Ove su godine 28. travnja, u suradnji s Festivalom toleracije, studenti i studentice Sveučilišta u Zagrebu po prvi puta organizirano sudjelovali na March of the Living u Auschwitzu. Delegaciju je predvodio preživjeli logoraš Branko Lustig, a prisutni su bili i donedavni rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš te gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Nepregledni Birkenau (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Tako sam krenuo na put s kojeg se mnogi nisu vratili. Krenuh na put s kojeg su se neki neobjašnjivo vratili i danas prenose vrijedna sjećanja. Znanja se ne smiju usvajati statički, kruto, već fluidno, primjenjivo na svaki proces suvremenog života. Tehnologija ne barata takvim sposobnostima već nužno ima izgovor koji kaže: ona olakšava život! Okrenimo sliku patnje kao definicije života u terminima tehnologije pa ćemo uvidjeti koliko nam je olakšano da umremo.

Zamislimo da putujemo planetom bez ikakvog znanja. Bismo li mogli pronaći ijedno mjesto koje bi izazvalo gađenje? Točnije, postoji li ijedno mjesto na planeti, bez "nevidljive ruke", koje izaziva tugu, bol, žaljenje, mučninu? Bježimo li od kuće da bismo se osjećali bolje? Bježimo li od autoriteta da bismo izgradili svoje slobode? Fotografiramo li se na mjestima kako bi zadržali određene ljepote? Prođe li nas misao da možda hvatamo trenutke u kojima sudjelujemo kao zločinci?

Branko Lustig među okupljenim studentima u Auschwitzu I (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Kao student politologije u "Auschwitz" sam otišao s kolegama vidjeti tectus industrije zla. Zlo koje se ponavlja, koje teži automatizmu je ono koje ne pamti svoj početak, a o kraju nema snagu imaginacije da obustavi proces "ovisničkog" bezumlja i samoispunjavajuće besmisli. Napuštenost hrama ljudskosti i počela što nas razdvajaju od pukog egzistencijalnog kao banalnog fenomena - dedukcije čovjeka na organe ili simplifikacije tjelesnih procesa. Shvaćanja života kao elementa ili kao kamenčića u cipeli.

Sad se vratimo na početak koji je izbrisan. Koji nosi u sebi činjenicu prošlosti kao leće koja lomi svjetlost. Svako iskustvo ovisi o prošlom događaju. Dakle, ako ovisimo samo o iskustvu dolazimo pred zid Auschwitza. Ulazimo u one kolone koje govore da ono što ne iskusiš na vlastitoj koži ne možeš shvatiti kao prijetnju ili sreću. Auschwitz kao iskustvo nikome nije trebalo. Auschwitz kao iskustvo za sve nas je novi početak kojeg je potrebno pamtiti vječno u pravom smislu te riječi. Zaboravili smo što znači zbog vica otići u logor. Zaboravili smo što znači od vica napraviti zlu realnost. Zaboravili smo što znači huškanje. Zaboravili smo sve male stvari koje se popularno postavljaju na žicu paranoje, na kojoj tražimo ravnotežu. Zaboravili smo da su ljudi istrebljivani samo zato što su ljudi, pod izgovorom epitetskih identiteta. Te smo na koncu zaboravili da će sav taj zaborav nadjačati život, oprost, nova prilika, "novo" sunce, novi dan, novi san, nova poezija.

Arhitektura pažljivosti, truda i organizacije (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Auschwitz je pedancija. Arhitektura pažljivosti, truda i organizacije. Auscwitz je red koji zastrašuje nakon 74 godine tek onda kad preživjeli pričaju o toj estetici, o tim kutovima, o tim dimnjacima, o tim ćelijama, o bodljikavim žicama, o tornjevima, o jeziku, o glasovima. Auschwitz je mjesto cenzure i utoliko zastrašujući što nosi elemente muzeja.

U sklopu Međunarodnog marša živih, po meni bolje rečeno Marša života, predstavljali smo mlade studente koji su dobili priliku da ne zaborave. U Auschwitzu se okupilo, otprilike, više desetaka tisuća djece i odraslih kako bi se prisjetili na zločine, genocid, pokušaj istrebljenja, projekta nečovječnosti, nacističke "domaće zadaće". "Auschwitz I" čak ni po kiši ne odaje sliku mjesta maloumnosti. Njega čine precizno izgrađene barake - bolje rečeno zgrade. Usklađene u razmaku kao da se satom može mjeriti njihova metraža, dimenzija, opseg. Svaki pedalj je tjeran da ima svoje mjesto kao da je riječ o univerzitetskim kampovima.

"Auschwitz II" je nepregledna klaustrofobija (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Cenzurirana unutrašnjost nepreglednih prostorija dotjerana je za muzejske prilike. Ali rijetki su pobjegli iz tih "ljepota", a još rjeđi su bili oni bjegovi koji su bili uspješni do kraja kroz tri kruga bodljikavih žica u višekilometarskim razmacima. Nakon što smo podijeljeni u različite skupine, podignutih zastava prošli kroz odabrane dijelove logora i odabrane barake, u koloni smo krenuli prema, nedalekom Birkenau. Rijeka ljudi se slila u more. Prvi dodir očiju s onim što se zove "Auschwitz II" je lažan. Glavni ulaz kroz koji su prolazili vagoni ljudi skriva pustopoljinu nepreglednosti. Usmjerava tvoj pogled u centar kao da se sve proteže unutra u ravnini krajnjih zidova ulaza. Što naravno nije točno!

Broj ljudi naspram veličine logora je neusporediv. Možda tri kilometra širok i oko kilometar i pol dugačak. Dimnjaci porušenih baraka kao stećci su se nadvili nad travnatim pokrivačem. Sve je to prije sedamdesetak godina bio grad smrti. Sve pod određenim brojevima koji su se paradoksalno u isto vrijeme smanjivali i povećavali u evidencijama. Umno je nedokučivo na tako velikom prostoru zamisliti veliki broj ljudi. Sve s jednostavnim zadacima ili primarnim zadatkom privremene egzistencije. Prošavši kroz veliku većinu Birkenaua, koncentracijskog logora, shvaćam da bilo gdje da stanem postoji osjećaj da se nalazim u centru. Apsurdno je da bilo gdje da se nađeš imaš poziciju čovjeka, a ujedno imaš poziciju lovine. "Auschwitz II" je nepregledna klaustrofobija.

Studenti u Birkenauu (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Nacisti su mogli graditi logore i svom brzinom ljude pretvarati u pepeo, ali priroda je već bila tu. Ona je izgrađena živuća cjelina koja neprimjetno fascinira, koja očarava i frapira da na istom mjestu pored ruševina pokriva svaki trag. Kao u Stalkeru na mjesta životne transformacije treba se znati vratiti. Treba biti ponizan, pažljiv, nježan i strpljiv. Treba osluškivati! Marš života nastoji privući što više mladih ljudi, kako bi na jednom mjestu osjetili što znači biti u koloni. Osjetiti što znači prisutnost u kratkom trenutku velikog broja ljudi i naglog rastanka gdje svatko odlazi svojoj kući. To šokira, ali od sjećanja ili obilježavanja prošlosti imamo malo - cenzurirane slike nepregledne klaustrofobije.

"Auschwitz II" i mnoga druga mjesta takve rabote čeznu za raspravom, za svakodnevnim aktivnim promišljanjem jer danas u našem neznanju ima mjesta gdje ljudi nestaju. Ne treba nam hadž da bismo postali bolji ljudi ako nam se u našoj sredini prema manjinama dešava početak kraja. Početak koji se uvijek zaboravlja. Koji se događa u zabavi, u smijehu, u srdžbi onih slabih otrovanih uobrazilja.

Ne izbjegavajmo ljude poput Branka Lustiga, stanimo pred njih i poslušajmo što nam govore (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Ljudska pohlepa za iskustvom naplatit će naše igrokaze. Ne izbjegavajmo ljude poput Branka Lustiga. Stanimo pred njih i poslušajmo što nam govore. Stanimo pred njih i ne mrštimo se kada nam govori o užasnim stradanjima. Zamolimo ih pristojno da nam govore o svim grozotama koja nas gone na povraćanje. Suosjećajmo i postanimo ljudi da s istima-drugima prijateljski gradimo suvremenost koja straši ako se upoznamo sa svim potencijalima "olakšanog života". Kako se tim potencijalima oduprijeti? Samo vraćanjem na zaboravljeni početak. Kad sam krenuo na put gdje su rijetki imali sreće da prežive, ovo sam prvo zapisao:

Zašto putovanje u Auschwitz mora udovoljiti pretpostavkama i predrasudama o logoru? Zašto se jedan posto dosade i bola mora ponijeti na mjesto koje zaslužuje malo poštovanja nošenim duhom spontanosti, osobnosti, aktualnosti života dnevnog boravka. Ovaj svijet je napušten! Vjerojatno je netko u Auschwitzu izgovorio ovu rečenicu te je također stanje tijela i svijesti prisustvovalo barem nekim elementima autobusne dosade i iščekivanja. Putujemo kroz Mađarsku. Vrijeme je tako-tako. Rekao bih više trenutak da se zapiše poneka riječ o ovome hibridu psihe i socijalizacije. Više o tome govori identitetska raskoljenost ili raslojenost ličnosti. U kojim elementima? Prvo, kao tijelo persone koja pripada svojoj kupaonici s manjim ili većim ogledalom, a drugo, kompleksniji elementi uloga, automatizma, života po odgovoru na kvazi neugodna pitanja. Zašto u trenucima slabosti ljudi razotkrivaju sredstva, alate, oružja, a ne pokazuju svoja spolovila, grudi, invaliditete, slatke mane, tumore? Zašto posežu za tuđim vrlinama, ljepotama i teže da ih unište? Hoće li to reći da želja za jednakošću iz negativne perspektive jedino traži smisao? Da li pozitivne reakcije ka egalitarnosti proizvode samo uvredu, nestabilnost i ljubomoru? Sigurno je, da će odsutnost odgovornosti odražene u gunđanju pronaći nekima mir, uživanje najskupljeg vremena ili pozicije - vrijednosti izražene u vrisku.

Lupiga.Com