Koliko god komentara o političarima da je napisano, sve su to mišljenja drugih o njima. Hoćemo li ikada  pročitati „ja o sebi“? Iskreno, otvoreno, istinski, pošteno. S pitanjima i odgovorima: zašto sam političar, što me privuklo toj (ne)profesiji, zašto mislim da radim najbolje što mogu, koliko griješim, jesam li mogao drugačije, možda sam morao, zašto nisam, i slično. Bilo bi to čitano štivo. Pa bi autor dobrano mogao zaraditi i na autorskim pravima, kojima se u posljednje vrijeme posvećuje više pažnje nego nekim osnovnim ljudskim pravima, kao što su: pravo na rad i pravo na neglad. I to samo radi pukoga preživljavanja i iskonskoga čovjekovoga nagona za opstankom, a ne zbog luksuza i hira. O negladi mimo jela, onoj kulturnoj što i dušu hrani, sad ipak nećemo.

U čemu je „kvaka“? To znaju samo oni koji su se u „kvaku“ ubacili ... (FOTO: Lupiga.Com)

Što to natjera ili privuče vrsnoga stručnjaka, svejedno kojega zanimanja, da ostavi siguran posao, u kojemu je već uhodan, poznat, dobro plaćen, cijenjen u stručnim krugovima i prebaci se kompletno u politiku. Na primjer, postane član hrvatske Vlade ili ministar resora koji mu, po profesiji, nije ni malo bliži nego nekom običnom građaninu. Da je morao, nije morao. Da su građani to od njega plebiscitarno tražili, nisu, čak se spomenuti i ne biraju po imenu i prezimenu. Da je najbolji mogući izbor i rješenje za to i to mjesto, također nije, jer uvijek ima boljih. Da nitko drugi nije htio i želio, opet netočno. U čemu je „kvaka“? To znaju samo oni koji su se u „kvaku“ ubacili, vjerojatno sa željom da ona nikad i ništa ne otvori.

Svi koji teže za što višim političkim rangom su, u suštini, narcisoidni i mazohisti. Prvo zato što vjeruju da su bogomdani za taj posao i da imaju toliko znanja da će moći promijeniti i stanje svijesti, i stanje duha, i način razmišljanja, i modele ponašanja, u području koje tobože organiziraju. Drugo, stoga što dobrovoljno i unaprijed pristaju da ih se kritizira sa svih strana, da riječima po njima pljuje tko god se sjeti, od slučajno anketiranih prolaznika na ulici, do znanjem potkrijepljenih stručnjaka i renomiranih specijalista za određene teme. Odabiru da nemaju privatni život, da ne mogu jedan dan u tjednu ili mjesecu biti opušteni i bezbrižni od radnih obaveza, da ne mogu sa djecom sjesti na tratinu i lizati sladoled, bez očekivanja tko zna kakvih vijesti. Ili se možda varam kad mislim da političari na tako savjestan način obavljaju svoju funkciju. Pa koji bi normalan čovjek to želio, ako ne postoji ono nešto, jače od svega.

Vuče se ta potreba za moći i nadmoći još iz vremena faraona, sultana, kraljeva i careva ... (FOTO: Lupiga.Com)

Ali, postoji, i u tome i jest ona „kvaka“. Želja za vlašću, odnosno, za vladanjem. Prisiljavanje drugih da se ponašaju po pravilima koja ću ja odrediti. Vuče se ta potreba za moći i nadmoći još iz vremena faraona, sultana, kraljeva i careva. Biti iznad drugih, što donosi ugled i strahopoštovanje. Materijalna strana je u nekim slučajevima čak i nebitna, jer ima i onih koji su više zarađivali u svojoj profesiji. Država bi se održala, na ovaj ili onaj način, i bez neke konkretne osobe, a tko može analitički i statistički potvrditi da je baš ta i ta odluka donijela boljitak i da u nekoj drugoj varijanti ne bi bilo bolje. Pamti narod kad je kako bilo, ne vrijedi političarima upinjati se u dokazivanju i tumačenju.

Nekima od njih želimo da u svojim obećanjima i uspiju, ali, sve je to premalo da bi političar opravdao ono povjerenje koje je sam sebi dao kad se prihvatio posla od važnosti za državu.
Zato bi bilo zanimljivo čitati „ja o sebi iskreno“. Zašto sam političar?

Lupiga.Com