Uz mostarsku Baziliku sv.Petra i Pavla podignut je zvonik visok 107 metara 

Na užas Svetog Petra i nadređene mu nebeske administracije, kršćanski vjernici na Balkanskom poluotoku već duže vrijeme natječu se tko će izgraditi više, veće i šire crkve, križeve i krstove. Istodobno, većina istoj administraciji podređenih zemaljskih pastira svoje poslanje vidi kao nacionalnu dužnost, zbog čega su svećenici i popovi u svakom trenu spremni priskočiti u pomoć nacionalnoj propagandi. Vrhunac ludila nastupa kad dođe do klanja; kad službenici Gospodinovi blagosiljaju oružje i praštaju neoprostivo. Tome smo imali priliku svjedočiti pri posljednjem Velikom Balkanskom Klanju.    

Kad na snagu, pak, stupi primirje među zaraćenim vjerskim, odnosno nacionalnim zajednicama - slijedi učvršćivanje vjere, a kud ćeš čvršće vjere od one koju učvrstiš milijunima kubika betona. Tako je od 1995. godine naovamo u zemljama nastalim na razvalinama socijalističke Jugoslavije izgrađeno na tisuće pravoslavnih i katoličkih crkava. Na teritoriju Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine u posljednjih 15 godina izgrađeno kudikamo više vjerskih objekata, nego škola i bolnica. Ako crkvama pridodamo i džamije, u impresivnom broju posijane diljem Federacije Bosne i Hercegovine, škole i bolnice nemaju nikakvu šansu.

Nacrt pravoslavnog kompleksa u Nišu s krstom visokim 80 metara

Inspiraciju za ovaj tekst našli smo u vijesti objavljenoj na beogradskim e-novinama, o gradnji pravoslavnog kompleksa u Nišu, koji predviđa i erekciju krsta visokog 80 metara na obližnjem brdu Vinik. Idejni začetnik je vlasnik zaštitarske agencije Dragan Milošević, a njegovu zamisao objeručke je prihvatila Srpska pravoslavna crkva. Trebao bi to biti najveći krst na Balkanu, a svečano otvorenje svjedočanstva zaštitarsko-vjerske megalomanije predviđeno je za 2013. godinu. Podsjetila je ova vijest i na jednu poslijeratnu anegdotu iz Hercegovine, gdje se na svečanom otvorenju nove crkve u Ljubuškom skupilo tisuće ljudi. Pekli su se volovi, tekli su hektolitri alkohola, a nakon što je varoš utonula u san, nepoznat netko na zidu nove crkve ostavio je grafit: "Neumjerenost u jelu, piću i betonu."

 
Križ na mostarskom brdu Hum

Posebno poglavlje u ovoj priči zaslužuje Mostar, gdje je zapadna obala svoju želju za dominacijom izrazila uz pomoć majke Crkve. Na brdu Hum u betonu je izliven desetke metara visok križ, ali to nije zadovoljilo boguugodne graditeljske apetite, pa je u gradu pod Veležom izgrađen i zvonik crkve visok oko stotinu metara. 

Ova inat - gradnja vjerskih objekata i simbola nije usamljen primjer u Bosni i Hercegovini, barem ne kad su u pitanju želje pobožnika. Bosanski Srbi, naime, došli su na ideju da sličan križ mostarskom izgrade na obroncima Trebevića, e kako bi cijelo Sarajevo imalo pogled na isti. Jedina razlika od mostarskog jest u tome da se ovaj sarajevski križ trebao zvati krst. Do realizacije projekta još uvijek nije došlo, što ne znači da i neće.

 
Džamija kralja Fahda u Sarajevu

Od neimarske pošasti nisu izuzeti niti vjernici islamske vjeroispovjesti, čemu može svjedočiti svaki putnik koji je krstario gradovima Federacije Bosne i Hercegovine. Kad su popravljene džamije porušene u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, uslijedila je vjerska nadogradnja, pa ćete danas u Federaciji teško naći selo, a kamoli grad u kojem nije nikla jedna, ili deseci novih džamija. Gledajući ih, čovjek se ne može oteti dojmu da su građene iz istih pogrešnih razloga kao u slučaju pravoslavnih i katoličkih crkava, odnosno krstova i križeva o kojima smo govorili. Želja za (budućom) dominacijom, sudimo, i u ovom slučaju motiv je graditeljskih poduhvata.   

 
Crkva Bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici, u narodu poznata kao Crkva Sv. Darta Vadera

Na koncu, valja naglasiti da neimarstvo o kojem govorimo nije prisutno isključivo na mjestima gdje postoji žestoka konkurencija i potreba da se brojnošću, visinom, veličinom i kubikažom pobijedi susjed druge vjere. Osim spomenutog u Nišu, dokaz tome naći ćete u Splitu i Zagrebu, gdje katolička crkva iz mjeseca u mjesec gradi nove vjerske objekte, unatoč činjenici da je društvo kojem imaju poslužiti ovi hramovi vjere sve manje privrženo kršćanskom učenju. Proporcionalno s brojem vjerskih objekata u državama nastalim na području bivše Jugoslavije raste količina mržnje i netrpeljivosti prema drugom i drugačijem. Ovaj svojevrsni oksimoron nije teško objasniti kad u obzir uzmemo gore spomenutu činjenicu da su pastiri vjere u minulim ratnim vremenima uglavnom služili kao glasnogovornici mržnje.