Kad su prije koji tjedan uniformirani civili verbalno napali nezaposlenoga mladića jer je prosvjedovao preko puta šatora, škropeći ga koktelom od pjene i slanca kojeg je jedna od braniteljskih supruga u tom trenutku strastveno žvakala, ovaj je odgovorio da i on želi svoj rat. Premda s određenim zakašnjenjem, predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, odlučno je reagirala: ako hoćeš svoj rat, sinko, uskoro ćeš ga i dobiti! Štoviše, ne da ćeš ga dobiti, nego odmah na pod i 20 sklekova!

Sada će dio čitatelja možda konstatirati kako miješamo slance i sirnice, jer je mladić koristio metaforu rata misleći na rad, dok predsjednica Republike Hrvatske, predlažući obavezni vojni rok, nije koristila metaforu niti je išta mislila. Međutim, takvi su propustili uzeti u obzir činjenicu da prazni mladićev želudac nije izbirljiv kada je riječ o ponuđenim pekarskim proizvodima.

U zadnjih nekoliko dana naslušali smo se jednih te istih teza kako je ovaj prijedlog predsjednice i HDZ-a ništa drugo doli prozirni predizborni trik za privlačenje mentalno zapuštenijeg biračkog tijela kroz proizvodnju histerije i paranoje od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Međutim, zašto barem jedan put ne bismo gledali širu sliku?

Nije li vrijeme da se postavi pitanje je li i zašto NATO savez rekao predsjednici da iznese ovaj prijedlog u domaćoj javnosti? (FOTO: Helene C. Stikkel)

Nije li vrijeme da osim dnevnopolitičkih motiva hrvatskih patriota počnemo razmišljati i o izazovima međunarodnog tržišta? 

Nije li vrijeme da umjesto konstatacije kako o ovom prijedlogu predsjednice najprije treba vidjeti mišljenje NATO saveza, krenemo postavljati pitanje je li i zašto je NATO savez rekao predsjednici da iznese ovaj prijedlog u domaćoj javnosti?

Nije li vrijeme da zakonske prijedloge o obaveznom vojnom roku gledamo kao buduću HDZ-ovu verziju Mrsićevog zakona, u kojoj će tisuće besperspektivnih mladića za sitne pare odrađivati posao za Domovinu umjesto da molotovljevim koktelima besposleni nasrću na Markov trg, jer će, baš kao i u slučaju rečenog Kukuriku zakona, u nedostatku alternative na to biti prisiljeni?

Nije li vrijeme da analogiju Ivana Turudića o vojnicima i trudnicama u Americi koji imaju prednost u zrakoplovu - kojom je artikulirao prijedlog zakona o zaštiti "istine" o Domovinskom ratu - shvatimo kao znak zahvale preparirane američke javnosti što im soldati održavaju poziciju ekonomske supersile preko krčmljenja resursa u energetski bogatim bliskoistočnim zemljama na račun korporacija, umjesto da se bavimo glupim Turudićevim prijedlozima?

Naime: Nije li vrijeme da rat i vojsku počnemo gledati kao gospodarsku, a ne nacionalističku granu u Hrvatskoj?

Okrenimo se oko sebe umjesto da se bavimo Turudićevim prijedlozima (FOTO: Lupiga.Com)

Ipak smo članovi najmoćnije svjetske vojne asocijacije koja je zadnjih desetak godina svojim intervencijama izravno ili neizravno uzrokovala milijune unesrećenih sudbina i destabilizaciju cjelokupnog Bliskog istoka, prvenstveno zato da bi „multinacionalke“ mogle zadovoljiti vlastite pa potom i zapadne imperijalne apetite, odnosno jedne te iste. To je, naime, najpropulzivnija industrija Zapada, sama srž kapitalističkog konzumerizma koja se sastoji od sljedećeg procesa: na početku se kod potrošača stvara potreba za neprijateljem u zemljama Trećeg svijeta. Nakon što se umjetno kreira potražnja, povećava se proizvodni proces putem vojnih intervencija. Kad se neprijatelji počnu proizvoditi, povećava se i dodatna potražnja za njihovom eliminacijom. To pak zahtjeva povećanje vojne industrije koja će zadovoljiti povećanu potražnju. S povećanjem vojne industrije dolazi do još veće proizvodnje neprijatelja, što opet povećava potrebu za dodatnim intervencijama... Posljedice su takve da potrošači daju prednost vojnicima u avionima jer zauzvrat od njih dobivaju slobodu, dok korporacije broje lovu od autorskih prava...

Kao i u svim drugim globalnim aspektima, periferne države poput Hrvatske u ovaj unosni biznis bivaju uključene jedino po pitanju jeftine ratne snage. U zadnje vrijeme rečena se zapadna industrija iz zemalja Bliskog istoka nanovo „outsourca“ na europski kontinent, posredstvom terorista islamske države ili ruske prijetnje, pa nam se tu otvaraju lijepe prilike.

Da bi se posao u Europi što bolje razvijao, za to se zadnjih nekoliko mjeseci brine NATO savez. Der Spiegel je, primjerice, otkrio kako američki zapovjednik NATO snaga u Europi, Philip Breedlove, mjesecima uporno iznosi prijesne laži o invaziji ruskih trupa u Ukrajini, podrivajući diplomatske inicijative ljutitih europskih "partnera" da se situacija u toj zemlji pokuša riješiti mirnim putem. Američki pisac i publicist Mike Whitney obrazložio je to sljedećom konstatacijom: "Imperij koji polagano gubi snagu, želi sukob. To je jedini način na koji SAD može okrenuti svoj ekonomski ponor i očuvati poziciju jedine svjetske supersile."

Vrijeme je da se pridružimo globalnom tržištu i, unesrećujući tuđe sudbine, branimo interese korporativnog kapitalizma (FOTO: Wikipedia/Mary L. Gonzalez)

I tu dolazi naša šansa da se kao jedna sasvim nebitna državica pridružimo globalnom tržištu i branimo interese korporativnog kapitalizma koji će nam ionako za godinu ili dvije doći posredstvom sporazuma o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a. Činjenicu da cjelokupna desnica, predsjednica i šef oporbe - uključujući brojne analitičare i muškarce u vojnim odorama - sve učestalije koriste riječi "sigurnost", "prijetnja", "neprijatelji", "opasnost", "vojska", "vojni rok" ili "katastrofalno stanje hrvatskih oružanih snaga," trebalo bi, dakle, promatrati kao početak proizvodnog procesa koji će rezultirati formiranjem konsenzusa o nužnosti nove militarizacije društva i posljedičnog izbijanja savjesti iz glava dvadesetogodišnjaka, na koju su se njihovi stariji sugrađani masovno pozivali kad su odbijali služiti obavezni vojni rok, rezultirajući njegovim ukidanjem u Republici Hrvatskoj.

Nije li, dakle, sazrelo vrijeme da moderniziramo proizvodnju i da unutarnje neprijatelje prepustimo veteranima, a vanjske novacima?

Tu, naposljetku, leži ključna razlika između onih u šatorima i mladića koji je prosvjedovao preko puta Savske. Razlika je u odgovoru na pitanje zašto su se ovi prvi borili devedesetih godina, a zašto će se u budućnosti boriti ovi drugi. Istinska posljedica borbe šatorskih veterana bila je šačica krupnih kapitalista, a novim generacijama hrvatskih soldata oni će biti uzroci. To je delikatna distinkcija između recentnog naslova u Jutarnjem listu prema kojem "imamo 3 milijardera i 101 milijunaša" i pravog stanja stvari. U stvarnosti, naime, oni imaju nas.

Sada će se dio čitatelja vjerojatno pitati gdje se u ovom unutarnjem hrvatskom kontekstu nalazi onih "jedan posto" zbog kojih "smo se" doista borili, jer se na snimci prosvjeda nezaposlenog mladića vide samo slanac, beatificirani ratnici i prezreni te obespravljeni radnik? Kad se, međutim, pogleda šira slika, jasno se u pozadini vidi kiosk Ivice Todorića. 

U svakom slučaju, kad/ako za nekoliko mjeseci HDZ dođe na vlast i uvede obavezni vojni rok, zajedno sa suludim Turudićevim prijedlogom, glavna dvojba analitičara sastojat će se u tome tko bi od dvije kategorije trebao imati primat pri ulasku u avion: trudnice ili vojnici. Dilema će vjerojatno biti sasječena u prvoj minuti rasprave prvog dana nove vlade, kad netko od umnih HDZ-ovih glava konstatira nešto što je u hrvatskom društvu postalo neupitno: trudnice možda rađaju Hrvate, ali su vojnici rodili Hrvatsku. U nešto širem kontekstu, međutim, to će biti potpuno pogrešno usmjerena rasprava, jer su naši zapadni saveznici odavno demontirali analogiju o vojnicima i trudnicama u avionima. Danas, naime, vojnici ubijaju trudnice u tuđim zemljama upravljajući bespilotnim avionima iz Kalifornije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ryan C. Matson