No, sličnosti između njih dvojice su više nego očite. Obadvojica su potpuni posvećenici svoje stranke, s tim da se Frenki bio poistovjetio i sa samom hrvatskom državom. Bez Bandića zagrebački SDP ne bi bio ni 25 posto onog što je, a vladavina gradom koji je četvrtina ove države san je svake stranke. O zaslugama Tuđmana za stvaranje HDZ-a sve se zna, a Banda je u par godina osnovao nevjerojatnih 130 ogranaka zagrebačkog SDP-a.
I putanje karijere im imaju sličnosti. Obadvojica nemaju "neku" školu – Tuđman je postao akademik bez završenog fakulteta, a Bandić je politolog bez dana radnog iskustva u nečemu konkretnom. Prije nego je postao gradonačelnik, bio je partijski aktivist u raznoraznim socijalističkim forumima. S javne margine brzinom komete uspeli su se u špicu društvene moći. 
Zato su se svom silinom bacili na stranački život. Tuđman je bio u stanju osobno napisati cijeli stranački statut, svaku izjavu i program konferencije, čitav stranački bilten. Kad je vodio državnu politiku bistrio je odluku o zadnjem portiru i čistačici, itd. Na Općim saborima HDZ-a govorio je najmanje četiri sata.
Bandić ne zna vjerojatno složiti tekst veći od trideset redaka, ali zato može govoriti do besvijesti. Kažu da zna svakog člana stranke u Zagrebu u glavu. Što je program tog čovjeka koji uživa podršku najmanje 40 posto birača u Zagrebu? Nema ga, jednostavno. Osim ako se programom ne nazove neumorno obilaženje svakog gradilišta u milijunskom gradu, miješanje u sve živo i svakodnevno kontaktiranje sa svima koji u ovom gradu nešto znače. Potpuna posvećenost poslu, dizanje u pet, špartanje po stranačkim i dužnosničkim stazama. Rezultati su mu neosporni, tko pita za program.
Da Tuđman nije umro i sad bi bio predsjednik države. Da se Bandić nije napio i zabio u auto Darija Balije i sad bi bio gradonačelnik. Ono što je za sadašnju vlast napravila priroda, za Bandićeve oponente prvo je napravio alkohol, a sad, izgleda, i priroda. Nikakva konkurentska opcija ne bi im nikada naškodila. I Tuđman i Bandić imali su onu osobinu političara koja birača jednostavno navikne na svoju nezamjenjivost. Kako to postižu, to je stvar malo dublje analize.
I evo, prije dvadesetak dana događa se čista repriza zime 1999. Predsjednik/zamjenik gradonačelnice je hospitaliziran jer mu je pozlilo. Jako? Ozbiljno je, ali predsjednik se dobro osjeća. Dijagnoza? Dat će je liječnički konzilij. Prvo se ide mekano – upala želučane utrobe, kod Tuđmana, umor, iscrpljenost i privremeni gubitak svijesti kod "Bande". Onda, kada je stanje u stranci konsolidirano, kad su nađeni "vršitelji dužnosti", kad je opipano bilo javnosti – suočavanje s pravom dijagnozom. Bandić je imao moždani udar, stranački aktivisti domeću "lakši". Ne bi nikome poželio lakši moždani udar. Konzilij dozira informacije kao vijesti s ratišta. Ni Bandić, kao ni Tuđman, ne da da ga se snimi kamerom ili fotoaparatom (detalj koji "fali" u ekskluzivnom intervjuu). Čak se i odbjegli general Gotovina dao slikati za novine. Nitko ništa ne zna o pravoj prirodi bolesti, oni koji znaju šute kao zaliveni. 
Zašto cijeli taj "faraonski" igrokaz oko bolesnog čovjeka? To je očito još jedna osobina ovdašnjih političara koji prijeđu vlastitu sjenu običnog čovjeka pa se počnu gledati kao ikonu ili nadčovjeka. U javnosti dakako glume običnog čovjeka. Sve dok postanu obični bolesnici.