Ima jedan problem s nama, zatucanim pučanstvom, kojega sam i sama dio. To što mislimo da bismo i mi trebali imati pravo kao oni, a ne bismo se znali ponašati na aerodromu, zakopčati sigurnosni pojas u avionu, nasmiješiti se stjuardesi prilikom izlaska na vruće sunce Čilipa. Bez obzira što Brijuni i Dubrovnik plaču za nama, a od suza se stvorila plima koja nikako da se povuče u oseku.

Dubrovnik plače za nama (FOTO: Evivatours)

Tko nam je kriv što smo završavali škole i fakultete, učili strane jezike, insistirali zaposliti se u struci ili bar raditi nešto slično učenome, napredovati u poslu, specijalizirati se, normalno živjeti od vlastitoga rada. I sve to vrijeme misliti da je politika za one koji se vole švercati kroz život. Nisu političari ni u ono vrijeme za kojim ponekad žalimo bili neke bolje sorte i fele. Samo, planirali smo tada godišnje odmore, pravili raspored boravka u sindikalnim odmaralištima – oh, koja me sjeta hvata kad se sjetim takvoga odmarališta u prelijepoj uvali u Malinskoj, a za radnike Metalurškoga kombinata Željezara Sisak -  pa nas i nije bilo puno briga tko je na kojoj političkoj funkciji.

I zato, eto besmislenoga pitanja: ima li pravo potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić biti u Dubrovniku. Ima! Imamo li mi pravo znati kakve su njene veze s umirovljenim generalom Ivanom Čermakom i gospođom Lynn Montgomery? Imamo! Zato što je riječ o vrlo, vrlo visoko pozicioniranoj državnoj službenici. Imamo li pravo znati je li joj kupljena oprava od više tisuća kuna u ekskluzivnom dubrovačkom butiku? Imamo! Zato što je mi plaćamo. Da je nezaposlena i prijavljena na burzi, koga briga gdje boravi i što kupuje.

Milanka Opačić u društvu stranačke kolegice Ingrid Antičević Marinović (FOTO: Lupiga.Com)

Imamo li pravo osjećati da nam se gospođa Opačić svima indirektno smije u lice? O, da, imamo! Svi socijalno ugroženi i poniženi, koji ne možemo više spojiti ni petnaesti u mjesecu sa prvim, sve žene kojima je luksuz kupiti dobar sapun kao zamjenu za bolji parfem, koje kupuju zgodne i praktične sandale „kod Kineza“ ili u onim dućanima „sve po deset“. I roditelji koji već sada ne spavaju od brige kako će svojim školarcima kupiti knjige i sve druge potrepštine. Imamo pravo biti uvrijeđeni svi mi koji smo Dubrovnik vidjeli za vrijeme neke davne školske ekskurzije, dok smo mislili da je u radu spas. A ne u dugogodišnjem sjedenju u saborskoj stolici, strpljivo čekajući da svi nešto odrade, netko dobro, većina pogrešno, pa da se stigne do visoke funkcije. S više puta pokazanom socijalnom neosjetljivošću postati ministar toga resora i ni tada ne znati, makar lažno, promijeniti ponašanje, ma to može biti samo u politici. Svaki drugi poslodavac odavno bi zahvalio na takvoj medvjeđoj usluzi.

I još jedno pitanje: imamo li pravo znati što se zapravo radi u Ministarstvu socijalne politike. Svi drugi nešto zbore i rumore, neki, kao, na primjer, prvi potpredsjednik Vlade čak i previše i preglasno, a prva do njega rijetko i potiho. Pomislio bi glasač i birač da ne želi biti u centru pažnje. I ne želi dok ne zaluta u svijet glamura i celebritija, a onda je okupiraju haljinice i cipelice. Ne one iz „second hand shopa“, ta nisu one za potpredsjednicu jedne Vlade. Pogotovo ne u bogatoj Hrvatskoj. I, ipak, još jedno pitanje: zna li itko od mladih u ovoj državi tko je njihov ministar.

Lupiga.Com