Nastava povijesti samo je „oružje političke borbe“
U procesu razgradnje socijalizma i osamostaljenja hrvatske države početkom devedesetih, nacionalnoj je povijesti u nastavnom programu povjeren cilj izrazito političke naravi. Ona, naime, mora služiti, kako se u odjeljku „Svrha i cilj programa s didaktičkim uputama“ programa nastave povijesti za srednje škole donesenog početkom devedesetih izrijekom navodilo – „kao oružje političke borbe“.
„Čišćenje“ udžbenika, takozvana „deideologizacija“, bilo je jedan od najurgentnijih zadataka nove vlasti. Već za školsku godinu 1991./1992. godinu uvedeni se tzv. "inovirani udžbenici", u koje su unesene određene sadržajne izmjene i prilagodbe. To ipak nije bilo dovoljno pa će rasprava o tim udžbenicima kulminirati na burnoj saborskoj sjednici u lipnju 1992. godine na kojoj je Nedjeljko Mihanović pročitao svoje „Izvješće o stanju školskih udžbenika“ osudivši „ideološko-političke sheme jugomarksističke svijesti koja nas je trovala desetljećima i korozivno djelovala na oblikovanje našega kulturnog i nacionalnog identiteta“.
Orkestrirani napad „zbog neuspjeha u čišćenju udžbenika od svega što nije u službi hrvatske države“, doveo je, između ostalog, do ostavke tadašnjeg ministra prosvjete Vlatka Pavletića. Ante Lešaja, koji je detaljno dokumentirao knjigocid u Hrvatskoj, smatra da je jedan od rezultata upravo ove saborske rasprave bio i zloglasni „Obvezni naputak o korištenju knjižnog fonda u školskim bibliotekama“: čišćenje udžbenika, piše, vodilo je čišćenju biblioteka, odnosno otpisu i uništavanja na tisuće „nepoćudnih“ knjiga.
Politika povijesti novog režima, kako piše Snježana Koren, koja je oblikovala i nastavu povijesti, temeljila se na ideologiji hrvatske državnosti te na negacijsko-kontrastivnom odnosu prema bivšoj državi kao i Tuđmanovoj "politici pomirenja" (FOTO Lupiga.Com)
Politika povijesti novog režima, kako piše povjesničarka Snježana Koren, koja je oblikovala i nastavu povijesti, temeljila se na ideologiji hrvatske državnosti te na negacijsko-kontrastivnom odnosu prema bivšoj državi kao i Tuđmanovoj "politici pomirenja". Stavljanje cjelokupnog povijesnog napretka u funkciju napredovanja hrvatske državotvorne ideje kroz povijest, ovjereno još u „izvorišnim osnovama“, može se čitati i kao niz političkih režima.
Važna je zadaća koja se postavljala pred prvu generaciju udžbenika bila je naravno, kako je naziva njemački povjesničar Wolfgang Höpken, „dejugoslavizacija“ – koja je podrazumijevala s jedne strane, eliminaciju jugoslavenskih historijskih veza, odnosno svih kulturnih, političkih i državnih poveznica s drugim jugoslavenskim narodima; a s druge, radikalnu reviziju nad sadržajima koji su preživjeli te „rezove“. Politika pomirbe, ili „poziv našeg predsjednika dr. Tuđmana na pomirenje Hrvata [kao] najveća demokratska, etička i moralna tekovina naše države“, kako se u intervjuu izrazila autorica nastavnog programa iz 1995. godine Agneza Szabo, pretpostavljao je etnički homogeni nacionalni korpus uz prevladavanje ideoloških razlika te svojevrsnu političko-vrijednosnu nivelaciju između dva suprotstavljena pokreta iz prošlosti, fašističkog i antifašističkog.
S tim u vezi, nužno je podrazumijevala relativizaciju ustaških zločina i djelomičnu legitimizaciju NDH kao "izraza legitimnih težnji za samostalnom državom" te istovremeno prečišćavanje antifašizma od internacionalne komponente i socijalističkog sadržaja, njegovu "kroatizaciju", kao i upogonjenje odluka ZAVNOH-a u službu napredovanja hrvatske državnosti i državotvorne ideje kroz povijest. U knjizi „Pisati povijest iznova“, koja se bavi hrvatskim udžbenicima povijesti u razdoblju od 1918. do 2004. godine talijanski povjesničar Stefano Petrungaro, naglašava i izraženu viktimološku perspektivu koja se ogleda se u sve češćoj upotrebi termina „progon“ (Hrvata) te forsiranju martiroloških i afektivno impregniranih metafora iz kršćanskog imaginarija „križni put“, „golgota“, koje ukazuju na kolektivno mučeništvo.
Već u prvim udžbenicima s početka devedesetih ova je komponenta izrazito naglašena: dok se partizanskim zločinima pridaje sve veća pozornost, ustaški se do najveće moguće mjere marginaliziraju, relativiziraju i opravdavaju. U jednom od takvih temeljito „prečišćenih“ udžbenika je i Hrvatska i svijet u XX. stoljeću autora Ive Perića iz 1992. godine, primjerice, jedina rečenica koja se referira na zločinačku politiku NDH, „Ustaše su po primjeru Hitlera provodili teror protiv Židova i Cigana, te protiv Srba, osobito zbog njihove ranije hegemonističke politike te pojave četnika i njihovih zločina u Hrvatskoj“. U narednom izdanju udžbenika ova je skandalozna relativizacija, vjerojatno zbog oštrih javnih kritika, izbačena, no opća impostacija poglavlja ostala je nepromijenjena.
U Perićevom udžbeniku stajalo je i kako su ustaše "provodili teror protiv Židova i Cigana, te protiv Srba, osobito zbog njihove ranije hegemonističke politike te pojave četnika i njihovih zločina u Hrvatskoj“ (FOTO: portalnovosti.com)
Upravo je spomenuti udžbenik Ive Perića 1995. godine poslužio kao predložak za okvirni nastavni plan i program za povijest koji je izradila Agneza Szabo, povjesničarka, dotadašnja savjetnica u Muzeju Grada Zagreba i viša znanstvena suradnica u Zavodu za hrvatsku povijest Zagrebačkog sveučilišta, čija je uža specijalnost povijest 19 stoljeća. Vidljivo je to iz naslova poglavlja i manjih nastavnih cjelina koji su naprosto i doslovno prepisani potom propisani kao nastavni program.
U međuvremenu i do danas, nastavni plan i program povijesti za osnovne škole izmijenjen je 2006. godine dok je onaj za srednje škole i dalje na snazi. Pa iako je u međuvremenu, u školskoj godini 1996/97., uveden „udžbenički pluralizam“, odnosno dozvoljeno postojanje više paralelnih udžbenika za pojedini, a Perićev je udžbenik zbog nedostatka potražnje povučen s tržišta, važeći srednjoškolski nastavni program za 20. stoljeće ipak i dalje reproducira strukturu i ideološki sadržaj tog udžbenika, koji je na izrazito problematičan način tretira Drugi svjetski, antifašističku borbu i fašističku tvorevinu NDH.
Tako primjerice, nastavna jedinica „Nezavisna Država Hrvatska“ obrađuje materiju u vrlo neutralnim terminima, koji uglavnom tretiraju „nastanak“, „teritorij“, „ustroj vlasti“, „vezanost za sudbinu njihovih zaštitnika“ te „stanje gospodarstva, kulture i znanosti u sklopu ratnih okolnosti“. Istovremeno, skoro pedesetogodišnje razdoblje u kojem se Socijalistička Hrvatska nalazi u zajednici SFRJ obrađuje se u dvije nastavne jedinice imenom: "Hrvatska u okovima druge Jugoslavije (I)" i "Hrvatska u okovima druge Jugoslavije (II)", a propisane nastavne jedinice uglavnom upućuju na „represiju“, „okrutnost režima prema crkvi“, „sve teži teret centralizma i unitarizma“ te se bave „hrvatskim svecima i blaženicima“ i emigracijom.
Iznenađuje li javna konsternacija rezultatima istraživanja među srednjoškolcima, u kojima se, uz brojne druge sve konzervativnije stavove, navodi i činjenica da pozitivno vrednuju NDH ili poglavnika? (FOTO: pixabay)
Novi kurs naznačen je već u intervjuu koji je Szabo dala za Večernji list, 1. travnja 1996. godine („Pomirenje Hrvata u udžbenicima“), u kojemu autorica programa tvrdi da „NDH ne možemo samo prikazati kao državu koja je progonila Židove, Srbe pa i Hrvate“, jer je to bila „međunarodno priznata država, s tada mogućim razvojem industrije, gospodarstva, a osobito znanosti i kulture“. Izričito tvrdi potom da se nastavnim programom povijesti jednako tako „htjelo pokazati da Hrvati nikada ne vode agresivni, nego obrambeni rat“.
Povijest, a naročito školska povijesti kao instrument političke legitimacije procesa izgradnje nacionalnog identiteta utemeljenog na etničkim osnovama nije, naravno, ništa novo: sam nastanak moderne historiografije u 19. stoljeću koincidira sa stvaranjem nacionalnih država u Europi kao i razvojem javnog školstva. Stoga je upravo nastava povijesti u školama bilo tradicionalno mjesto stvaranje nacionalnog identiteta na etničkim principima te mjesto mitologizacije nacije i legitimacije „vjekovnih težnji“ nacionalnog utemeljenog na etničkom principu za vlastitom državom. Pa iako se historiografija u međuvremenu oslobodila nasljeđa devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma, rasprave oko promjena koje je kurikularna reforma trebala uvesti u nastavu povijesti pokazuju da su kriteriji i dalje primarno reflektiraju (dnevno)politički, nipošto pedagoške ili historiografske trendove.
Stoga iznenađuje javna konsternacija rezultatima istraživanja među srednjoškolcima, u kojima se, uz brojne druge sve konzervativnije stavove, navodi i činjenica da pozitivno vrednuju NDH ili poglavnika. Iako se, naročito od prijelaza stoljeća događaju pozitivni pomaci, s pojavom paralelnih udžbenika uravnoteženijeg i znanstveno utemeljenijeg pristupa, nacionalistička matrica zacementirana još početkom devedesetih svakako određuje ton javne rasprave. Primjerice, na predstavljanju i raspravi o prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta povijest održanoj u HIP-u u travnju ove godine, uz prigovore oko (prevelikog) broja spomena termina Jugoslavija u dokumentu kao i zahtjeve da se „povijesni događaji trebaju vrednovati po tome što su značili za Hrvatsku i Hrvate“, čulo se i kako je nužno „da napokon objasnimo našoj djeci šta je Banovina Hrvatska, itekako aktualna, u kontekstu svega ovoga što se Hrvatskoj nameće i preko haaškog suda i preko dijela javnosti u Hrvatskoj“. A što se udžbenika tiče, sreća u nesreći je, kako kaže jedna povjesničarka i istraživačica, što ih učenici ionako ne čitaju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: pixabay
Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Odnos moderne hrvatske države i društva prema antifašizmu i antifašističkom nasljeđu" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima
