Auschwitz je mjesto cenzure

ritn by: Jasmin Jašaragić | 06.05.2014.

Zamislimo da putujemo planetom bez ikakvog znanja. Bismo li mogli pronaći ijedno mjesto koje bi izazvalo gađenje? Točnije, postoji li ijedno mjesto na planeti, bez "nevidljive ruke", koje izaziva tugu, bol, žaljenje, mučninu? S tim pitanjima sam krenuo na put s kojeg se mnogi nisu vratili, a oni koji su preživjeli i danas prenose vrijedna sjećanja. Auschwitz je pedancija. Arhitektura pažljivosti, truda i organizacije. Auschwitz je red koji zastrašuje nakon 74 godine tek onda kad preživjeli pričaju o toj estetici, o tim kutovima, o tim dimnjacima, o tim ćelijama, o bodljikavim žicama, o tornjevima, o jeziku, o glasovima. Auschwitz je mjesto cenzure i utoliko zastrašujući jer nosi elemente muzeja.

Ove su godine 28. travnja, u suradnji s Festivalom toleracije, studenti i studentice Sveučilišta u Zagrebu po prvi puta organizirano sudjelovali na March of the Living u Auschwitzu. Delegaciju je predvodio preživjeli logoraš Branko Lustig, a prisutni su bili i donedavni rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš te gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Auschwitz
Nepregledni Birkenau (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Tako sam krenuo na put s kojeg se mnogi nisu vratili. Krenuh na put s kojeg su se neki neobjašnjivo vratili i danas prenose vrijedna sjećanja. Znanja se ne smiju usvajati statički, kruto, već fluidno, primjenjivo na svaki proces suvremenog života. Tehnologija ne barata takvim sposobnostima već nužno ima izgovor koji kaže: ona olakšava život! Okrenimo sliku patnje kao definicije života u terminima tehnologije pa ćemo uvidjeti koliko nam je olakšano da umremo.

Zamislimo da putujemo planetom bez ikakvog znanja. Bismo li mogli pronaći ijedno mjesto koje bi izazvalo gađenje? Točnije, postoji li ijedno mjesto na planeti, bez "nevidljive ruke", koje izaziva tugu, bol, žaljenje, mučninu? Bježimo li od kuće da bismo se osjećali bolje? Bježimo li od autoriteta da bismo izgradili svoje slobode? Fotografiramo li se na mjestima kako bi zadržali određene ljepote? Prođe li nas misao da možda hvatamo trenutke u kojima sudjelujemo kao zločinci?

Branko Lustig među okupljenim studentima u Auschwitzu I (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Kao student politologije u "Auschwitz" sam otišao s kolegama vidjeti tectus industrije zla. Zlo koje se ponavlja, koje teži automatizmu je ono koje ne pamti svoj početak, a o kraju nema snagu imaginacije da obustavi proces "ovisničkog" bezumlja i samoispunjavajuće besmisli. Napuštenost hrama ljudskosti i počela što nas razdvajaju od pukog egzistencijalnog kao banalnog fenomena - dedukcije čovjeka na organe ili simplifikacije tjelesnih procesa. Shvaćanja života kao elementa ili kao kamenčića u cipeli.

Sad se vratimo na početak koji je izbrisan. Koji nosi u sebi činjenicu prošlosti kao leće koja lomi svjetlost. Svako iskustvo ovisi o prošlom događaju. Dakle, ako ovisimo samo o iskustvu dolazimo pred zid Auschwitza. Ulazimo u one kolone koje govore da ono što ne iskusiš na vlastitoj koži ne možeš shvatiti kao prijetnju ili sreću. Auschwitz kao iskustvo nikome nije trebalo. Auschwitz kao iskustvo za sve nas je novi početak kojeg je potrebno pamtiti vječno u pravom smislu te riječi. Zaboravili smo što znači zbog vica otići u logor. Zaboravili smo što znači od vica napraviti zlu realnost. Zaboravili smo što znači huškanje. Zaboravili smo sve male stvari koje se popularno postavljaju na žicu paranoje, na kojoj tražimo ravnotežu. Zaboravili smo da su ljudi istrebljivani samo zato što su ljudi, pod izgovorom epitetskih identiteta. Te smo na koncu zaboravili da će sav taj zaborav nadjačati život, oprost, nova prilika, "novo" sunce, novi dan, novi san, nova poezija.

Auschwitz
Arhitektura pažljivosti, truda i organizacije (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Auschwitz je pedancija. Arhitektura pažljivosti, truda i organizacije. Auscwitz je red koji zastrašuje nakon 74 godine tek onda kad preživjeli pričaju o toj estetici, o tim kutovima, o tim dimnjacima, o tim ćelijama, o bodljikavim žicama, o tornjevima, o jeziku, o glasovima. Auschwitz je mjesto cenzure i utoliko zastrašujući što nosi elemente muzeja.

U sklopu Međunarodnog marša živih, po meni bolje rečeno Marša života, predstavljali smo mlade studente koji su dobili priliku da ne zaborave. U Auschwitzu se okupilo, otprilike, više desetaka tisuća djece i odraslih kako bi se prisjetili na zločine, genocid, pokušaj istrebljenja, projekta nečovječnosti, nacističke "domaće zadaće". "Auschwitz I" čak ni po kiši ne odaje sliku mjesta maloumnosti. Njega čine precizno izgrađene barake - bolje rečeno zgrade. Usklađene u razmaku kao da se satom može mjeriti njihova metraža, dimenzija, opseg. Svaki pedalj je tjeran da ima svoje mjesto kao da je riječ o univerzitetskim kampovima.

"Auschwitz II" je nepregledna klaustrofobija (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Cenzurirana unutrašnjost nepreglednih prostorija dotjerana je za muzejske prilike. Ali rijetki su pobjegli iz tih "ljepota", a još rjeđi su bili oni bjegovi koji su bili uspješni do kraja kroz tri kruga bodljikavih žica u višekilometarskim razmacima. Nakon što smo podijeljeni u različite skupine, podignutih zastava prošli kroz odabrane dijelove logora i odabrane barake, u koloni smo krenuli prema, nedalekom Birkenau. Rijeka ljudi se slila u more. Prvi dodir očiju s onim što se zove "Auschwitz II" je lažan. Glavni ulaz kroz koji su prolazili vagoni ljudi skriva pustopoljinu nepreglednosti. Usmjerava tvoj pogled u centar kao da se sve proteže unutra u ravnini krajnjih zidova ulaza. Što naravno nije točno!

Broj ljudi naspram veličine logora je neusporediv. Možda tri kilometra širok i oko kilometar i pol dugačak. Dimnjaci porušenih baraka kao stećci su se nadvili nad travnatim pokrivačem. Sve je to prije sedamdesetak godina bio grad smrti. Sve pod određenim brojevima koji su se paradoksalno u isto vrijeme smanjivali i povećavali u evidencijama. Umno je nedokučivo na tako velikom prostoru zamisliti veliki broj ljudi. Sve s jednostavnim zadacima ili primarnim zadatkom privremene egzistencije. Prošavši kroz veliku većinu Birkenaua, koncentracijskog logora, shvaćam da bilo gdje da stanem postoji osjećaj da se nalazim u centru. Apsurdno je da bilo gdje da se nađeš imaš poziciju čovjeka, a ujedno imaš poziciju lovine. "Auschwitz II" je nepregledna klaustrofobija.

Auschwitz
Studenti u Birkenauu (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Nacisti su mogli graditi logore i svom brzinom ljude pretvarati u pepeo, ali priroda je već bila tu. Ona je izgrađena živuća cjelina koja neprimjetno fascinira, koja očarava i frapira da na istom mjestu pored ruševina pokriva svaki trag. Kao u Stalkeru na mjesta životne transformacije treba se znati vratiti. Treba biti ponizan, pažljiv, nježan i strpljiv. Treba osluškivati! Marš života nastoji privući što više mladih ljudi, kako bi na jednom mjestu osjetili što znači biti u koloni. Osjetiti što znači prisutnost u kratkom trenutku velikog broja ljudi i naglog rastanka gdje svatko odlazi svojoj kući. To šokira, ali od sjećanja ili obilježavanja prošlosti imamo malo - cenzurirane slike nepregledne klaustrofobije.

"Auschwitz II" i mnoga druga mjesta takve rabote čeznu za raspravom, za svakodnevnim aktivnim promišljanjem jer danas u našem neznanju ima mjesta gdje ljudi nestaju. Ne treba nam hadž da bismo postali bolji ljudi ako nam se u našoj sredini prema manjinama dešava početak kraja. Početak koji se uvijek zaboravlja. Koji se događa u zabavi, u smijehu, u srdžbi onih slabih otrovanih uobrazilja.

Branko Lustig
Ne izbjegavajmo ljude poput Branka Lustiga, stanimo pred njih i poslušajmo što nam govore (FOTO: Jasmin Jašaragić/Lupiga.Com)

Ljudska pohlepa za iskustvom naplatit će naše igrokaze. Ne izbjegavajmo ljude poput Branka Lustiga. Stanimo pred njih i poslušajmo što nam govore. Stanimo pred njih i ne mrštimo se kada nam govori o užasnim stradanjima. Zamolimo ih pristojno da nam govore o svim grozotama koja nas gone na povraćanje. Suosjećajmo i postanimo ljudi da s istima-drugima prijateljski gradimo suvremenost koja straši ako se upoznamo sa svim potencijalima "olakšanog života". Kako se tim potencijalima oduprijeti? Samo vraćanjem na zaboravljeni početak. Kad sam krenuo na put gdje su rijetki imali sreće da prežive, ovo sam prvo zapisao:

Zašto putovanje u Auschwitz mora udovoljiti pretpostavkama i predrasudama o logoru? Zašto se jedan posto dosade i bola mora ponijeti na mjesto koje zaslužuje malo poštovanja nošenim duhom spontanosti, osobnosti, aktualnosti života dnevnog boravka. Ovaj svijet je napušten! Vjerojatno je netko u Auschwitzu izgovorio ovu rečenicu te je također stanje tijela i svijesti prisustvovalo barem nekim elementima autobusne dosade i iščekivanja. Putujemo kroz Mađarsku. Vrijeme je tako-tako. Rekao bih više trenutak da se zapiše poneka riječ o ovome hibridu psihe i socijalizacije. Više o tome govori identitetska raskoljenost ili raslojenost ličnosti. U kojim elementima? Prvo, kao tijelo persone koja pripada svojoj kupaonici s manjim ili većim ogledalom, a drugo, kompleksniji elementi uloga, automatizma, života po odgovoru na kvazi neugodna pitanja. Zašto u trenucima slabosti ljudi razotkrivaju sredstva, alate, oružja, a ne pokazuju svoja spolovila, grudi, invaliditete, slatke mane, tumore? Zašto posežu za tuđim vrlinama, ljepotama i teže da ih unište? Hoće li to reći da želja za jednakošću iz negativne perspektive jedino traži smisao? Da li pozitivne reakcije ka egalitarnosti proizvode samo uvredu, nestabilnost i ljubomoru? Sigurno je, da će odsutnost odgovornosti odražene u gunđanju pronaći nekima mir, uživanje najskupljeg vremena ili pozicije - vrijednosti izražene u vrisku.

Lupiga.Com

Do sada komentara: 6

Komentiraj

zlatan prije više od 10 godina

Pa taj logor nije bio jedino mjesto masovnih smrti u doba krvavog nacifašizma. Nedavno je pisalo po medijima da je bilo ukupno 42.000 mjesta kako masovnih tako i manje masovnih mjesta smrti diljem okupirane Europe (prvenstveno istočne Europe). Sve za samo četiri godine rata. Što bi bilo da su nacifašističke sile dobile rat? Broj mrtvih bi se mjerio stotinama milijuna, možda i kojom milijardom ubijenih!
dino prije više od 10 godina

slažem se s verenom da je tekst povremeno potpuno nerazumljiv.
Verena prije više od 10 godina

Za autora:što znači pojam univerzalnog konformizma koji rabite. . Konformizam je nekritičan stav o zlu, u cilju da budemo društveno prihvaćeni od grupe s kojom se poistovjećujemo, pa čak i kad ona nema ispravne stavove. I još univerzalni ! Nije li to inkopatibilno? Neću tražiti da mi objasnite neke ulomke iz vašeg teksta(koji jesu nerazumljivi), ali vas molim da mi objasnite što ste željeli reći u prvom pasusu vašeg odgovora(prije trinaest sati). Posljednji pasus takoder. I kako mislite da je moguće transformirati Auschwitz .Kako mislite da je lijepo vidjeti ljude koji su preživjeli? Kako mislite da konc logor zrači životom ?Jer ne zrači.Bila sam tamo i znam da je strava u kostima i pustinja u promjeru od nekoliko kilometara, mnogo jača od zelenila i pjeva ptica. Pa , tu se zločin osjeti na svakom nanometru prostora !
Verena prije više od 10 godina

Da li postoji ijedno mjesto na Zemlji, koje ne izaziva bol ? Rijetko, rekla bih. Hiljade godina bestijalnosti i nasilja , prekrila je vegetacija, pijesak, rijeke, oceani, ljudska ruka , iskonstruirana povijest .

Na prijelazu 20. u 21. stoljeće djelatnici Memorijalnog muzeja Holokausta u SAD započeli su projekt popisivanja svih geta, radnih logora, logora smrti i drugih lokacija Holokausta.
Brojka je nadišla sva njihova očekivanja jer je postala peteroznamenkasta i nastavila rasti dok nisu došli do broja od 42 500 logora i geta u područjima koje su kontrolirale nacističke vlasti.
Naravno, broj logora smrti bio je mnogo manji, no u tisuće su ubrojene i tvornice u kojima su zarobljenici živjeli kao robovi, logori u kojima su ubijana i pobacivanja djeca, te brojni prisilni bordeli.
Radilo se o 30 000 radnih logora, 1150 geta, 980 koncentracijskih logora, 1000 zarobljeničkih logora, 500 bordela i velik broj drugih specijaliziranih u kojima su ubijani stariji i invalidi, pobacivana djeca ili su služili kao postaje u prijevozu žrtava do logora za istrebljivanje.
Najveći logor je Varšavski geto u kojemu je jedno vrijeme bilo zatočeno 500 000 ljudi, a najmanji je München-Schwabing u Njemačkoj gdje je nekoliko desetaka zatvorenika radilo.
Osim toga neka područja imala su ih mnog: u području Berlina bilo ih je čak 3000 dok u Hamburgu 1300 zbog tzv. minikampova (kuća). Auschwitz ne zaboravljamo , ali on je jedna od točaka gdje je čovjek bio sveden na ništa. Ljudska povijest je povijest konflikta i nema diskrepance od milijuna žrtava neokolonijalizma do žrtava nacizma, ili pola milijuna ubijenih Tutsija.Vatra na štednjaku dobije se jednim klikom(ne kliktajem), ali taj tehnološki odmak od trljanja dva drveta ili paljenja buktinjom, ne znači da je zlo veće ili drugačije .Vertikala zla jednaka je
od vremena kada je čovjek shvatio da zlom i nasiljem može obezbijediti vlast i moć. Lakoća dobijanja vatre samo je modus operandi zla, kojke je konstanta
autor JJ prije više od 10 godina

Ne autocenzure iz razloga sto u priroda, logor kao arhitektura kakva god da jest ne ponasa se kao covjek. Kazem cenzura jer prepustanjem takvih mjesta, pretvaranjem u muzeje dobivamo sasvim drugaciju sliku. S namjerom ili ne, cenzori postoje.

Ovo drugo; ne znam kako bih otvorio odgovor, ali cu pokusati. Danas to mjesto zraci zivotom. Kad prodjes cijeli Birkenau vidis kako sve buja, ptice pjevaju. Drugo, masovnim posjetima mogu svakako potvrditi da se radi o naznakama univerzalne ljudskosti, ali samo naznakama jer to mjesto trazi, i po samom danasnjem izgledu, pitanja, razgovore, raspravu, cak ponajvise raspravu o mjestima iz koje dolaze. Suvremenost i aktualnost kroz uzajamnost misljenja, kritike transformiramo Auschwitz, ali ne zaboravljamo!
Univerzalni konformizam bi trebao biti aktualna tema na takvom mjestu. Trebala bi se razbijati, ali ne sutnjom. Auschwitz treba biti mjesto govora, a ne hodocasca.
Sigurno me pitas sto sam vidio? Odgovor bi bio subjektivan i netocan jer nije bilo debate. Ali lijepo je vidjeti ljude na mjestu gdje je pokusno njihovo istrebljenje do zadnjeg.
Zadnje; otvaram bas iz razloga da ostavi utisak i da ostanu pred svima nama, ali ne kao jedina pitanja, vec pitanja koja otvaraju nova, nova i nova. Zadnji paraf je simbolika mog pocetka, a pocetak, kako sam napisao u tekstu, se najlakse zaboravlja. I u vecini nismo pri pameti da znaju biti uzasna. Metoda paljenja ima vise, a ljudi su danas naucili da se plin na stednjaku tj vatra dobiva kliktajem.
Zastrasujuce?