Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča urbani mit. Ima on taj običaj, nekad zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, a nekad mu, eto, nadođe pa ispriča urbani mit. To je, u najkraćemu, vic koji se - očiju mi - zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, žive negdje u Foči ili Kalesiji, samo što se drugačije zovu i na kraju pobijede.

Elem, bio neki Nijaz iz Šahbaza kraj Kalesije, što je radio u privatnoj firmi u Srebreniku, dok mu gazda, neki Sedinet Karić, Sido ga zvali, nije završio u zatvoru. Gdje će, šta će, načuo Nijaz da u Kalesiji traže policajce, pa otišao u stanicu - dobardan, dobardan, ja došo za poso, izvolte, veli službenik, ispunite zahtjev.

"Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao Nijaz. "Što?!", pitao ga policijski službenik. "Pa ja sam nepismen", objasnio on.

Propala tako Nijazu i policijska karijera, pa riješio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stočnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Južne, neke Dakote u svakom slučaju, i kad je krenuo kopati bunar naišao na - naftu. Milijuni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i niti za godinu dana Nijaz se sa svojim bušotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveća američka naftna kompanija, poslavši mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.

Došli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali Nijazu da potpiše. "Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao on. "Što?!", pitali advokati. "Pa ja sam nepismen", objasnio Nijaz. "Nije moguće, naftni magnat, a nepismen", živa se zaprepastila gospoda iz Exxona, "što biste tek bili da ste pismeni!" "Policajac u Kalesiji", odgovorio im na to Nijaz.

Tako je to bilo, jest očiju mi, eno ga Nijaz i dan-danas živi u Americi, pije s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, "čovjek koji može sve osim da riješi križaljku", pisao o njemu Vanity Fair. Htio Nijaz kasnije da se vrati u Kalesiju - znate već kako kod nas svatko uspješan želi da se vrati kao beg, pokaže se i počasti kafanu - pa da za svoju slatku osvetu kupi i kalesijsku policijsku stanicu i cijelu policiju Tuzlanskog kantona, i napravi svoju privatnu, Nijaz Police Department d.o.o. Kalesija.

"Jooj, ne možete to!", zajoojao mu službenik. "Što?!", pitao ga Nijaz, "jel što sam nepismen?" "Ma ne", odgovorio mu čovjek, "nego je kupio već Sido, za dvadeset hiljada maraka!"

Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspješan onaj što je pismen i školovan, već onaj što pametno uloži pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj državi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geološkim istraživanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoča do Neuma, klokoće barem pedeset, ako ne i cijelih petsto milijuna barela nafte.

A Bosanci cijelo vrijeme tražili piramide!

Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, čuje se samo udaranje pijuka i komšijsko zajebavanje: "Imal nafte?". "Kak'a ba nafta, evo okopavam njivu, da posijem repu", odgovara čovjek negdje iz dubine zemlje. "Pa što toliko duboko?", smije se komšija. "Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!", začuje se onda iz rupe.

Jedan u Nevesinju prodao susjedu koncesiju za geološka istraživanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali što tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio pražnjenje septičke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komšija, sve s cisternom obilazeći Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kući, a ovi ga zajebavaju. "Halo, šeik!", viču za njim. A jedan u Posušju, vjerovali ili ne, otkrio nalazište eurosupera. Jest, očiju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne šiklja iz bušotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga treću noć uhvatio OMV-ov noćni čuvar.

Najviše su se, međutim, nafti obradovali - vehabije. Sad će doći Shell, i British Petroleum će doći, i Exxon, navalit će naftne kompanije sa zapada, pa će tražiti koncesije, a ovi Lagumdžijini neće im dati, neće se Shell nafte napiti pored živih domaćih švercera i korumpirane vlasti. Onda će se Amerikanci, kako to već ide, snažno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoružati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, već će bradati šeici u capri pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni će sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rušiti tako da umjesto geoloških ispitivanja financiraju teološka. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i čekaju da zazvoni.

A bio i neki Nijaz iz Šahbaza kraj Kalesije, što se nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlučio da konačno nauči pisati i čitati. I šta? - prvo što je sam u životu pročitao bila je vijest u novinama da su u Bosni našli naftu, a prvo što je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate već kako kod nas svatko uspješan želi da se vrati kao beg, pokaže se i počasti kafanu. Potpisao tako Nijaz ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez žene, i bez nafte.

Tako je bilo, jest očiju mi, eno ga danas u Kalesiji, konačno na kraju vlastoručno ispunio zahtjev, zaposlio se u policiji i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujući život što mu prolazi u pisanju kazni za nepropisno parkiranje. "Šuti ba", tješi ga konobar Spaho, "što bi tek bilo da si nepismen!" "Bio bih naftni magnat u Dakoti", odgovori mu onda Nijaz, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom policajcu iz Šahbaza.

Boris Dežulović, Oslobođenje