S otkazom je Enver Hadžiomerović simbolički počistio most koji je projektirao Renzo Piano kao putokaz prema nikad ostvarenom Muzeju Ars Aevi (FOTO: Depo.ba)

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

 Kakav ti, veli, treba za tekst, politički ili vjerski? Imaš li, rekoh, kakav na temu suvremene umjetnosti? Čuj, savremene umjetnosti! Aha. Imam, kako nemam, odmah će on.

Elem, riješio Suljo da se bavi slikarstvom, pa naslikao svoju prvu sliku i odmah je odlučio pokloniti sarajevskoj galeriji Ars Aevi. Uzeo direktor Enver Hadžiomerspahić sliku, vrtio je u rukama, gledao, zagledao i sve škiljio očima. "Nije loše, Suljo", reče konačno, "a kako se zove?" "Mujo u Zenici", odgovorio mu Suljo. "Mujo u Zenici?!?", zbunio se malo Enver. "Aha." "A ko je ova gola žena na slici?" "Fata", spremno će Suljo. "Ovo je znači Mujo?", pokazao onda Enver na golog muškarca pored Fate. "A jok, to je Haso." "Haso?!?", opet se zbunio Enver. "A đe je onda Mujo?" "Pa u Zenici."

Dobro, to je vic, znate kakav je naš svijet, sve okrene na vic i zajebanciju, a kamoli neće suvremenu umjetnost. U stvarnom životu, direktor Ars Aevija Enver Hadžiomerspahić zaista je vrtio u rukama sliku, gledao, zagledao i sve škiljio očima, samo što se veliko ulje na platnu, donacija sarajevskog slikara Sulje Rembranta, nije zvalo "Mujo u Zenici", nego "Muzej savremene umjetnosti Renza Piana u Oslu".

"Muzej savremene umjetnosti Renza Piana u Oslu?!?", zbunio se malo Enver gledajući sliku. "Aha", klimnuo glavom Suljo. "Ali ovo je džamija", pokazao je Enver neobičnu, golemu građevinu na slici. "Jašta je", spremno će Suljo, "džamija kralja Fahda na Alipašinom Polju." "A šta je ovo?", radoznalo će direktor. "Avazov toranj na Marindvoru." "Znači ovo je muzej?", pokazao konačno Enver na golemo bijelo zdanje desno. "A jok, to je nova zgrada Rijaseta na Kovačima." "Zgrada Rijaseta?!?", opet se zbunio Enver. "A đe je onda Pianov Muzej savremene umjetnosti?" "Pa u Oslu."

Tako će jednog dana, vrlo brzo - u vicu ili Oslu, svejedno - skončati Ars Aevi, ambiciozni projekt Muzeja suvremene umjetnosti u Sarajevu, kojega je prije ravno dvadeset godina začeo tucet sarajevskih umjetnika na čelu s Enverom Hadžiomerspahićem. Više od stotinu i šezdeset najuglednijih suvremenih svjetskih umjetnika doniralo je svoje radove, jedan od najvećih arhitekata današnjice, Renzo Piano, posve besplatno je izradio nacrt budućeg muzeja, svakako najvažnijeg u regiji, UNESCO je prihvatio pokroviteljstvo nad cijelim projektom, a Sarajevo nema pojma što će s njim.

Što bi rekao Durmo u tri iza ponoći: znaš koja je razlika između "besplatno" i "džabe"? Eto, recimo, najveći svjetski umjetnici svoja djela Sarajevu dali besplatno. Al' džabe.

Da su najeminentniji svjetski proizvođači automobila poklonili Sarajevu limuzina u vrijednosti od trideset milijuna konvertibilnih maraka, lako bi se dogovorili i kanton i Federacija: na Vilsonovom šetalištu već bi odavno bila divovska, suvremena etažna garaža u obliku aerodroma Kansai u Osaki, a Renzu Pianu ostavio bi se i lijep bakšiš. Ovako, ni grad Sarajevo ni država Bosna ne znaju što bi s punom Skenderijom one skalamerije koju zovu suvremena umjetnost.

Zapravo lažem, znaju: eno je Enver Hadžiomerspahić nakon godinu dana prošenja i obijanja vrata konačno digao ruke i obznanio svoju ostavku na mjestu direktora projekta, pa se grad Sarajevo i država Bosna s Ars Aevijem, Renzom Pianom i jednom od najimpresivnijih kolekcija suvremene umjetnosti od Trebinja do Osla sad mogu jebat.

A to otprilike i rade.

Dvadeset godina priučeni se bosanskohercegovački ministri, premijeri, zastupnici, načelnici i gradonačelnici jebu s tom, kako se zove, suvremenom umjetnošću, popela im se na vrh umne glave sva ta umjetnička besposličad kod koje se na slici ne zna šta je gore, šta dolje, ko je Fata i đe je Mujo. Kao da Sarajevo i Bosna i Hercegovina nemaju pametnijih i svakako prečih stvari od Muzeja te, kako ste rekli, suvremene umjetnosti. Da su ti dični svjetski instalateri umjesto svojih instalacija dali trideset milijuna maraka u kešu, ne bi Sarajevu pored živih zgrada kantonalne i federalne vlade trebala zgrada Renza Piana. Znali bi oni gdje s gotovinom.

Ili ne bi?

Baš zbog tih "pametnijih i prečih stvari", uostalom, dizala je Bosna i Hercegovina proteklih godina lijepe kredite, samo u posljednjih nekoliko godina podigla je toliko kredita da su joj, kako je nekidan javila Centralna banka BiH, cijele dvije milijarde maraka ostale - neiskorištene. Dvije milijarde. Neiskorištene.

A umjetnici se žale da Bosna ne zna iskoristiti impresivnu kolekciju Ars Aevi! Zajedno s djelima Beuysa, Pistoletta i Kounellisa trunu joj u depoima dvije milijarde maraka, samo na ime kamata za tako neiskorištene kredite bosanski su porezni obveznici platili trideset milijuna! Ili, ako vas to nedovoljno nervira, taman toliko koliko bi trebalo da Sarajevo dobije najvažniji muzej suvremene umjetnosti u ovom dijelu Euroazije.

Ima li onda uopće rješenja? Ima. Inače svoje financijsko-poslovne savjete ne dijelim džabe, ali kad je riječ o kulturi, uklopit ću se i ja u svjetski umjetnički merhametluk, pa nudim Ars Aeviju gotov projekt bez ikakve naknade. Može, eto, piće kad se vidimo.

Imam ja, naime, u glavi gotov idejni nacrt sarajevskog Muzeja, treba mi samo netko školovan da to malo doradi i napravi trodimenzionalnu kompjutersku animaciju - znate kako, priučeni ministri i načelnici vole takve prezentacije - i naći će se odmah trideset milijuna za gradnju. A bit će to pritom najveći muzej suvremene umjetnosti u cijelom svijetu, cijeli pariški Georges Pompidou moći će mu stati u predsoblje. Jebo vas Renzo Piano.

Skočit će, vidjet ćete, odmah i kantonalna i federalna vlada, pobit će se ministri čiji će resor više dati, a od dobrovoljnih priloga moći će se sagraditi depadanse muzeja u Goraždu i Žepču. U rekordnom će roku bageri izravnati zemlju na Vilsonovom šetalištu, dobrovoljci iz svih krajeva Bosne radit će na gradilištu danju i noću, rudari iz visočkih piramida požurit će u Sarajevo, za manje od godinu dana niknut će na Miljacki impresivni, tri stotine metara visoki Muzej suvremene umjetnosti, najveći na kugli zemaljskoj: oko njega milijuni turista, a pred njim Suljo Rembrandt namjestio štafelaj, pa slika.

"Nije loše, Suljo", reći će mu kasnije jedan ugledni pariški galerist, "a kako se slika zove?" "Muzej savremene umjetnosti u Sarajevu", spremno će odgovoriti Suljo. "Muzej savremene umjetnosti?!?", zbunit će se galerist gledajući sliku. "Aha", klimnut će glavom Suljo. "Ali ovo je ogromna džamija!", pokazat će Enver neobičnu, golemu građevinu na slici. "Jok", spremno će Suljo, "baš Muzej savremene umjetnosti u Sarajevu."

Boris Dežulović, Oslobođenje