Ono što se je proteklih nekoliko tjedana događalo bijaše spektakularni uspjeh hrvatske nogometne momčadi na Svjetskome prvenstvu, a ono što se potom dogodilo stara je priča o poteškoćama koje uspješni često imaju u ovladavanju vlastitim (pa makar i simboličkim) uspjehom. Jer, uspjeh skreće pozornost na one koji su uspjeli, a posebice na način na koji se uspjeh prihvaća, zapravo - slavi. Hrvatska je proslava bila višestruko specifična, ne samo u odnosu na ovogodišnje proslave drugih, u Francuskoj ili Belgiji npr., nego i u odnosu na dugu tradiciju ovakvih proslava.

Ponajprije, hrvatska nacionalna reprezentacija nije bila ni nacionalna (u smislu u kojemu se ova odrednica na prvenstvu tumači), a ni reprezentacija (tj. predstavništvo neke zemlje). Jer, svjetsko nogometno prvenstvo jest takmičenje nacionalnih reprezentacija (ali u anglo-francuskome značenju pojma nacije - s, tradicijski uzrokovanim, izuzetkom područja Velike Britanije), dakle konkurencija među predstavnicima država (državljanstvo jest uvjet za nastup). No, hrvatski je tim nacionalna vrsta u germansko-balkanskome (etničkom) smislu riječi.

I to izaziva ozbiljne identitetske probleme; zbog toga na zagrebačkome dočeku nije bilo ni jednoga državnog funkcionara (u Belgiji je bio nazočan kralj s porodicom, premijer i ministri, u Francuskoj predsjednik republike, s premijerom i ministrima). U Hrvatskoj je pak redatelj Krešimir Dolenčić izdao nalog: “pjevačima i političarima nema mjesta na bini!”. Ma koliko inače Dolenčić bio intimno povezan s različitim političkim vrhuškama, njegov je iskaz doista načelno neobičan (u svakoj normalnoj političkoj zajednici bio bi, naravno, skandalozan). No, izjava nigdje nije dovedena u pitanje - osim u dijelu o pjevačima (!?) - a politički se vrh preliminarno sam skrio u prostorije „Gradske kavane“, na rubu područja zahvaćenoga općim oduševljenjem. Riječju, Hrvatska slavi uspjeh (državne) reprezentacije bez (u posve jasnim implikacijama dapače: protiv) državnoga vodstva.

Imamo ozbiljne identitetske probleme (FOTO: Ladislav Tomičić)

Razlog je ovome (tek formalnom) paradoksu u činjenici da je sintagma nacionalna reprezentacija shvaćena kao oznaka reprezentacije „svih Hrvata“ (pa, valjda, i sve brojnijih Hrvatica). To pak znači da je svatko tko je hrvatskoga podrijetla iz Bosne i Hercegovine, ili Australije, automatski pozvan na proslavu kao dio hrvatskoga korpusa („naroda“), ali ne i predstavnici države, osim, eventualno, njezine predsjednice („prve navijačice“), koja je u trenucima dočeka nestala u diskreciji. U takvu je procijepu stalno patio izbornik Zlatko Dalić, pa je u svakoj izjavio spominjao dvije države (Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu), iako je bio selektor samo jedne od njih. Nakon prve pobjede on je čak patetično izjavio: „imamo samo jednu domovinu“, premda već i on (a i nekolicina igrača) ima barem dvije (rođen je u Livnu). U svijesti Dalića i igrača (mitska) domovina nije vezana uz postojeće državne granice (kao što to, uostalom, i rusoidna sintagma „domovinski rat“ odavno pokazuje), nego obasiže sve prostore na kojima „žive Hrvati“ (uz poneku Hrvaticu).

S druge strane, ni reprezentacija nije baš pogođena oznaka za hrvatske nogometaše naprosto stoga što druga najbolja momčad na svijetu ne reprezentira/predstavlja Hrvatsku ama baš ni u kojem pogledu (osim u transplantaciji organa u čemu je Hrvatska također druga u svijetu). Upravo na tomu, barem dijelom, i počiva specifičnost lokalnoga oduševljenja uspjehom. Budući da Hrvatska - za razliku od drugih država s kojima se (veoma uspješno) takmičila u nogometanju napuhanom kožnom mješinicom - realno nema drugih uspjeha, nogometaši su stvorili privid da su svi pripadnici/e nacije odjednom bolji, važniji, uspješniji.

Odgovarajuća je patriotska euforija à la Croate - lišena institucionaliziranosti nacionalnoga koja karakterizira civilizirane nacije - ostala zbog toga na prizemnoj razini podrijetla kao nosive oznake pripadnosti. U hrvatskom timu nije bilo ne-bijelih igrača, za razliku od ostalih timova u polufinalu, pa je Ivica Kostelić objavio sliku gvinejske zastave kao komentar francuske pobjede. Unatoč (malo)brojnim prigovorima zbog rasizma, ne treba to odveć ozbiljno shvaćati, jer riječ je o celebu koji je, pored ostaloga, nakon pobjede u Kranjskoj Gori, 14. siječnja 2003. godine tvrdio: "Na startu sam morao biti spreman i siguran u pobjedu kao njemački vojnik 22. lipnja 1941. godine“. A netko tko smatra idealom pripravnosti agresorsku vojsku koja je (prema broju poginulih) doživjela najveći poraz u povijesti ipak je ponajprije praznoglav.

Patriotska euforija à la Croate... (FOTO: Ladislav Tomičić)

Dakako, hrvatska je interpretacija etničke čistoće tradicionalno dokazivana u odnosu na (srpske) susjede. Utoliko je indikativna hrvatsko-srpska nacionalistička „rasprava“ u povodu golmana Danijela Subašića. Iz Srbije se insistiralo na tomu je „Srbin spasio Hrvatsku“, s hrvatske je strane dolazilo skandaliziranje nad „primitivnim prebrojavanjem krvnih zrnaca“. Kao da Subašić nije bio pod eksplicitnim (i fizičkim) pritiskom zbog podrijetla (a bila je sada prigoda da netko promrmlja barem neku isprikicu), kao da Prvi Hrvatski Predsjednik (kojega i dalje učestalo s divljenjem spominju oni koji se čude srpskome primitivizmu) nije jasno rekao: "Sretan sam da mi žena nije Židovka ni Srpkinja." (travanj 1990. godine, predizborni skup HDZ-a u Dubravi), kao da, i ovih dana, (10. srpnja) na Teslin rođendan u „TV kalendaru“ HRT-a nisu objavili samo telop s datumom Teslina rođenja; dok su višeminutne priloge posvetili Berijinoj smrti, zagrebačkoj fotografkinji Tonki i sportskome novinaru Žarku Sušiću (Teslina je važnost, očito, neusporediva s rečenima, ali - bio je Srbin).

Oduševljeni, ulicama razliveni patriotizam mogao je - u hrvatskim uvjetima - imati samo desno-nacionalističku redakciju. Jer, institucije su izbačene iz igre, ljevica je (skupa s liberalno orijentiranima) tradicionalno ostala izvan zabrana ne samo nacionalno-nacionalističkog ojkanja, nego i izvan okružja reprezentacije - koja himnu pozdravlja HDZ-ovskim pozdravom, u kojoj nije zamislivo da se netko iskaže kao podupiratelj npr. LGBTIQ pokreta, ili preferira „Hladno pivo“, i slično. Nogoloptački savez, međutim, nije više dostatan, za desno profiliranje nogo-patriotizma. Iako je posve pod kontrolom HDZ-a, točnije: upravo zbog toga. Stvari su, naime, otišle dalje.

Nije pritom bila ključna Thompsonova pojava, pa ni njegovo demonstriranje nesposobnosti da pjeva izvan laboratorijskih uvjeta. Čak ni moralni idiotizam onih koji bi pripovijedali o „tananoj ljubavnoj lirici“ koju pronosi umjetnik nazvan po strojnici (Kalašnjikov bi, s obzirom na razinu sofisticiranosti, vjerojatno bolje odgovarao kao Perkovićevo umjetničko ime), uspoređivali ga s Heideggerom, itd. Jer, Thompson je pjevao „Jasenovac i Gradiška Stara“, bećarac koji se ruga žrtvama konclogora i za to se nikada nije jasno pokajao (niti ispričao - barem - srpskoj zajednici i Srbiji). Oni koji to nastoje skriti nisu, doduše, samim time ustaše, ali su ljudi ravnodušni spram ustaških zločina, oni koje ti zločini ne smetaju, oni koji su ih pripravni tolerirati (ukratko: domobrani, u kategorijama Drugog svjetskog rata, koji, nekako, još traje).

Ulicama razliveni patriotizam (FOTO: Ladislav Tomičić)

Indikativno je kao novi simbol ovoga puta korištena pjesma „Geni kameni“; od „nje su napravili su novu himnu otpora“ (V. Starešina, „Narod“, 23. 7.). Nametanje Zagrebu (ili Varaždinu) pjesme u kojoj je, valjda, ključno mjesto: „Geni, geni kameni/Takvi smo mi rođeni“ doista je himna otpora - urbanome životu, modernizaciji, civiliziranosti, ne-patrijarhalnoj obitelji… U idealiziranoj egzistenciji na kamenu crkva je, primjerice, nazočna, ali ne i škola. Povratak „korijenima“ zahtjev je zapravo za dinaridizacijom, a to znači i: balkanizacijom sadašnjega hrvatskog prebivanja (dostatno je sjetiti se samo Dinka Tomašića i njegovih razmatranja sukoba urbane i seoske kulture, ili, legendarnih Štamparovih filmova o higijenskim sastojcima života na kamenu). Oni pak koji iz te tradicije ne dolaze i nisu neki Hrvati/ce; očekuje se da se promijene. Pronose to ljudi s adresama u najšminkerskijim svjetskim središtima, koji voze najšminkerskije automobile, imaju, dakle, novca za bacanje (pa i mogu pjevati: „Nije u šoldima sve!“ - nešto je, možda, i u dionicama). Ostalima pak prikazuju ljepote („kamene“) starine (a možda, za utjehu, i sebi samima).

Ali, i Thompson je (čak i u „kamenoj“ varijanti) bio tek marginalizirani znak onoga što se doista zbivalo Zagrebom. Jer, na djelu je zapravo bilo (potencijalno svagda totalitarno) događanje posredovanoga ukidanja posredovanja. Dobrim dijelom spontano, zbog širokoga prijezira spram političkih institucija, i, naročito, političke klase. No, u tu spontanost svagda netko intervenira. Prostodušnošću seoskoga župnika (bez i natruhe ironijskoga odmaka jednoga „Don Jure“) razotkrio je to Ivan Miklenić: „Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova…Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih 'pravila igre' radi očuvanja svoje povlaštenosti?“. U dva-tri koraka stiže se, eto, od nogometa do alternativnoga društva (još ne i zajednice) onih koji su (i) protiv sadašnje vlasti, koji hoće „referendumsku inicijativu“, politiku bez političara (možda, s izuzetkom političarke-navijačice). A, to nisu nove, niti autohtono hrvatske inicijative, ali, svakako, niti inicijative koje odgovaraju svima u Hrvatskoj, premda se, možda, sviđaju većini.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"