Halid Bunić, dobri duh sarajevske kinoteke, kako su ga znali zvati, preminuo je u petak u 59. godini života, a danas je pokopan na sarajevskom groblju Vlakovo. Halid je u film zaljubljen od malih nogu. Naime, rođen je i odrastao u sobi pored projekcijske kabine, gdje mu je radio otac. Kroz pomaganje ocu i boravak u kinu, film je postao Halidova najveća ljubav. Kada govori o sedmoj umjetnosti, Halidu, vidjet ćete, oči odmah zasjaje. Desetljećima je marljivo skupljao filmske plakate, a neke je znao i „maznuti“, da bi ih na kraju gotovo sve poklonio sarajevskom arhivu, gdje je gotovo 80 posto od ukupnog materijala došlo iz Halidovih donacija.

Halid Bunić i Damir Janeček na festivalu stvarnog filma na Visu, 2009. godine (FOTO: Privatno)

„Ja sam uporan i ja ne odustajem. Skoro niko ne dolazi. Iako je cijena vrlo jeftina - dvije marke - ja sam spreman, ako neko nema te dvije marke, da ga pustim besplatno samo da gleda dobar film“, Halidova je filozofija koju je izrekao objašnjavajući kako premalo ljudi dolazi gledati program u Kinoteci. Sam autor filma, Damir Janeček, svojevremeno je svoj uradak predstavio ovako: „Ovo je film o mom najboljem prijatelju. S njim sam provodio vrijeme u sarajevskoj Kinoteci u koju gotovo nitko ne dolazi. Halid se rodio u kinu i cijeli je život proveo služeći filmu. Spašavao je filmove od spaljivanja, prikazivao ih svakome tko je htio gledati pa čak i slijepima. U vojsci je radio u kinu i izbjegavao političku nastavu jer ga nije zanimala. Naravno, u današnje doba u kojem pametan šuti, budala govori, a fukara se obogati (Ivo Andrić) takva osoba se ne cijeni. Malo je filmova koji zaslužuju da se zovu imenom protagoniste. Ovo je jedan od takvih”.