Umesto klasičnog holivudskog happy-enda, svedoci smo, dakle, „topljenju osmeha“. Time se implicitno kritikuje melodramska opsednutost potrage za ljubavnom, malograđanskom srećom. Život se tek otvara prema neizvesnosti, kao da nam poručuje kraj filma „Diplomac“ („The Graduate“, 1967) Mikea Nicholsa. Sve društveno prihvatljive maske, koje su do tog trenutka štitile Nicholsove likove od prevelike ranjivosti, lomljivosti i izloženosti Drugom, bivaju strgnute. Kao što biva osporena kratka ljubavna afera sa gospođom Robinson, čiji je lik takođe doveden u nezavidnu poziciju žene koja će biti trajno obeležena žigom nevoljene i ostarele preljubnice. Ljubav ne trijumfuje. Umesto nje, sluti se, trijumfovaće banalnost i iscrpljivost ordinarnih životnih odluka, izmeštenih u publici nedosežnu budućnost.

Dok sam u šetnji upoznavao Alipašino Polje, sarajevsko naselje, primijetio sam kako ovaj tip počinje zatvarati balkon svog stana. Sviđa mi se arhitektura iz doba jugoslavenskog socijalizma i fasciniran sam kako gotovo svaki stan iz tog vremena ima svoj balkon. A sada tip radi na tome da ga zatvori. Kakva šteta.

Što smo, dakle, mogli naučiti iz povijesti? Kapital će, u kriznim fazama svojih ciklusa, recimo dvadesetih godina ovog ili onog stoljeća, ciljano forsirati vrijeme čudovišta – kako bi spriječio stabilizaciju i zaživljenje crvenog novorođenčeta. Kratko i jasno: u Europi do ruskog scenarija nije došlo otuda što je izumljen fašizam baš zato da spriječi takav scenarij. Horkheimerovu opservaciju da bi trebao šutjeti o fašizmu onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu dalo bi se sidriti u događaju koji je odmah 1919. godine zadao takt uspostavi novog poretka. Tj. u dubokoj konzekventnosti podatka da je Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta mučiti i ubiti dao socijaldemokratski serviser kapitala. Prva briga liberala i te tzv. socijaldemokracije, „lijevog centra“ – zatrti „ekstremnu ljevicu“.

Ime Srđana Aleksića u godinama iza rata, kada se regijom počela širiti priča o njegovom humanom činu u zlom vremenu ludila i mržnje, postalo je simbol ljudskosti i hrabrosti. Stoga smo iznimno ponosni da Lupiga četvrtu godinu za redom sudjeluje u organizaciji regionalne novinarske nagrade „Srđan Aleksić“. Nagrade se dodjeljuju novinarkama, novinarima i medijima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore u tri kategorije - Za novinarsku hrabrost i izuzetnost, Za doprinos zajednici i Za medije. Dodjelu, uz našu Udrugu za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije „Lupiga – svijet kroz obične oči“, organiziraju Helsinški parlament građana Banja Luka, Mreža za izgradnju mira, Nezavisno društvo novinara Vojvodine iz Novog Sada te Institut za medije Crne Gore. Rok za nominacije je 1. studeni 2025. godine, a dodjela nagrada 6. prosinca u Zagrebu.

Novinare, novinarke i medije mogu nominirati udruge, neformalne grupe, mreže organizacija civilnog društva, urednici/ce u medijima, novinari/ke, sindikati, znanstveno-obrazovne ustanove, sveučilišni profesori/ce iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Rok za nominaciju je 1. studeni 2025. godine.

Zašto je taj Giga toliko važan da mi i danas pričamo o njemu i da su prošle godine u izdavačkoj kući Kreativni centar odlučili da naprave reizdanje knjige. Giga je nastao 1996. godine. Godinu dana nakon ratova na prostoru Jugoslavije. A s Gigom je nastao i Cvrčak, dječak kojem Giga za rođendan pravi more. Pravo pravcato more. Godina je to kad je more, na kojem su neki od nas odrastali, neki stasavali, a neki tek odmarali, bilo nedostupno i nije izgledalo da bi ikad više moglo biti dostupno. Pogodilo je to neposredno i samu autoricu Jasminku Petrović čiji je suprug sa Hvara. Vi koji ste čitali njeno „Leto kad sam naučila da letim“, ili gledali istoimeni film, sad već nagađate da je ta priča, ustvari, njena priča. I u pravu ste. Ali ta priča je i priča svih nas koje je rat izmjestio, pa sad neke druge generacije ponovno postavljaju temelje nekim novim prijateljstvima, pa i ljubavima.