Nama mlađim zagrebačkim generacijama poznato je da se prije na vjeronauk išlo samo u crkvu. Crkva tada nije bila optuživana za sudjelovanje u vlasti, nije se potezalo pitanje nacionaliziranih zgrada, a plaća za svećenike nije bila pitanje. Teška pitanja za hrvatsku Crkvu nekako su istodobno došla kad i teška pitanja za hrvatski narod. Rat, nepoštenje i neimaština sa svih su srana navalili na nas. U sve to vrijeme katolička Crkva u Hrvatskoj imala je samo jednog čovjeka na vrhu. Franjo Kuharić je kroz ratne godine vodio svoju pastvu kao i njegov imenjak Franjo T., no često s puno više takta i razumijevanja. Premda će mu mnogi zamjeriti ponekad čak i preblag pristup situaciji na terenu, uvijek je pozivao na mir, a poznata je i njegova izjava "ako netko sruši moju kuću, ja ću čuvati njegovu, ako netko ubije moju majku ili brata, ja ću braniti njegova."
Pod njegove najveće zasluge ubrajamo dolazak svetog Oca Ivana Pavla II u Zagreb 1994. godine.
Za kraj dijelovi izjava dužnosnika u svezi smrti kardinala Kuharića.
Stipe Mesić
"Njegov se glas slušao kao glas cijele katoličke Crkve u Hrvata, i još više: slušao se kao glas mira, ohrabrenja i nade boljega vremena. Bio je vjesnik vjere i slobode, koju je ponosno dočekao s cijelim hrvatskim narodom godine 1990."
Goran Granić
"U njemu su vjernici i ostali građani Republike Hrvatske uvijek prepoznavali siguran znak svih najuzvišenijih nacionalnih, moralnih i duhovnih vrijednosti."
Dražen Budiša
"Bio je neupitni moralni autoritet i humanist čija se riječ uvijek pažljivo slušala i čovjek ogromne hrabrosti spreman da osobnom žrtvom svjedoči vjeru i pravo hrvatskog naroda na slobodu."