Vremena dok smo još imali manje godina nego prstiju na rukama, osim po stripovima, klikerima i kiflama, zauvijek će nam ostati u sjećanju i po stajanju u redovima za crni kruh i još crnju kavu. Iz tih vremena datira i stari gastarbajterski običaj nošenja kile kave i kocke (u Dalmaciji - keks)  kad se kome krene u goste. Danas, ako ne računamo kronični propuh u prosječnom džepu, nestašica uglavnom nema. Kažem uglavnom!
Naime, mesna industrija u nas (a to su one čike što kolju ovce, krave i svinje) danas je suočena s jednom od najvećih nestašica mesa u posljednjih nekoliko godina, što se, mora se priznati, ne može primjetiti po uvijek istoj, maloj količini salame u toplom sendviču. Ipak, prerađivačima mesa nedostaje 400 tisuća utovljenih prasaca, 12 tisuća komada tovne junadi, 80 iljada teladi i više od osam iljada tona goveđeg mesa za preradu. Interesno udruženje proizvođača mesa, mlijeka i stoke "Croatiastočar" stoga je od Ministarstva poljoprivrede i šumarstva zatražilo hitne mjere za uvođenje reda na tržišu mesa. Udruženje predlaže donošenje nacionalnog programa za poljoprivredu i seoska gospodarstva kojim bi se jamčila sigurnost i proizvođačima stoke i prerađivačima mesa.
Proizvodnja živine za žderanje u posljednjih deset godina u Hrvatskoj je rapidno opala, a godišnje se u zemlju uveze mesa za više od 80 milijuna dolara. Znači, dok je uvoza nema redova. Ali nešto kontam da redova ne bi bilo ni bez uvoza jer malo tko ima para za kupovat mesinu. Iako sam skoro i zaboravio na što liče rebarca iz graha lupežima poručujem da ne dižu paniku. Blizu nam je Medvednica, pa samostrel na leđa i u lov na jelene. Poslije jelena treba stavit u pajc, zvati nekoliko dobrih prijatelja, tražiti od njih da vam posude para, kupiti kruh, spremiti meso, sačekati da prijatelji odu kući i prionuti na nož i viljušku. Za manje sposobne lovce bit će dobra i kora s drveća.