Vožnja autoputem u BiH plaća se na ruke. Isto je i u Hrvatskoj; u naplatnoj kućici radi živa osoba. Čini mi se da je tako i u Sloveniji. A ako nije onda je kao u Austriji, gdje vas umjesto čovjeka, na izlasku s autoputa, čeka mašina kojoj date novac, a ona vas ugodno pozdravi (i čak vam vrati kusur ukoliko ga imate). Na najvišem stepenu razvoja je ipak Njemačka: tamo, naime, nema naplatnih kućica. Vožnja autoputem je besplatna. To, međutim, ne znači da ćete ostati oslobođeni od živog pozdrava. Kao što Hrvatska i Slovenija, tako i Austrija i Njemačka (ponovo) imaju granicu.

Za razliku od Austrije, u Njemačkoj, nedaleko od granice, prošli smo kroz detaljniju kontrolu. Maskirne uniforme sa dugim cijevima su skretale pojedina auta u stranu. Tako i nas, Dennisa i mene. Vjerovatno zbog toga što smo imali tablice sa oznakama zemlje (BiH), koja je rizična sa stanovišta antiterorističkog Weltanschauunga. Nisu nas pretresali; samo su nam skenirali pasoše. Pretresli su nas kasnije, i to pri ulasku u Minhen. Taj put nisu bile maskirne uniforme, već policajci u civilu. Mislio sam da je riječ o obavještajcima poput lika P. S. Hofmanna iz filma „A Most Wanted Man“, ali prijatelj, koji je razgovarao s njima, budući da ne znam njemački – reče mi da je riječ o običnim policajcima, te da to u Minhenu, u Bavarskoj nije ništa neobično. Policajci svuda i stalno kruže, čekiraju ljude, Bavarce koliko i strance, pretresaju; traže droge ili oružje. Bavarci vole miran, umjeren život i gnušaju se tih lijekova za osjećaj besmisla (droge) odnosno osjećaj viška smisla (terorističko oružje).

Bavarska policija (FOTO: Haris Imamović)

Bavarska je najbogatija njemačka država, jedna od konzervativnijih, objašnjava mi G., i oni više drže do sigurnosti, nego do građanskih sloboda. „Njima je prilično stran liberalizam sjevernovestfalskog tipa“, govori mi. Kasnije će mi tu razliku između Bavarske i Sjeverne Vestaflije, plastično objasniti jedan drugi prijatelj, na kafi, u Zenici: „Pa znaš da ovi naši kad idu u Njemačku krast, nikad ne idu u Minhen, već uvijek u Frankfurt, Dizeldorf...“

Izbjeglice

U Minhenu nas je dočekao Dennisov brat Harry. Oni su, s porodicom, izbjegli iz opsađenog Sarajeva, 1993. nakon što im je otac ranjen. Većina naših izbjeglica je išla (prvo) u Minhen. „Zašto vi niste ostali u Minhenu, bliže je Bosni“, pitao sam Dennisa. Kazao mi je da je njegov otac, kad je čuo da „svi idu u Minhen“, pitao – kuda bi se drugdje moglo ići, znajući da će se lakše snaći u gradu, u kojem ne bude tako mnogo izbjeglica kao u Minhenu. Tražio je i da to bude veliki grad. U velikim gradovima se za početak lakše snaći. Kazali su mu da bi mogao u Keln. Tako su završili u Kelnu.

Dennis je završio srednju školu u Kelnu. Vratio se u BiH već 1998. Njegov mlađi brat Harry trenutno završava studije medicine na Ludvig Maksimilijan univerzitetu, u Minhenu. Taj Minhen je prilično dosadan grad. Jedini zanimljivi trenuci tog provoda bili su više iritantni nego zanimljivi. Prvo, u Njemačkoj je zabranjeno pušiti u zatvorenim objektima, te smo svako malo morali izlaziti vani, na hladnoću, da zapalim. U jednom od tih izlazaka upoznali smo neke ljude. Dva mladića i djevojka, metalci; jedan od mladića – ispostaviće se suprug te „djevojke“ – bio je toliko pijan da je razbio ukrase za božićno drvo, koje je nosio u rukama (ne znam zbog čega). Nakon što ih je razbio, stao je da ih kupi sa pločnika, komadić po komadić, zubima.

Dennisu nije bilo loše, jer je, znajući njemački, koliko-toliko komunicirao s ljudima u pabu „Kennedy's“, gdje smo se najduže zadržali. Osjećajući se obaveznim da nam nađem društvo, ja sam hodamo tamo-amo po pabu i gledao s kime bismo se mogli udružiti. Nakon 20 sati vožnje-razgovora, valjalo je naći neko novo društvo, budući da su Harry i njegova djevojka bili već davno otišli na spavanje.

Pričao sam s nekolicinom uglavnom ženskih stolova, ali budući odjeven kao ekonomski migrant, te govoreći na svom oskudnom, pijanom engleskom, nisam uspio da šarmiram nijednu. Obećao sam sebi – stimulisan stanovitom dozom alkohola – da ću poboljšati svoj engleski; a dotle sam htio da mogu pričati s nekim na našem. Nakon neko vremena, Dennis je čuo da neki govore naš jezik, što mi je i rekao. Pokazao mi je gdje otprilike stoje. Otišao sam tamo i osluškivao, ali ništa se nije čulo od glasne muzike. Vidio, međutim, na jednom da je „naš“. Imao je odjeću i pozu Grandove zvijezde. Obratio sam mu se na našem („Kako je? Razumiješ li naš?“), a nakon što je odgovorio da je dobro i da razumije, zovnuo sam ga da stane s nama. To je bila greška. Nije bio dobro. Dok je govorio, za našim stolom, ispršen, češao se po međunožju. Nakon što smo se udaljili, okončavši to dvominutno poznanstvo bez pozdrava, Dennis se smijao tom mom pokušaju da nam nađem društvo.

Bio sam razočaran. Mislio sam da sam pogriješio što sam uopće krenuo na taj put. Razmišljao sam kako nikad ne bih mogao živjeti u toj Njemačkoj: s jedne strane tu su Nijemci koje ne razumijem, kojima ne pripadam, s druge strane „naši“ ljudi od kojih bih pobjegao.

Popili smo još dva-tri pića te večeri kod Kenedija i otišli kod Harryja prespavati. Ujutru smo obišli grad. Bio je još dosadniji po danu. Jedva sam čekao da krenemo prema Kelnu za koji je Dennis tvrdio da je potpuno drugačiji.

Smisao i sloboda

Vozili smo 500 km do Kelna. Vozio je Harry, dok je Dennis uglavnom spavao tokom puta. H. je brutalno iskren čovjek. Kad sam počeo priču o književnosti i politici, pristojno je slušao, a onda je kazao da ne voli ni književnost ni novine. Čita uglavnom stručne knjige iz oblasti svoje (buduće) profesije. Pretpostavio sam da, kao i većina ljudi koji se bave ozbiljnim stvarima (poput medicine, ekonomije ili tehnologije), smatra književnost i politiku nekorisnim opsjenama. Uvijek sam uvažavao takvu vrstu pragmatičnih ljudi, za razliku od onih, također pragmatičnih, ali koji gaje himbenu zainteresiranost za lijepu književnost i visoku politiku.

Pivo za putopisca (FOTO: Arhiva Harisa Imamovića)

Iznenadio sam se, međutim, kada je u jednom trenutku, ne skrivajući sentiment ozbiljne posvećenosti, Harry počeo govoriti o svom zanimanju za astrofiziku. Govorio je dugo o teorijama o kraju svemira, koje u posljednje vrijeme iščitava. Kad sam ga pitao kad će se sve to desiti o čemu govori, a on odgovorio za cca tri milijarde godina, nasmijao sam se, ostavši nemalo začuđen pred time da čovjek, koji mi se učinio kao čisti pragmatik, posvećuje toliko pažnje i sa toliko strašću govori o nečemu što će se desiti – ako će se desiti - tek za tri milijarde godina, zbog čega je blago rečeno – irelevantno za čovječanstvo, a kamoli za bilo kojeg njegovog člana. Odjednom su se uloge zamijenile, i on je, izloživši tu negativnu utopiju do u detalje, izgledao kao zaljubljenik u za svakodnevni život nekorisne čari čiste poezije, a ja sam izgledao kao čisti pragmatik.

Smisao (svrha, korist) je, kako primjećuje Ginter Anders u „Zastarjelosti čovjeka“, uvijek odnos „vezanosti za“ (vezanost za cilj, za kolektiv, za poslovne obaveze, za voljeno lice, itd.). I, kao takav, smisao je u proturječju sa slobodom, koja je odnos nevezanosti, nepodređenosti redu. Sloboda je, u tom smislu, težnja za besmislom. Drugim riječima, težnja za slobodom znači bijeg od vlastite (nevoljne) osmišljenosti.

Svako postavljanje pitanja – a posebno davanje odgovora na pitanje – šta je, ili šta bi trebalo biti čovjeku preče (sloboda ili smisao) ne bi bilo samo besmisleno, već bi na neozbiljan način ugrožavalo slobodu individualnog izbora.

Freiheit über alles

Za razliku od Minhena, gdje smo, kako je rečeno, imali dva neposredna susreta sa organima reda, u Kelnu – nisam vidio policajca. Nakon minhenskog smisla, dočekala nas je kelnska sloboda.

Keln je među najliberalnijim gradovima u Evropi. Dennis i Harry mi objašnjavaju da je to grad u kojem, vjerovatno, živi najveći broj homoseksualaca; dobar broj njih je doselio tu, jer znaju da ih niko neće dirati, ukoliko to ne žele. Također, Keln je skupa sa Berlinom, koji prednjači u tom smislu, grad sa najvećim brojem Nijemaca koji su etnički Turci. Dennis i Harry mi objašnjavaju da je u Minhenu mnogo veći pritisak društva/države na njih da se integrišu, odnosno da se odreknu upražnjavanja određenih običaja iz tradicije vlastitog ethnosa, dok u Kelnu imaju priliku zadržati mnogo veći stepen etničke samosvojnosti.

Dennisov srednjoškolski drug Sven mi je govorio kako nije dovoljno rijedak slučaj da djeca iz treće generacije turskih imigranata ne uče, i (roditelji im) ne žele da uče njemački jezik. „Postoje čak slučajevi da odgajateljice u vrtićima moraju učiti turski da bi mogle komunicirati s tom djecom“, kaže Sven, koji ne amnestira njemačke vlasti od odgovornosti u tom smislu. On smatra da su dosad na snazi bile dvije pogrešne politike: prva (konzervatvna) je imigrante tretirala kao prostu radnu stoku, koju ne treba integrisati, već držati na distanci (u predgrađima) a onda motivisati da se, nakon što prestane biti radno sposobna, vrati u zemlju porijekla; druga (multikulturalna) je uvažavala svakog člana te radne mase i smatrala da država nema pravo da im nameće kulturni identitet koji nije po njihovoj volji.

Sjedili smo u pabu „Piranha“ sa Dennisovim srednjoškolskim drugovima Martinom, T.-om, spomenutim Svenom, te Martinovom djevojkom H. i T.-ovom (uskoro) bivšom suprugom M.

Nije mi zasmetalo, ali jesam bio iznenađen, kad mi je Dennis objasnio da se ti supružnici, koji sjede za istim stolom za novogodišnju noć, upravo razvode. Postojala je stanovita doza nelagodnosti kod oboje, ali sama činjenica da skupa slave prilično me fascinirala. Nisam, naime, nikako mogao zamisliti da bi se kod nas – ne samo u Sarajevu, i ne samo u BiH – moglo takvo što desiti. Vjerovatno je toj skučenosti moje imaginacije razlog i to što lično ne poznajem mnogo ljudi, a ne samo preovlađujući kulturni obrasci naroda Zapadnog Balkana.

Ostavši sam zbunjen pred dilemama imigrantske politike države Njemačke, jednako kao i fascinirano iznenđen novogodišnjom sekvencom razvoda T.-a i M, počeo sam sve više piti. Pili smo tzv. „koelsch“, koji se služi u malim čašama (0,25): dva gutljaja. Kako sam sve više pio, sve sam više komunicirao sa konobaricom, čije je ime – kako ću kasnije saznati – Sarah.

Sarah ima onu brilijantnu sposobnost da uz samo nekoliko riječi i pogleda ostavi utisak kod svog novopečenog sagovornika da je jedinstven. Dok sam razgovarao s njom – a kad kažem razgovor ne mislim samo na riječi, već i na poglede, grimase – osjećao sam kao da postoji neka tajna, koju samo ona i ja znamo, odnosno o kojoj pojma nemaju ni moji sagovornici, ni ostali gosti te večeri u „Piranhi“, jednako kao ni ostatak čovječanstva. Osjećao sam kako Sarah i ja dijelimo to zagonetno saznanja, iako nismo dijelili nikakvo zagonetno saznanje.

Kako to još odrediti? Osjećao sam da mi, čim smo progovorili, zna ime, iako smo tek kasnije jedno drugom otkrili svoja imena. Bilo je to kao da me gleda poimenice. Kao... Kao da smo u prošlom životu bili ne ona i ja, već cvijet (ona) i pčela. I kao da se toga sjećamo.

Kelnska policija (FOTO: elektrobeton.net)

Nakon što sam u jednom trenutku sa H.-om izišao vani da ispušim cigaretu, a Sarah došla odmah za nama, gdje smo nešto duže pričali: o razlikama između Kelna i Minhena (Sarah kaže da ne voli Minhen, kaže da su Bavarci previše uštogljeni), o Balkanu (Sarah kaže da voli Balkan), o... Ugašena cigareta, bačen opušak.

To što se Sarah ophodila prema meni kao prema posebnom, prilično je godila mom samoljublju. Mislio sam da je to ljubav na prvi pogled. Mislio sam stihove jedne popularne pjesme: You can tell by the way she talks, she rules the world. You can see in her eyes that no one is her Chief.

I to jeste bila ljubav na prvi pogled. S moje strane. Kasnije sam, naime, primijetio da Sarah na taj, uvjetno rečeno zavodnički način razgovara sa većinom gostiju, s muškarcima, kao i sa ženama, pa i sa svojim kolegama i kolegicama. Malko sam se zastidio osjećaja da sam poseban, ali nisam se osjetio prevarenim, niti sam se naljutio na nju. Sarah se, pomislio sam, prilično dobro zabavlja, a uz to ugodi i razgovor svojim sagovornicima. Nisam se, naime, mogao oteti utisku, da, iako su joj i svi ostali „posebni“, da sam ja ipak posebniji.

I ispostavilo se da ja jesam lice s najposebnijim potrebama te večeri u „Piranhi“, jer sam tražio od Sarah da se slika s „nama“, a pod „nama“ sam mislio na sebe. Sarah je na tu moju ponudu odmahnula rukom i negativne efekte tog odbijanja relativizirala himbeno stidljivim smiješkom. Sjetio sam se Majakovskog, koji je, kada su ga pitali zašto stalno govori „ja“, kazao: „Pa neću, kao Nikolaj Romanov, govoriti 'mi'.“ I onda sam, nakon nekog vremena, otišao za šank i (nasamo) pitao Sarah da se slika sa mnom. Kazao sam joj da je neću pokušavati ubijediti da neću zloupotrijebiti tu fotografiju; ako mi ne vjeruje, ne mora se slikat sa mnom; ako mi vjeruje, biće mi drago. „Ti radiš. Ne možemo da pričamo. Sutra idem iz ovog grada. Želim da ne zaboravim tvoje lice, jer mi se nekoliko puta učinilo da vidiš u crnom krugu mojih očiju jednu zvjezdanu iskru, koju niko drugi ne vidi, a za koju sam siguran da postoji“. Moj slabi engleski nije mi dopustio da kažem baš to, ali shvatila je šta sam htio reći, pa je, nasmijavši se, pristala. I dodala da samo prije toga mora oprati suđe.

Rekla mi je da pričekam. Ja sam to doslovce shvatio, pa sam ostao čekati za stolom. Nakon nekog vremena, prišla je jedna djevojka. Ona je htjela da naruči piće. Sarah je bila okrenuta leđima i nije je vidjela. Djevojka je nije htjela dozivati, već ju je pustila da završi posao. Dok smo čekali, sreli su nam se pogledi i pozdravio sam je. Vratila je pozdrav. Nakon desetak sekundi šutnje, pitala me jesam li iz Kelna; rekao sam da nisam: iz Sarajeva sam. Lijep grad, rekla je, dodajući da je bila u Sarajevu. Ona je iz Kelna kaže. Lijep grad, kazao sam. Onda je ponovo nastala šutnja. U tom se Sarah okrenula; djevojka je naručila jedan „koelsch“, a onda se okrenula prema meni i pitala šta ću ja da pijem. „Neću ništa. Čekam nju. (Pokazujem rukom prema Sarah.) Da se slikamo“, kazao sam. Obje su se nasmijale; djevojka nešto kiselije, a Sarah sa stanovitom dozom žovijalne nevjerice. Nakon što je djevojka otišla, Sarah je rekla: „Hajde, da se slikamo.“

I ostatak večeri nije bio loš. Na kraju smo se Sarah i ja zagrlili, i poljubili, u obraz. Rekla mi je svoje ime i da će zapamtiti moje ime. Nije bilo razloga da joj ne vjerujem, ni da joj vjerujem. Njene riječi su i bez toga bile dovoljno lijepe. Kazao sam joj da je „Black Swan“; da bih je tako zvao. Svidjelo joj se, čini mi se. Ima djevojaka, kojima se sviđa kad ih individualiziram tim imenom, Crni labud. Sad zapravo možda više i nema.

Doner-globus

Kad sam se ujutru probudio, glavom mi je tutnjala korida. Nakon tuširanja i prvog rezimiranja prethodne večeri, otišli smo na doner kod Turaka. Kad je konobar shvatio da smo iz Bosne, stao nam je objašnjavati da su Bosanci i Turci braća. Cijelo vrijeme dok nam je pripremao jela – Dennis mi je, s ironičnim smiješkom, prevodio s njemačkog – objašnjavao kako ovih problema sa izbjeglicama ne bi bilo da još uvijek postoji Osmansko carstvo. Bilo bi, kaže, dobro i Sirijcima, i nama u Bosni, svima bi bilo dobro. Nasmijao sam se, nakon što mi je to prevedeno s njemačko. Turskom bratu nije bilo jasno zašto sam se nasmijao, ili jeste, pa nam je ubrzo ispričao kako je osmanska carska vojska, svaki put kad bi prešla preko nečijeg žitnog polja, plaćala odštetu vlasniku. Zatim je objašnjavao da ISIS-ovci nisu muslimani. Zatim je hvalio Erdogana... Zatim je hvalio Zlatana Ibrahimovića... Zatim se svađao s nekim čovjekom, koji je – kako nam je turski brat objasnio – cijelu noć proveo za poker-aparatom... Zatim smo pojeli donere i otišli.

Vatromet u Kölnu (FOTO: arhiva Harisa Imamovića)

Slušajući turskog brata, sjetio sam se Svenove priče iz prethodne noći. Govorio je kako se prva generacija Turaka slabo integrisala i zbog loših politika njemačkih vlasti, i zbog činjenice da su ti imigranti dolazili već kao izgrađeni ljudi. Njihova djeca (druga generacija, generacija kojoj, recimo, pripada predsjednik „Zelenih“ Cem Özdemir) su se mnogo bolje integrisala; dok se pak treća generacija, kojoj pripada i naš turski brat, u dobroj mjeri vratila korijenima, pa premda su Nijemci po mjestu rođenja i pasošu, vole da ističu svoju tursku etničku pripadnost i nakloniji su tradicionalnim vrijednostima. Da li je to posljedica sukoba očeva i djece? Da li tim etničkim samoosjećanjem liječe osjećaj besmisla (metafizičkog nereda u liberalnom poretku), kao što drugi liječe drogama, alkoholom, sportom ili karijerizmom? Da li je to reakcija na islamofobiju, koja se razvila nakon 11. 9.? Ili je riječ o generalizaciji, koja je, kao i svaka druga generalizacija, previše logična da bi bila tačna?

Nekoliko dana po povratku, naišao sam na internetu na prve vijesti o napadima na žene tokom novogodišnje večeri u Kelnu. Kako su dani prolazili, u izvještajima je bilo sve više zapanjujućih detalja. Skupina od 10-20 muškaraca opkolila bi ženu, i onda bi je dirali svuda, skidali joj odjeću, pljačkali bi je, pa i silovali. Izvjesno je da je riječ o muškarcima koji dolaze iz tzv. Islamskih zemalja, a najvjerovatnije iz Sjeverne Afrike, gdje postoji taj običaj (taḥarrush jamāʿī) da skupina muškaraca opkoli usamljenu ženu i siluje je. Svjetska je javnost upoznala “taharrush” za vrijeme Arapskog proljeća i prosvjeda u Kairu, kad je na trgu Tahrir silovana američka novinarka Lara Logan.

Ne znam zašto to rade. Ne bih rekao da ih je islam, ako su vjernici, motivisao da to urade, jer Kur'an (kao teorija) to ne dopušta, a i praksa to ne potvrđuje: toliko je muslimana (kako u Njemačkoj, tako i u Bosni, i širom svijeta) koji to ne rade, da su silovatelji izuzetak, a ne pravilo.

Trenutno su kelnske vlasti, pod udarom kritika zbog nesigurnosti, koju su „proizvele svojim liberalnim nemarom“, te je gotovo izvjesno da će se slobodarski Keln približiti minhenskom modelu, koji sigurnost stavlja iznad sloboda.

Poželjne žudnje i psihičke burke 

Ne znam sve razloge klenskih napadača (pa neću da iznosim ni pojedine), ali znam da su svi ti razlozima u njima. A ne u ženama, kako su objašnjavali pojedini klerici, pravdajući napadače, i pokušavajući – kako to već obično čine – prebaciti krivicu na žene, koje su ih „mamile“.

Po toj animalnoj koncepciji čovjeka, koja ukida mogućnost (božiji nalog!) da čovjek kontroliše svoju požudu, nije kriv pijanac zato što pije, već alkohol; nije kriv lopov, već ukradena stvar, koja ga je mamila; nije kriv subjekt već objekt. To je negacija samosvijesti.

Samosvijest je – kako nas Kožev upoznaje s Hegelovom mišlju – nastala kad se žudnja upravila na ne-prirodan objekt, tj. na drugu žudnju. Tako se antropogena, ljudska žudnja razlikuje od životinjske; time što nema samo „pozitivan“, dat objekt za predmet žudnje, već drugu žudnju. „Tako u odnosu između muškarca i žene, na primjer, Žudnja je ljudska samo ako jedno žudi ne za tijelom, nego za Žudnjom drugoga, ako želi 'posjedovati' ili 'asimilirati' Žudnju uzetu kao Žudnju, tj. ako hoće da bude 'žuđeno' ili 'ljubljeno', ili, štaviše, 'priznato' u svojoj ljudskoj vrijednosti, u svojoj stvarnosti ljudskog individuuma.“ (Kožev: Kako čitati Hegela)

Piranha preko dana (FOTO: Haris Imamović)

Žudnja upravljena na prirodni objekt je, dodaje Kožev, ljudska samo koliko je „posredovana“ žudnjom nekog drugog, koji cilja na isti predmet: ljudski je žudjeti za onim za čime žude drugi, zato što oni za tim žude. Takva jedna žudnja može biti samo ljudska žudnja, zaključuje Kožev, a ljudska stvarnost, ukoliko se razlikuje od životinjske stvarnosti, stvara se jedino djelovanjem koje zadovoljava takve žudnje: ljudska historija je povijest poželjnih žudnji.

Oni koji smatraju da treba zabraniti ženi da bude predmetom žudnje, koji joj zabranjuju flert (mu'āksa), ukoliko nije spremna da bude objekat (nasilne) muške žudnje (pa čak i taharuša!), zapravo zabranjuju ženi da bude ljudsko biće, zabranjuju joj da stvara ljudsku stvarnost, prijete joj da će biti žrtvom njihove životinjske stvarnosti ukoliko bude žudjela za drugim žudnjama.

Svijet u kojem ljudske životinje porobljavaju ženu, oduzimaju joj pravo na žudnju za žudnjom, svijet u kojem životinje porobljavaju ženu, legitimišući to vlastitom slabošću (odsustvom volje i kontrole) pred naletima požude, takav svijet nije vrijedan da se u njemu živi. Ni za žene ni za muškarce.

Ne znam za vas, ali ja, kad bih mogao birati, uvijek bih odabrao svijet u kojem Sarah može da živi onakva kakva jeste.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: 

U suradnji s uredništvom, tekst prenosimo s portala elektrobeton.net.