Jebe se mene za njihov Prvi maj odnosno Prvi svibnja, ali je meni Dan sv. Osiba maranguna, najlipši i najdraži dan u godini. Vajali marangun pila je, tesa, šega, tuka brokve za priranit svoju famiju. Sveta famija Osib, Isus i Marija.

Premda je pokvarena radnička klasa sišla sa istorijske pozornice, Crkva ga i nadaje spominje ka radnika umisto ka djelatnika. Triba to ispravit. Dakle: sv. Osib marangun, djelatnik.

Bija je lipi dan i po starome običaju okupija se narod ne na prvomajski nego na svetosibovski piknik na Marjanu. Ogromna razlika između ove današnje i starinski fešti. Ni bilo megafoni, glazbari, borbeni radnički ni partizanski pisam, ni bilo armonik, koli, zborova ni bandiri.

Njanci lav u zoološkom vrtlu nije rika. Kako će rikat kad su bidnu beštiju u Zagreb špedili jer ga se u Split nije moglo ranit. Lavu se oće šest-sedan kili mesa, a ko će dat?! Da je meni i po kila, i kvarat! Ali, lave moj, svršija je kurbin pir. Rika ne rika, svejedno ti se piše.

Vidija san samo pet-šest stari rebanbiveni Splićani sa crvenim kularinama i crvenin garifulon na pateli od jakete. Svetašno obučeni koračali su uspravno, ponosno ka da su bog zna koje junačko dilo izveli.

Oni ka prkose, a ne znaju bidni da je u nas široka demokracija i da su osin rasistički dozvoljeni svi partiti, sve bandire i znamenja.

Kolo sriće vrti se ka ludo. Na televiziji san gleda kako policija u Moskvi na Crvenome trgu, na Lenjinovom trgu cipa komuniste sa crvenim bandiran. Tuču ji ka pase.

Smišan mi je bija jedan visoki koščati starac izobličenoga krvavoga lica koji ne tare krv nego je pušća da teče ponosan ča je za svoju ideju krv prolija.

Feral Tribune, lipanj 1993. godine