u vrijeme kad je ta luksuzna roba bila teže dostupna nego ikad, zahvaljujući sankcijama i samoizolaciji.
“Te su TV-stanice faktički bile puka glazbena televizija – bez emisije ‘Vijesti iz zemlje‘“, ističe autorica. U tom smislu, autorica se načelno slaže da je Kusturičin umjetnički angažman s filmom "Underground" puhao u isti rog. Naime, spomenuta Todorova je u knjizi „Imaginarni Balkan“ napisala kako je dotični za Miloševića bio ono što je Hitleru bila Leni Riefenstahl.
“I stoga je turbofolk, kako je to napisao Eric Gordy, imao eskapističke tendencije kojima je ojačavao Miloševićevu moć. Ali i više od toga, doživljavalo se kao da turbofolk nema alternative, jer su ga i radijske i TV-stanice izdašno potpomagale”, prisjeća se Vogel.
Priča Sonje Vogel o turbofolku predstavljena je i na Sajmu knjiga u Frankfurtu (FOTO: Privatni album)
Kako to da je ženski mazohizam postao tema lirike, zašto sponzoruše nemaju nikad svojeg rodnog parnjaka, pitanja su koja se nameću sama od sebe. Ispada da supkulture ne mogu bez svojeg istančanijeg osjećaja krivnje. Sve to navodi vodu na mlin tvrdnji da potencijal turbofolka leži u mizansceni za prosede romana čije su odrednice bliske autoru kao što je Chuck Palahniuk, poznatiji po predlošku kontroverznog filma „Klub boraca“.
„Točno je da je ženski mazohizam vrlo poseban za Cecine tekstove. To je za mene bilo možda i ponajveće iznenađenje – pravi šok! Protagonistice lirike Lepe Brene, Cece i Jelene Karleuše većinom su žene koje pjevaju o svojem odnosu s muškarcima”, zapaža Vogel.
Predstavljanje žena u Cecinoj lirici i videima, kao i tipa žene kojeg utjelovljuje, odražava događanja u društvu. To je glavna tematika pop-glazbe, a većinu vremena se repliciraju tradicionalističke rodne role i jednih i drugih.
“No, Ceca ne pjeva romantične ljubavne priče. Njezine ljubavne priče nisu tragične, već naprotiv, poprilično brutalne – muškarci zloupotrebljavaju žene emocionalno i fizički, varaju ih, pa čak i tuku, usporedite liriku 'Lepotana'. Dok se, s druge strane, žene predaju svojoj sudbini, žrtvujući muškarcima svoje potrebe kao u, primjerice, 'Kad bi bio ranjen'. To je senzacionalno, patrijarhat je glavna tematika Cecinih pjesama, ali se rijetko dovodi u pitanje, kao u 'Ne računaj na mene'”, elaborira naša sugovornica.
Srbija nikad nije bila „mala“ i izolirana kao što je to bila baš devedesetih – zakoračivši korak unatrag u reprezentaciji roda.
“To je tipično za sve postsocijalističke države, čime su se žene utopile u glavnoj matrici politike i društva, isplivavši u ulogama žena, majki, pjevačica, manekenki… Druga je strana dihotomije roda tip muškarca, koji je seksualiziran na svoj način, određen socijalnom moći i bogatstvom kao i žene svojim tijelima. To je tipičan razvoj pop-kulture '90-ih, usporedite li ih samo s hip-hopom, ali daleko radikalniji u postjugoslavenskom društvu, budući da pop kultura postaje skokovito drukčijom nego li '80-ih”, poentira sugovornica.
Govoreći o suočavanju sa stvarnošću u Srbiji nakon rata, citira povjesničara umjetnosti Borisa Groysa. Budući da je „razvoj društva koje je živjelo modernistički san teklo u dva oblika, viziji komunizma i viziji potrošačkog prosperiteta, natrag ka zatvorenom društvu nacionalističkog partikulariteta“, Vogel naglašava da pop kao društveno stanje po sebi – uopće nije progresivan.
“Citirali ste Groysa… na kraju dobijete pop-kulturu kakva vam dolikuje. Posljednjih smo godina svjedoci protupokreta globaliziranoj pop kulturi, koju određuje raznolikost životnih koncepata. Nacionalistički pop joj kontrira, fokusirajući se na usko poimanje identiteta, kao primjerice, tzv. identitärer Pop, s njemačkog govornog područja, kojem turbofolk ide u prilog”, podsjeća Vogel.
"Uspjeh turbofolka pokazuje koliko brzo i korijenito jedna relativno liberalna kultura može nestati" (FOTO: Nane Diehl)
Pop-kultura u cjelini raste organski, oslikavajući društvo i politiku, ali je mnogo povezanija s našom svakodnevicom. Stoga, „svoju“ pop-kulturu možete odabrati samo do određenog stupnja. A to da je pop progresivan sam radi sebe, već predugo se vremena uzima zdravo za gotovo, dodaje znanstvenica koja se uhvatila u koštac s ovom temom.
Karleuša, sa svojom šlank-figurom, skoro trans-pojavom postaje, tako reći, metafizičko turbo- biće… Njezina je važnost također sinteza čitavog žanra u čistu pop-formu. Je li ona utjelovljenje onog što je Todorova prozvala “Drugim, nepotpunim sebstvom”, pitamo.
“Prema mojem shvaćanju, Karleuša se nadovezuje, citatno, na mnoge aspekte queer pop-kulture – što estetski, a što svojim stihovima. Dok su Cecine junakinje melankolične žene koje su opscene u svojim sudbinama i pod snagom patrijarhata, Karleušine postaju histerične, kreću u lov na muškarce oboružane palicama za bejbol, uništavajući im automobile... Karleuša igra žensku igru mnogo više nego li je predstavlja, što nam pokazuje da je rod konstrukcija”, osmjehnut će se Vogel. Ali, citirajući teoriju Judith Butler o predstavljanju roda, ono “previše” i potencijalna ironija uvijek je u oku promatrača. To je stoga što se Karleušu može doživjeti kao autentičnu, jednako kao i „drugotnu“ – prema mnogim novinarima koji su je prozvali “kurvom”, “nestvarnom ženom”, napomenut će nam Vogel. Naravno, da je njezina marka popa, podjednako glazba koliko i performans i estetizacija, postala ponovno zaigrana.
Možda je s Karleušom i novom generacijom, turbofolk napokon postao političan. Karleuša je kao i druge zvijezde, Seka Aleksić primjerice, zauzela stav spram ženskih i LGBT-prava. Karleuša je čak podržavala srpski Pride, što je velik iskorak uzme li se u obzir da je riječ o zemlji koja brani tu manifestaciju iz političkih razloga.
U knjizi Sonje Vogel nalazi se i playlista, no, zanima nas, ima li ona i sama kakav podijeljeni odnos užitka spram njezinog sadržaja.
“Moram priznati da pjesme služe više kao odrednice nego li inventar mojih podvojenih užitaka. Još uvijek ne slušam turbofolk kod kuće, jer to ne spada u moj glazbeni identitet. No, nakon svog ovog istraživanja, moram priznati da mi je postao fascinantan”, kaže Vogel, pa nastavlja - “I mogu se staviti u odnos spram njega i kao plesne glazbe i one za tulumarenje. Jasno je da je posrijedi mainstream pop – što znači da ima određene značajke s kojima se svatko može poistovjetiti – poput catchy motiva posuđenih od sevdalinki ili kola do elektronskih loopova i gitarskih solaža – te uživati do određene točke. Na kraju krajeva, pop glazba uvijek povezuje ljude. Tako i turbofolk – ako uzmete u obzir da je ipak riječ samo o žanru – što lično ne vrijedi”.
Prisjećajući se dana provedenih u redakciji berlinskog dnevnika TAZ, naposljetku, njezini sentimenti imaju i afirmativnu distancu. Smatra da se turbofolk kao mainstream pop nalazi u pozadini supkultura…
“Činjenicu da je nastao bez gotovo ikakve konkurencije, možeš saznati jedino kad pokopčaš njegov razvoj kao gušitelja jedne raznolike i alternativne glazbene kulture – koja samo što nije izumrla. Njihov suživot čini debatu o turbofolku emocionalnijom, njegov nam uspjeh pokazuje koliko brzo i korijenito, jedna relativno liberalna kultura – uzevši u obzir njenu raznolikost, reprezentacije rodnih uloga itd – može nestati. A to je, pravo traumatsko iskustvo kulture, što se ravnomjerno raspoređuje na sve… kao da evocira slojeve stvarnosti koje je Rambo Amadeus integrirao u svoju slavnu poslanicu“, sliježe ramenima naša sugovornica.
Domaćem auditoriju u svemu će biti zanimljivo i pozicioniranje Severine, čiju je karijeru itekako nadahnula eklektika, koja se možda dodiruje i s nosivim stupovima knjige “Turbofolk – soundtrack propasti Jugoslavije” Sonje Vogel. Krištofić tvrdi da je Severina napravila puni krug, počevši od Seve Nacionale do „miješanog braka“, dok sad flertuje s LGBT-zajednicom. Njena pjesma “Štikla” spominje se i u knjizi.
“Prateći diskurs turbofolka, Severina se baš i ne spominje. Ne proučavajući je podrobnije, spomenula sam je da ukažem kako se diskurs turbofolka jako razlikuje, već ovisno o poziciji govornika. Novi nacionalni identiteti i granice, određeni prema ukusima i glazbenoj kulturi, igraju veliku ulogu”, zaključuje Vogel, napominjući kako on, kao i turbofolk, uvijek ima svoje „Druge“. Severinina je, kaže, i estetski i glazbeno vrlo zaigrana, otvorena modernom društvu i stoga pro-LGBT. Vogel primjećuje i kako je “Štikla” dobar primjer, jer se ironično obraća spram nacionalnog, poput suradnje s Let 3 u opancima nasuprot štikli kako hodaju kroz gradić, a zanimljivi su i radi rodnih identiteta.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Vladislava Đurić
Rambo Amadeus je toj vrsti 'muzike' dao ime.
Interesantno mi je bilo kada sam čuo da su nekima roditelji zabranili da slušaju turbofolk, pa su ga slušali kriomice.
I onda ide ona: najslađe je zabranjeno voće.