Sad samo treba čekati temu i prigodu na kojoj će se Katolička crkva obrušiti na hrvatsku Vladu. Izgledalo je, proteklih nekoliko mjeseci, da će vode mirno teći, ali – tiha voda brege dere – pa možda rijeka poraste i izlije se u pravu poplavu. Materijalni status Crkve nije upitan, država je u nekim ranijim vremenima popisala sve što joj duguje i namjerava vratiti te još dodatno dati, natrag ne može. To je kao predbračni ugovor, loš brak crkveno sklopljen, ili prerano napisana oporuka.

Pokaza i reče predsjednik Vlade Zoran Milanović kakav će ubuduće biti službeni odnos Crkve i države. Na mjestu ljupko zvanom Stinica otvorena je trajektna luka za Mišnjak na otoku Rabu. Zamijenit će skoro 50 godina korišteno trajektno polazište i pristanište Jablanac. Važan događaj za Rabljane i mnogobrojne im goste. Samo, neka se čuvaju mora, ima jedan „promašaj“, reći će oni što su se donedavno svakodnevno ljubakali sa Crkvom. Novu trajektnu luku nije posvetio svećenik. Ni onaj najniže rangirani, a možda bi još prije šest – sedam mjeseci to bilo dostojno biskupa.

Milanović u trajektnoj luci (FOTO: Novi list)

Nije li se to nitko sjetio povezati svečanu vrpcu i donijeti od kuće škare, da bi je premijer prerezao. Ne bi li na taj način pokazao je li dešnjak ili ljevak, odnosno, u kojoj ruci drži škare. Bivšoj premijerki i prethodniku joj i to je bilo važno, jer je bilo najvažnije sve čemu su oni nazočili. Nije premijer, za razliku od predsjednika države Ive Josipovića, prisustvovao ni svetoj misi u povodu Dana državnosti. I vrlo je jasno i razgovijetno rekao da je misa za vjernike, a on to nije. Pa smo na konkretnom primjeru poučeni o razlici između ateizma i agnosticizma.

Milanović ipak postavlja nove standarde ponašanja, kolikogod mu koješta drugo zamjerali. I ubuduće neće biti uzaludnoga prolijevanja svete vode po svakoj započetoj rupi ili slučajno ubačenom kamenu. Čak ni onda kad rupa postane objekt, a kamen se izduži u cestu. Zna se gdje je svetoj vodi mjesto. Sigurno ne u moru, jer se u njemu raspline i odtalasa predaleko, pa zaboravi da je sveta.

U Stinici nije bilo derneka s pečenim volom, na državni, odnosno naš račun, i to daje nadu. Bez vola, svećenika i svečane vrpce, događaj bar izgleda kao da je u dvadeset i prvom stoljeću.

Lupiga.Com