„Uplašila sam se same sebe, koju bespoštedno nudim drugima“
U sklopu međunarodne manifestacije Noć knjige u Knjižnici SKD Prosvjeta sinoć se okupilo stotinjak zainteresiranih za stihove Jagode Kljaić. U sat vremena koliko je potrajala promocija mogli smo čuti neka opažanja profesora Velimira Sekulića koji je okupljeno vodio kroz zbirku izuzetnih stihova, a o autoričinom radu govorio samo probranim riječima hvale, dok je i sama pjesnikinja dobila priliku da pojasni kako je nastajala njena poezija.
Baš kako i stoji u zbirci „Pepeo na pragu“, gdje Jagoda Kljaić napominje da zbirku posvećuje samoj sebi, jer jedina zna što „htjede treći o onome što ne zna“, tako je i sinoć okupljenima objasnila kako se radi o vrlo osobnim doživljajima. Upravo iz tog razloga, primjerice, nije željela materijal dati na čitanje zainteresiranim „recenzentima“, smatrajući da se u zbirci našlo sve što je htjela reći i na način na koji je to htjela.
Svetlana Patafta kazivala je stihove (FOTO: Lupiga.Com)
A da u onome što je htjela reći emocije nimalo ne nedostaje potvrdio je glasan aplauz svaki put nakon što bi dramska umjetnica Svetlana Patafta pročitala odabrane autoričine stihove. Sama autorica kaže kako se prije nego li je zbirka krenula u pripremu za tisak, našla iznenađenom kada je krenula iščitavati svoje djelo. „Uplašila sam se same sebe, koju bespoštedno nudim drugima“, otkriva Jagoda Kljaić, koja se nakon toga dugo propitkivala je li joj to potrebno i koga bi njeni stihovi uopće zanimali.
Ipak, na zadovoljstvo mnogih, odlučila se na ovaj hrabri korak, a rezultat toga je zbirka od točno 50 pjesama, od kojih su neke predstavljene zanimljivim grafičkim rješenjima. U zbirci se nalazi i nekoliko prepjeva odnosno prijevoda pjesama na engleski, ruski, bugarski, makedonski, slovenski i poljski jezik.
"Pepeo na pragu" napunio je dvoranu (FOTO: Lupiga.Com)
„Sjećanja, urezana, mogu se samo nakratko isprati, ali ta dubina urezanosti ne može se napuniti novim vremenom. Traganje za smislom, kroz čitav život, svjedoči s jedne strane o tome da se s mnogim stvarima ne možemo pomiriti, ali s druge da to duboko želimo i da baš zbog toga svaki, a naročito onaj najkraći, trenutak ili osjećaj da smo neko sjećanje isprali, pokazuje koliko je naša ličnost jaka i pozitivna, i sama se od sebe okreće prema novom horizontu“, primijetila je recenzentica zbirke Olga Lalić – Krowicka, zaključivši kako će ova zbirka osloboditi naša srca od bremenitosti vremena u kojem se nalazimo.
"Zbirku čine ljubavne, intimne, misaone pjesme i elegije. To je krepka, snažna lirika, nije poezija finese. Iako ne nedostaje lirskih finoća, ipak smo na poetskom području elementarnog, eruptivnog. Takav je autoričin pjesnički temperament", napomenuo je Sekulić, koji kaže da je u poeziji Jagode Kljaić susreo glad za životom pretočenu u stihove.
„Uplašila sam se same sebe, koju bespoštedno nudim drugima“ (FOTO: Lupiga.Com)
Inače, Jagoda Kljaić diplomirana je politologinja s dugogodišnjim novinarskim iskustvom, kojeg je utkala i na Lupigine stranice, s nekoliko desetaka svojih nerijetko vrlo zapaženih tekstova. U više navrata njeni su stihovi osvajali žirije književnih nagrada, pa se tako i jedna pjesma iz ove zbirke našla među odabranim stihovima jedne regionalne nagrade. Već ranije, o čemu ste također imali prilike čitati na Lupigi, objavila je i zbirku kratkih zapisa o njenoj rodnoj Glini – „Pjesma za korzo – Glinski spomenar“. U nastavku predstavljamo vam nekoliko pjesama iz zbirke "Pepeo na pragu" ...
VRIJEME SNA
Dok traje vrijeme
u kome se ništa ne događa
Učas pomislim
da sve se već odigralo.
Isprobah sve
sačuvane i izgubljene
Okuse i mirise
prošlosti i sadašnjosti.
Tražim nešto novo
ne znam mu imena
Nije ljubav
i nije ljepota.
Hoću upoznati
neviđeno i neosjećeno
Što će ući
u carstvo spokoja.
Još ne znam
što bi to moglo biti
Nitko ne izgovara
treptaji su rjeđi.
Da li se to
zadnji uzdah
Tako oglašava
prije nego što postane izdah.
KAD LAŽEM
Vjeruj
Bojim se
Što god kažem
Večeras ću pogrešno izgovoriti
O kiši suncu moru pustinji
Plesu rođendanu sakrivanju trčanju laganju šamaranju
Početku poljupcu čežnji drhtaju izazovu čekanju ostajanju
Jučer ljetos nekoć svakodnevno svakonoćno sveživotno časovito zanavijek
Sve sam već vidjela u kartama sudbine
Odavno ih naučih iščitavati bez tebe
Pa kad sada govorim vjeruj
Pamti za ostavljenoga sebe
Lažem večeras junački
Uvjeravajući te
Vjeruj.
EGO
O, da, potrebno je sve reći
kako bi ego
do sudnjega dana nahranjen bio
jer on je jedino sigurno
što zauvijek ostaje tvoje
čak i onda kad te napuste uspomene
i za mene pomisliš
da sam kućni ljubimac
što odavno si ga satr'o
i kad ne budeš znao
koliko si zima prosanjkao
i zaboraviš izmiješati
sve muškarce i žene
u našim zbrojenim životima
zvonit će ti samo zluradi eho
na davno zavoljeni ego
i kad zemlja sve tvoje preuzme
vratit će ego umjesto uspomene.
UTIŠANO ZVONO
Uzavrelo si vrelo
namočeno u propusnoj stijeni
Kaplješ sve brže i krupnije
ne mogu te stići ni zlatne kočije.
Umorno si nebo
uvučeno u tuđi kovitlac
Kotrljaš se kao da si kamen
otopljen da ne ostavlja znamen.
Prozirno si more
rastočeno iz presušenog oceana
Koračaš po mrtvim ribama
ranjenim u mokrim bitkama.
Tmurno si lišće
prebačeno preko suhoga stabla
Lepršaš između sna i jave
uplašen od nemani bez glave.
Maglovito si jutro
dovučeno iz sinoćnjega pljuska
Rominjaš kao da si kiša
što je oblak odasla da nas utiša.
Preglasno si zvono
ojačano od rasplinute tišine
Razliježeš se srušenim zvonikom
ponosnim nad izgorjelim borikom.
Nevidljivo si sutra
izmučeno od današnjega
Sunovraćen do golotinje
mizerni dio ogromne samotinje.
Žalosno si piće
začarano nedozrelim šećerom
Kava je ispijena
vrata su širom otvorena.
JABUKA KOJA NESTAJE
Jabuka gnjila
bila na livadi u podrumu ili na ormaru
nije jabuka trula
nećemo nju zavarati ima ona znanja
gnjiljenje i truljenje dva su različita stanja.
Truli polako
postupno slojevito sigurno
dok ne istrune
bez sadržaja ostane
hrana pticama postane.
Gnjije pomalo
kora meso špice kličak
nikad do kraja ne izgubi obličak
samo omekša sparuši se i smanji
čak joj i miris ostaje onaj sanjani.
Čudno je što te dvije faze nestajanja
s godinama jabučinoga života veze nemaju
i ona stara mudrica što je kao lijek prinesu
poput mlade kojoj nesazoreni sokovi kaplju
istu sudbinu u genima donesu.
Pa kad u predvečerje života
na vratima odškrinutim virkam
i moram odjednom znati koga to zivkam
dozovem jabuku gnjilu
jer podsjeća na mene u negdašnjem izobilju.
Ostao oblik boja i fela
zavaravaju da je jabuka cijela
baš kao i ja što ne znam
da li sam to još uvijek vesela
ovako gnjila spašena od truljenja.
Lupiga.Com
Jagoda, zasluženo i taman na vrijeme poklanjaš nam djeliće jedinstvene duhovne nutrine svojeg bića, da se u njoj ogledamo, tražimo i prepoznajemo.