U prvom tekstu serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ donosimo analizu tekstova objavljenih na hrvatskim portalima u protekloj godini te zajedno s aktivistkinjama za ženska prava komentiramo načine prezentacije i narative koji se bave problematikom prostitucije.

“Studentska prostitucija: Danju polažu ispite, noću zarađuju…”(Express.hr), “Manekenke i zagrebački svijet eskorta: Pristaju na seks s desetoricom odjednom” (Express.hr), “Elitna prostitucija na Jadranu: Detaljno ću vam objasniti kako biznismenima i političarima sređujem escort dame” (Jutarnji.hr), “Policija uhitila devetoro ljudi zbog podvođenja i prostitucije” (24sata.hr) – neki su od naslova koji su protekle godine objavljeni u našim medijima na ovu temu. Nasumično izabrani među mnoštvom sličnih pokazuju na koji način i o kojim pitanjima se u hrvatskom javnom prostoru raspravlja o problemu seksualnog rada ili prostitucije.

Problematična terminologija

Hrvatski mediji kada pišu o ovoj problematici uglavnom koriste pejorativni termin prostitutke, kao na primjer, „Ispovijest elitne prostitutke“ (objavljeno na Net.hr) ili „Ispovijest prostitutke: Klijenti su mi bili poduzetnici, bankari, političari…“, (objavljeno u Večernjem listu).

O ovakvim se pitanjima u hrvatskom javnom prostoru uglavnom raspravlja o problemu (SCREENSHOT: Jutarnji)

Nešto rjeđe od termina prostitutke (google tražilica donosi 467.000 rezultata) u javnom prostoru na internetu je izraz seksualne radnice (google tražilica donosi 69.200 rezultata). No taj je termin, prema mišljenju brojnih aktivistica, opterećen nekim drugim konotacijama. Naime, počiva na ideji da je prostitucija rad čime se gubi poimanje da je to nerijetko prisilni rad, odnosno oblik seksualnog nasilja. Nevladine organizacije koje se bave ovom problematikom često se protive ovom terminu jer smatraju kako pridonosi destigmatizaciji “industrije seksa” i onih koji na tome zarađuju.

“Na taj način prostitucija postaje radom, odnosno slobodnim izborom. Pritom se zaboravlja da je to najčešće izbor bez izbora”, smatra Đurđica Kolarec iz PETRA-e, mreže za prevenciju i eliminaciju trgovine ženama. Ako govorimo o seksualnim radnicima, smatra Kolarec, onda svodnici postaju menadžeri, a to je pozicija onih koji se zalažu za bezuvjetnu legalizaciju prostitucije.

“Što se tiče naziva i dalje se mahom koriste oni čije uporište između ostalog proizlazi iz samog zakona. Najčešće korišteni izraz je ‘prostitutka’, a nije rijetkost da u javnom prostoru čujemo i naziv 'seksualna radnica'. Važno je reći da nema političke razlike između ta dva naziva. Zajedničko im je da oba posredstvom jezika seksualizirano nasilje afirmiraju kao legitiman rad. Mimo toga postoji i cijeli niz naziva koji se koriste u pisanim medijima od 'najstarijeg zanata', 'animir dame', 'prostitutke s indeksom' ‘eskort’“, objašnjava za Lupigu Nikolina Zec iz udruge Izvor koja se bavi promocijom i zaštitom ženskih ljudskih prava.

Vjerojatno najneutralniji izraz bio bi prijevod termina koji sugerira aktivistica Julia Bindel u svom priručniku “Press for change” - “women involved in prostitution” (žene koje se bave prostitucijom, žene u prostituciji) ili “prostituted women” (prostituirane žene), premda je ovaj posljednji zbog pasivnog oblika možda bolje izbjegavati. Za termin “žene koje se bave prostitucijom” google tražilica nalazi tek 2.190 rezultata. Očekivano korištenje osvještenijeg termina “žene u prostituciji” uglavnom je rezervirano za progresivne medije kao što su Libela ili Vox Feminae, dok su “prostitutke” i “seksualne radnice” prisutne u srednjestrujaškim. Nerijetko je slučaj da se koriste i oba termina kao ravnopravni sinonimi što svjedoči ili o needuciranosti ili o nezainteresiranosti novinara koji tekst pišu te urednika koji ih opremaju. Ponekad tekst koristi termine “seksualne radnice” no oprema teksta zbog ekonomičnosti, ali time i nepoštivanja standarda dobrog izvještavanja u naslov ubaci izraz “prostitutke”. Zanimljivo, prilikom prijevoda nekih stranih vijesti koji se tiču različitih “zanimljivosti” iz svijeta prostitucije izraz “seksualne radnice” provuče se kroz taj tip tekstova, inače rezerviran za “prostitutke”.

Crna kronika i žuta štampa uglavnom se bave ovim temama bez kritičkog propitivanja stanja stvari, ali nekad se pitanje zakonske regulacije i zaštite žena koje se bave prostitucijom nametne kao relevantno čak i u mainstream medijima (FOTO: Lupiga.Com)

Novinari često u ovom slučaju, kao kod izvještavanja o bilo kojim manjinama i različitosti, trebaju neko vrijeme da prihvate postulate dobrog izvještavanja koje najčešće preporučuju različiti aktivisti pri čemu je terminologija prvi, ali najčešće i najteže prihvatljivi oblik korisne upotrebe jezika. Termini “prostitutka” ili “seksualna radnica” kraći su i sigurno prihvatljiviji oblici od “žene u prostituciji” što je vjerojatno i razlog njegove češće upotrebe.

S druge strane žene koje se bave prostitucijom uglavnom same sebe nazivaju “prostitutkama” pa bi i tu vjerojatno bilo uputno koristiti taj termin onda kada one same sebe tako nazivaju. Kao što je slučaj i s terminom “peder” kada ga gej osobe kooptiraju kao naziv za njih same.

Što je u fokusu medija

Podjela medija po upotrebi termina proteže se i na tematske cjeline. “Prostitutke” se tako pojavljuju u crnoj kronici, žutoj štampi (posebice kada se otkrije da su slavni sportaši koristili plaćene usluge za seksualne odnose). Crna kronika i žuta štampa uglavnom se bave ovim temama kako bi publici pružili informacije o tome koliko se naplaćuju ovakve usluge, na koji način funkcionira “elitna prostitucija”, koliko i kakve osobe koje traže ovakve usluge, bez kritičkog propitivanja stanja stvari.

Termin seksualne radnice koristi se prilikom drugog tipa tekstova, najčešće izvještavanja s nekih okruglih stolova (u protekloj godini održana su dva takva) i to su rijetki trenuci u medijskom prostoru kada se pitanje zakonske regulacije i zaštite žena koje se bave prostitucijom nametne kao relevantno čak i u mainstream medijima. Takve tribine nerijetko potaknu novinare i na tematske i analitičke tekstove, no još uvijek nedovoljno u odnosu na većinu tema koje se obrađuju u ovom području.

“Tema se problematizira ili kroz crnu kroniku ili je sastavni dio prethodno opisane šoubiz rubrike uprizorena isključivo kroz partikularne slučajeve, a ne sveobuhvatno. Posljednjih godina je posebno zamjetan afirmativan pristup i povećan broj članaka koji se pozivaju na navodna pozitivna iskustva seksualne eksploatacije žena. Ženska mreža Hrvatske posljednjih 20 godina dosljedno zagovara tzv. nordijski model prema kojemu se kažnjava isključivo kupce. Taj isti model je pred usvajanjem u Irskoj, ali je javni prostor na našem govornom prostoru iznimno sužen za tu artikulaciju, posebice u posljednje vrijeme”, kaže Nikolina Zec.

No osim nedovoljnog obraćanja pažnje na zakonske regulative i zaštitu poseban je problem način izvještavanja o ovim temama neovisno o sadržaju.

"Tema se problematizira ili kroz crnu kroniku ili je sastavni dio šoubiz rubrike uprizorena isključivo kroz partikularne slučajeve, a ne sveobuhvatno" (SCREENSHOT: 24sata)

“Medijsko izvještavanje o ženama u prostituciji, odnosno trgovanju ženama u svrhu seksualne eksploatacije u fokusu redovito ima ženu. O muškarcima koji kupuju žene, o razlozima zašto smatraju prihvatljivim kupovati žene, zašto to uopće čine, teško da se može nešto pročitati unutar našeg govornog prostora. Jedina iznimka kada se muškarcima poklanja ekskluzivitete. U tom kontekstu su slučajevi u kojima je riječ o utjecajnim i medijski eksponiranim muškarcima poput Silvija Berlusconija ili Dominique Strauss-Kahna, ali tada je cijela priča interesantna jer je u nju involviran utjecajan političar, a ne zato što su žene dostupne za seksualno iskorištavanje. S druge strane, fotografije koje su pratile takvo izvještavanje dosta zorno prezentiraju kako patrijarhalnog muškarca, tako i realne odnose moći u društvu.”, objašnjava Zec.

Uistinu, najveći broj tekstova gdje je sugovornica žena koja se bavi prostitucijom spada u, mogli bismo reći, “žanr” ispovijesti s ciljem ili “opravdavanja” prostitucije ili pružanja informacija o “zanimljivim detaljima”.

“Najbolje sugovornice su žene koje su izašle iz tog paklenog kruga jer one imaju odmak i mogu svjedočiti o nezavidnom položaju u kojem su nekad bile”, kaže Kolarec.

Promjena medijskog diskursa prema mišljenju aktivistica nužna je i potrebna.

“Mislim da istraživačko novinarstvo može značajno doprinijeti promjeni patrijarhalne optike. Kao primjer ću izdvojiti jednog istraživačkog novinara - Viktora Malareka. On je godinama prikupljao građu o trgovanju ženama u svrhu seksualne eksploatacije koja se intenzivirala raspadom istočnog bloka, a sadržaj onoga što je prikupio je potom objedinio u knjigu ‘Nataše’. Način na koji piše o toj temi se ni po čemu ne može usporediti s onim što možemo pročitati u tiskovinama ili na brojnim portalima. Mi koje radimo sa ženama koje su preživjele razne oblike muškog nasilja znamo da je takvo izvještavanje rezultat ozbiljne analize, realnog stanja stvari i ne podlijeganja konformizmu”, zaključuje Zec.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Nevidljive žene s ugla ulice" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima