Krajem prošle godine riječka izdavačka kuća Ex libris objavila je knjigu Borisa Dežulovića, “Summa atheologiae”. Riječ je o vrlo oštroj i brutalnoj kritici Katoličke crkve kroz nekoliko, kako se navodi na koricama knjige, „heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“. 

U pogovoru koji je fra Drago Bojić napisao za “Summa atheologiae” stoji kako se radi o knjizi koju svaki vjernik treba pročitati, a na ovom mjestu Lupiga vam donosi jedan od najneobičnijih i najzanimljivijih predgovora koje je ovdašnje izdavaštvo ikada vidjelo. Napisao ga je vrlo nadahnuto prof. dr. Claudio Battistelli s Papinskog sveučilišta Gregoriana u Vatikanu.

--------------

U dugogodišnjoj karijeri redovnog profesora na Pontificia Università Gregoriana i urednika filozofije u redakciji sveučilišnog časopisa Rivista Gregorianum napisao sam bezbroj recenzija, predgovora i pogovora. Ako izuzmemo predgovor koji sam onomad prijateljski, brzopleto napisao za zbirku nabožne poezije Boba Dylana – dugačka i za ovu priliku nevažna priča – nikad nisam požalio. Ili barem ne dok me gospodin Željko Međimorec iz ugledne izdavačke kuće Ex libris nije zamolio da napišem predgovor za hrvatsko izdanje Heretičkih rasprava Borisa Dežulovića. 

Borisa poznajem već petnaestak godina. Upoznao nas je veliki Predrag Lucić, pjesnik s kojim sam se sprijateljio na neobičan način, preko elektronske pošte. 

Sve je počelo mojim ljutitim pismom Luciću, zbog jedne njegove pjesme na koju su mi ukazali u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima, a koju je objavio u Feral Tribuneu, sa skarednim stihom „j…m li ti Isusovu ranu“. Njegov odgovor – briljantnu teološku raspravu pod naslovom „Boli li Isusovu ranu više koplje nevjernoga Rimljanina ili prst nevjernoga Tome?“ – kasnije sam objavio u Ignaziani, časopisu Ignacijanskog duhovnog centra Družbe Isusove, i tako je počelo naše dopisno prijateljstvo. „In vivo“ smo se upoznali nekoliko mjeseci kasnije, sasvim slučajno, u New Yorku, gdje sam ja doputovao na neku konferenciju na jezuitskom sveučilištu Fordham, a Predrag na poslovni sastanak i privatnu večeru s Georgeom Sorosem u njegovoj rezidenciji u Westchesteru, zajedno s tom dvojicom posve nesnosnih tipova, s kojima je radio Feral. Jedan je bio Viktor Ivančić, a drugi, kako sam shvatio, neki Porco Dežulović. 

Kasnije sam shvatio da je to „Porco“ – naravno, „svinja“ – njihova neka prilično budalasta i djetinja interna igra, pa sam sljedeća tri dana na terasi restorana njihova prijatelja Vese Buntića na East Riveru slušao kako se međusobno dozivaju i časte svim skrofološkim sinonimima kojih su se mogli sjetiti. Predraga sam, rekoh, već „poznavao“, a Viktor mi se nije svidio. Na očajnom je talijanskom razmetljivo pričao glupe viceve o Bogu i Heideggeru, iako nije imao pojma ni o Jednom, ni o drugom. Borisov militantni ateizam, međutim, prepoznao sam kao nešto duboko osobno između Boga i njega. Otvoreno sam mu to tada i rekao – sjećam se da su Predrag i Viktor likovali, podbadajući ga zbog toga cijeli dan – i kako smo se tada posvađali, nikad se više nismo „pomirili“. 

Predrag Lucić i "ta dvojica posve nesnosnih tipova", Viktor Ivančić i Boris Dežulović (FOTO: Arhiva/Naklada Val)

Kad me tako gospodin Međimorec zamolio da napišem predgovor Borisovim Raspravama, dobro sam znao što držim u rukama. Osim dugogodišnjeg neobičnog prijateljstva i bogate povijesti naših živih, često javnih, a uvijek bodljikavih polemika, veže nas i plodna profesionalna suradnja. Neke od eseja i kolumni sakupljenih u ovoj fascinantnoj i otrovnoj knjizi osobno sam preveo i objavio u Gregorianumu, a jednu njegovu raspravu i u Ignaziani. Stoga sam zaista želio Heretičke rasprave objaviti u našoj sveučilišnoj izdavačkoj kući. Razumljivo, uz neke sitnije uredničke intervencije. I sad tvrdim – rekao sam mu to valjda tisuću puta – da bi njegova ateološka misao bila jednako oštra i bez prostačkih psovki i huljenja, na kojima tako tvrdoglavo inzistira.

Iako ga je zavodila ideja da knjiga izađe u samom Vatikanu – „u srcu tame“, rekao bi on – Boris ju je uporno odbijao. U jednom je trenutku, doduše, i pristao, pod somnambulnim uvjetom da izađe i na latinskom. Kao da ga ne poznajem toliko godina, već sam s vrsnim klasičnim filologom i našim zajedničkim prijateljem Sinanom Gudževićem potpisao predugovor za prijevod, kad sam na posljednjem sastanku shvatio da je to još jedna njegova smicalica. Na koncu sam vlastitu glavu i profesionalni integritet stavio na Salomin pladanj, pristavši čak i na to da rasprave objavimo u integralnom obliku, s necenzuriranim njegovim živopisnim rječnikom, ali on se samo nasmijao. Upozorio me kako precjenjujem realni kapacitet Bergogliove vatikanske perestrojke, i kako bi, kad bih zaista objavio takvu knjigu u Pubblicazioni dell'Università Gregoriana, moja profesura tamo u najboljem slučaju trajala koliko i mandat pape Frane. A on ima više od osamdeset. 

Nisam odustajao, ali nije ni on. „Battista, ti ne razumiješ“, rekao mi je konačno ove zime na večeri kod Roberta, u našoj trattoriji La Locanda di Pietro u Via Sebastiano Veniero. „Mene savršeno boli briga za Pubblicazioni dell'Università Gregoriana i svjetsku teološku zajednicu, to nisu kolumne za L'Osservatore Romano: ja sam Hrvat, to je pisano Hrvatima, i meni je stalo da to izađe u Hrvatskoj, na hrvatskom.“ 

Boris, naravno – to zna svatko tko s njim živo diskutira po rimskim oštarijama i poznaje njegov živopisni rječnik – nije baš rekao „mene savršeno boli briga“, ali to što njega savršeno boli za Pubblicazioni dell'Università Gregoriana i svjetsku teološku zajednicu meni je ipak –razumjet ćete poziciju redovnog profesora filozofije na Papinskom sveučilištu u Vatikanu – neprilično doslovno citirati. 

Tako me, da skratim, na koncu dopalo s iskrenim žaljenjem pisati predgovor knjizi koju će, umjesto cjelokupne svjetske teološke zajednice, čitati tek stotinjak Hrvata. 

„Ja nisam ateistički misionar, i nemam nikakvu ambiciju širiti svijetom nevjeru“, objasnio mi je kasnije, „meni je stalo samo Hrvatima suziti vjeru.“ „Suziti vjeru? Koliko točno?“, izazivao sam ga. „Na veličinu tuš kabine“, odgovorio je spremno. „Dovoljno da budu čisti sami sa sobom, a da nema mjesta za Boga.“ 

Predrag Lucić i Boris Dežulović u izvođenju svojih "Melodija" (FOTO: Lupiga.Com)

U svom izlaganju Boris je odgovorio kako, upravo obrnuto, teizam proizlazi iz ateizma, kao izazov naravnom neboštvu. Ljudi po njemu nisu rođeni sa spoznajom Boga, već je Bog rođen sa spoznajom čovjeka. Izazov njegovom neboštvu bio je, recimo, onaj čuveni franciskanski haiku velikog grčkog filozofa i pisca Nikosa Kazantzakisa: „I rekoh bademu: 'Pričaj mi o Bogu.' I badem procvate.“

Nije vjernicima čudo Boga objašnjivo i cvijetom badema, dokazivat će onda Boris, već im je čudo bademova cvijeta objašnjivo jedino Bogom. „Nije li dovoljno vidjeti da je taj badem prekrasan, bez potrebe za vjerom da se u njegovu korijenu nalazi Bog?“, parafrazirao je Boris citat Douglasa Adamsa iz Dawkinsove „Iluzije o Bogu“, pa za advokata uzeo „svog prijatelja“ Émila Ciorana, koji je u „Brevijaru poraženih“ primijetio kako „južnim narodima oči ne služe ničemu“ i kako „usred raskoši žive od nevidljivog“, samo zato što im je „Isus ponudio ono što se ne vidi: ne cvijet, samo trnje“. „Kazantzakisov cvijet badema ne samo da nije Bog, već je upravo sve što Bog nije“, zaključio je Boris nadmeno: „Materijalni dokaz Cioranove 'čarolije uzaludnog postojanja'!“. 

Ta Émilova čarolija Borisov je omiljeni smisao: svima nam se tada popeo na vrh glave tezom kako je Božje čudo nevidljivog, u usporedbi sa Cioranovim čudom uzaludnog postojanja, kao ona administrativna pobjeda Catanije protiv Siene za opstanak u proširenoj Serie B u odnosu na Liverpoolovo finale Lige prvaka protiv Milana u Istanbulu. Naš domaćin, katanijski nadbiskup Salvatore Gristina, poludio je na tu Borisovu blasfemiju. Monsignor je, naime, veliki navijač Calcio Catanije, i osobno je bio potegao vatikanske veze da u talijanskom savezu isposluje opstanak kluba u drugoj ligi, pa je prispodobu doživio vrlo osobno. Boris mi se kasnije kleo da to nije znao, ali ne vjerujem. On provokaciju shvaća previše ozbiljno da bi nekoga uvrijedio slučajno. 

„To je njegova i Božja točna mjera“, mahao je čašom crnog vina u pauzi simpozija. „Raj kao proširena druga liga. Da stanu prevaranti i mafijaši!“ „Ti, Borise, nisi protiv vjere u Boga, ti si samo protiv Boga“, odgovorio sam mu. „Možda još samo u poeziji Carla Betocchija i Nikole Šopa Bog postoji tako živ i uvjerljiv kao u tvom ateizmu.“ „Ti si, Battista, budala“, odgovorio mi je na svoj način, dižući čašu. „Umjesto što cijeli život dokazuješ da postoji Bog, mnogo bi više za ovaj svijet učinio da dokažeš kako postoji bolje crno vino od sicilijanske nerelle mescalese i Contrade Santo Spirito, berba 2016.“ 

Takvim prizemnim dosjetkama Boris ponekad uspije šarmirati naše strogo akademsko društvo, a kad se dogodi da mu šala uspije, umije biti upravo nepodnošljiv u inzistiranju na njoj. Tako je bilo i te večeri u Cataniji, kad je obilazio sudionike simpozija i dosađivao im tražeći da se ostave dokazivanja Boga i podastru mu materijalne, znanstvene dokaze da postoji bolje vino od Contrade Santo Spirito. „To iz njega govori alkohol“, pokušao sam sanirati štetu pred ionako ljutim nadbiskupom Gristinom. „A ne! Iz mene govori Santo Spirito, Duh Sveti“, vikao je Boris teturajući i pokazujući na bocu Contrade, „to je dokaz snage Duha Svetog!“ „Što vi znate o snazi Duha Svetog?“, odrješito ga je na to upitao nadbiskup. „Sve“, odgovorio je on s čašom u ruci. „Ovaj, recimo, ima četrnaest gradi.“ 

Takvim, rekoh, prizemnim dosjetkama – baš kao i vulgarnim bogohuljenjem u svojim raspravama – Boris se svjesno i uporno samoisključuje iz ozbiljne diskusije, vješto odbijajući svaku pojedinačnu mogućnost da njegova ateistička promišljanja budu čitana i kao izazov potvrde Boga. Kad sam mu, recimo, poslao jedan tekst u kojemu ga spominjem, predgovor za knjigu velike Vittorije Sangiovese „Ako Bog postoji, i mi postojimo“ – nazvanu po jednom stihu iz Betocchijeve „Messe solenne“, oko kojega smo se Boris i ja bezbroj puta posvađali – on mi je zahvalio ciničnom porukom: „Divno. Sad još samo dokaži da Vittoria i ti postojite, i priznat ću ti da ima Boga. Tebi kao mounierovskom teističkom egzistencijalistu to zacijelo neće biti problem.“ 

U jednoj našoj nedavnoj polemici – koju smo, umjesto kod Roberta u Rimu ili kod Vinka na splitskom Šperunu, vodili na panelu nekog simpozija u Cataniji – dosta sam uspješno dokazao paradoks njegova ortodoksnog ateizma, koji je po mom dubokom uvjerenju u potpunosti kršćanski, cijeli razvijen iz europske teološke tradicije, iznutra. Poput, recimo, Pasolinija, koji je tvrdio da je duboko religiozan, ali da ne vjeruje u metafizičkog Boga. Govorio sam kako volim takav ateizam: kao što ne bi bio moguć izvan modernog teizma – ne bez, već izvan – tako ni emancipirano kršćanstvo ne bi bilo moguće bez izazova negacije Boga. A ništa Borisa ne može iznervirati kao teza o kršćanskoj naravi njegova ateizma. On je objašnjava kao bijedni, neuvjerljivi katolički alibi na suđenju zbog monopola na ljudsku etiku, na kojemu mu ne pada na pamet biti svjedokom obrane. 

Korice Dežulovićeve knjige koju "svaki vjernik treba pročitati" (FOTO: Ex libris)

Sjećam se i jednog druženja nedugo nakon što smo se upoznali, u zimu 2004. godine na Danima Vlade Gotovca u Rimu, poslije Borisove književne večeri u Fondaciji Basso, kad se u nekoj oštariji na Trastevereu okupilo poprilično jako društvo: uz njega, bili su tu i Claudio Ugussi, Inoslav Bešker, Ivan Pauletta, Predrag Matvejević i Enzo Bettiza, te kao domaćica prof. dr. Simona Šandrić-Gotovac, Vladina udovica, bivša časna sestra i slavna rimska kardiologinja. Simona je moja draga prijateljica i kolegica s medicinskog fakulteta Gregoriane – u to vrijeme i pripadnica liječničkog tima pape Ivana Pavla Drugog na klinici Gemelli – pa je, i ne znajući da sam Borisa već upoznao u New Yorku, pozvala i mene. Boris je u Fondaciji Basso predstavio svoj prvi roman „Christkind“ – po mom sudu vrlo plitko i površno napisan ateistički roman, za koji je nepopravljiva šteta što ga nije napisao petnaest godina kasnije – pa je razgovor te večeri, svakako ne neočekivano, skrenuo prema vjeri. 

„Vjerujete li vi u Boga?“, izravnim je pitanjem Simona iznenadila Borisa, na što je on jednako izravno odgovorio: „Naravno da ne.“ Iskreno zaprepaštena, Simona ga je majčinski ćušnula po potiljku – izazvavši smijeh za stolom – pa glasno ukorila: „Ne smijete to govoriti!“ „Bogami smijem“, odgovorio je Boris, na što ga je ona pogledala ravno u oči: „Recite, mladiću, vjerujete li u ljubav?“ „Da“, odgovorio je on kratko. „Eto vidite da ipak vjerujete: Bog je ljubav!“, zadovoljno je je Simona pljesnula rukama. „Vrlo dobro. Recite vi sad meni“, uzvratio joj je Boris drsko, „jeste li s Vladom u spavaćoj sobi vodili ljubav ili Boga?“ 

Društvo se nasmijalo toj njegovoj upadici, ali meni je cijela stvar izgledala prilično neugodnom. Bettiza mi je onda objasnio da je to kod njih uobičajeno: Simona je Borisova i njegova zemljakinja, Dalmatinka iz Sinja. Boris je, međutim, uobičajeno inzistirao na toj prostačkoj dosjetci. Kad me tako par mjeseci kasnije iznenadio posjetom, stigavši u Rim na pogreb pape Ivana Pavla Drugog – „došao sam se uvjeriti da je stvarno umro“, rekao mi je odmah s vrata – po cijelom se Rimu hvalio kako ga je udarila ista ruka koja je na klinici Gemelli držala ruku umirućeg pape, svaki put iznova samozadovoljno prepričavajući incident sa Simonom. Čak je u nekoj radnji na Terminiju dao napraviti majicu sa sloganom „Make love, not God – Fate l'amore, non il Dio!“. U našem tadašnjem vrlo međunarodnom društvu nije bilo Dalmatinaca, pa je moja nelagoda ovaj put bila legitimna. Stoga sam ga posljednjeg dana nakon večere pred svima pitao ne misli li da je aforizam o vođenju Boga odveć banalan čak i za kafansku teološku raspravu. 

„A teza da je Bog ljubav nije banalna? To je banalno čak i za teološku raspravu u kantini isusovačke osnovne škole Massimo!“, iznervirao se on. „'Ljubav je Bog, i tko vjeruje u ljubav, vjeruje u Boga'?!?“, podrugljivo je ponavljao uz tvrde psovke, srećom na hrvatskom. „Pa svi vjeruju u ljubav, jedino Bog vjeruje u zakon i represiju! A ateizam nije ništa drugo doli vjera u čistu unutarnju, ničim uvjetovanu i iznuđenu ljubav!“ „Oprosti, ali to je nešto najbanalnije što sam ikad čuo. Nemoj to slučajno negdje napisati“, prekinuo sam ga, a on je reagirao neuobičajeno mirno, šutke otpuhnuvši dugački dim cigarete. „Ljubav, dragi moj Battista“, zaključio je naposljetku našu tradicionalnu ponoćnu teološku raspravu, „ljubav je banalna samo kad vi katolici govorite o njoj.“ 

Svoje Heretičke rasprave, koje su među studentima Gregoriane godinama kolale poput nekog punkerskog fanzina, Boris je odlučio okupiti i objaviti kad je umro Predrag Lucić, i kad „nije bilo više nikog njemu važnog da mu kaže kako je to budalaština“. Rekao mi je to pred Predragovu sahranu, dočekavši me vidno pripit. „Došao si kao onomad ja tebi u Rim, na pogreb Ivana Pavla“, rekao je otrovno. „Je li to opet iz tebe govori Duh Sveti?“, iznenadio sam sam sebe uzvrativši mu jednako otrovno, a Boris je zastao, zagrlio me i rekao: „Vidiš, Battista, kako možeš biti ljudsko biće, kad hoćeš.“ Htio sam na ispraćaju reći nekoliko riječi za Predraga, ali Boris je zabranio. Rekao je kako je nama katolicima smrt jednako banalna i nerazumljiva koliko i ljubav, i da će Predraga ipak ispratiti velečasni Monty Python s „Always Look on the Bright Side of Life“. 

„Samo još u Predragovoj poeziji Bog je tako živ i uvjerljiv kao u toj sceni iz 'Brianova života'“, objasnio mi je kasnije te večeri, dok smo pili vino u Vinkovoj konobi. „Ali to na križu bio je samo Brian“, podsjetio sam ga. „O tome ti i govorim“, nije se dao smesti. „Ti si, Borise, budala“, vinom sam se ohrabrio odgovoriti mu na njegov način. „Umjesto što cijeli život dokazuješ da ne postoji Bog“, podigao sam čašu, „mnogo bi više za ovaj svijet učinio da dokažeš kako ne postoji bolje crno vino od ovoga.“ 

„Dragi Battista, iz tebe govori Đavo“, nasmijao se. “To je moje vino.“ 

Takav je moj dragi neprijatelj Boris Dežulović. Njegova je uvijek posljednja. Sjećam se tako i jedne glasne rasprave prije par godina, kad je – nakon onog pisma pape Frane bivšem uredniku La Repubblice Eugeniju Scalfariju - L'Osservatore Romano zajedno s Repubblicom u Rimu organizirao susret teoloških i ateističkih intelektualaca, i kad se Boris glasno sukobio s njemačkim nadbiskupom Georgom Gänsweinom, osobnim tajnikom pape emeritusa Benedikta XVI. „S Dežulovićem nema smisla razgovarati, njegova je ionako uvijek posljednja“, rezignirano je dobacio monsignor Gänswein, na što je Boris mirno ustao, uključio svoj mikrofon i kratko odgovorio: „Nije.“ 

„Ljubav je banalna samo kad vi katolici govorite o njoj.“ (FOTO: Lupiga.Com)

U teološkim krugovima, kako vidite, nije osobito omiljen, i ne samo zbog te svoje osobine i poganog rječnika. Mnogi u tim krugovima misle da je on samo svadljivi, superficijalni ateistički populist, i da raspravu u nemoćnoj samoobrani svodi na jezičavu dosjetku. Ja pak tvrdim kako su njegove smicalice, pošalice i dosjetke, upravo obrnuto, samo nagazne mine za superficijalne čitače. „I Isus je komunicirao popularnim, prizemnim dosjetkama“, napisao je Boris u jednoj polemici s poljskim kardinalom Kowalkovskim. „Da se danas pojavi, vjerojatno bi komunicirao smajlićima i emojima.“ 

Da svoj raskošni filozofski jezik ipak umije razvezati bez „popularnih, prizemnih dosjetki“ superiorno je, međutim, demonstrirao u svom možda najslavnijem eseju, glasovitoj raspravi pod naslovom „Ima li Boga?“, koja otvara ovu snažnu knjigu. Odmah po objavljivanju u časopisu Rivista Gregoriana, u veljači 2017., esej „Ima li Boga?“ izazvao je golemi interes i proizveo polemiku koju u teološkim krugovima danas nazivaju Trećim vatikanskim koncilom. Ostala je iz te polemike zapamćena žučna Borisova svađa sa starim Jürgenom Moltmannom, koji je na njegov esej odgovorio virtuoznim eshatološkim ogledom duhovitog naslova „Ako je i od Dežulovića, premalo je“. Boris mu, jasno, nije ostao dužan. „Trebali ste odmah reći da ne vjerujete u Boga, nego da mu se nadate“, uzvratio mu je koji mjesec kasnije, na predavanju koje je povodom dodjele počasnog doktorata u južnoafričkoj Pretoriji Moltmann cijelo posvetio Borisovoj raspravi „Ima li Boga?“. „Teologija nade, međutim, isto je što i fizika kladionice“, zaključio je Boris. „Ja sam samo postavio realni koeficijent.“ „I Evanđelja su mogla biti zanimljivo i duboko intrigantno štivo, da urednici nisu ostavili samo plitke dosjetke“, objasnio je kasnije u razgovoru za Radio-Vatikan asketsku arhitekturu svog slavnog eseja. „Razumljivo je onda zašto knjige Novog zavjeta imaju naklade kao Paulo Coelho. Ono što nije razumljivo jest - zašto ja nemam.“ 

Zato, dragi neprijatelju – koristim ovu priliku da mu odgovorim – što mi nisi dao da ti knjigu objavim na Gregoriani. A meni nakon ovog predgovora ostaje samo uzdati se kako nisam precijenio realni kapacitet Bergogliove vatikanske perestrojke. I sutra zorom zamoliti Boga da Papi podari duboku starost i dugački mandat. 

prof. dr. Claudio Battistelli
Papinsko sveučilište Gregoriana Vatikan

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com