Mesić u Kinu, Kina u svijet
Kina (ili kako je zovu sami Kinezi - Zhonghua Renmin Gongheguo, Narodna Republika Kina) se proteže na 9,596,960 km2 i površinom je otprilike velika (vidi vraga) kao i Sjedinjene Američka Države. No, dok u SAD-u ima (samo) 278 miljuna ljudi, Kina se može podičiti s 1,273 miljardi ponosnih vlasnika državljanstva, a na svakih 28 umrlih, rodi se nevjerovatnih 1000 ljudi(podaci iz siječnja 2001. godine).
Graniči sa šesnaest država, a ima samo deset posto obradivih površina. Kako su sebi prisvojili Tibet, imaju u posjedu i najveću planinu na svijeta i četvrta su najveća zemlja na svijetu. Većinsko stanovništvo su tzv. Han Kinezi (91%), a nakon njih idu etničke skupine Zhuang, Uygur, Hui, Yi, Tibetanci, Miao (Mijaoanci), Manchu Kinezi, Mongoli, Buyi i Korejanci. Zvuči kao iz Zvjezdanih staza, ako mene pitate. No, njima isto tako vjerovatno zvuče Slavonci ili Ličani. Iako vam možda kad ih gledate na TV izgledaju kao jednostavni i obični ljudi, 81% ih je pismeno, od toga gotovo svi stariji od 15 godina. U Kini kako isto znate na vlasti je komunistička partija, a tu leži i glavni uzrok sukoba oko ove zemlje. Premda će im mnogi zamjeriti velik broj kršenja ljudskih prava, te velik odljev ljudi prema zapadu baš zbog istih, malo je onih koji će se stvarno zamjeriti Kini. Tako je i naš predsjednik jedan od onih koji će u službenom posjetu Kini i predsjedniku vlade Zhu Rongji-u ovih dana, prešutjeti takve stvari uzimajući u obzir veličinu Kine, vojnu moć kao i činjenicu da imaju bruto nacionalni dohodak od 8% (mi 3,2%) i da godišnje zarade (sad se primite za stolce) 24,9 bilijuna dolara. Ipak Kineze znamo po kineskom zidu, kineskim nošnjama, biciklima, zabranjenom gradu, komunizmu i izbjeglicama koji ovih dana spavaju čak i po kolodvorima u Jastrebarskom. Treba li se Kineza plašiti ili ih dočekati kao spasioce od trulog američkog kapitalizma, za autora ovog članka još uvijek je nejasno, te će se zasigurno pokazati u budućnosti. Do tada ipak vam preporučam da vašu djecu upišete u vrtiću na kineski jezik, koji će se u bliskoj budućnosti zasigurno više koristiti nego engleski, čemu u prilog ide i činjenica da je na filozofskom fakultetu u Zagrebu raspisan natječaj za odlazak na školovanje u Kinu, za čak deset profesorskih mjesta.
Graniči sa šesnaest država, a ima samo deset posto obradivih površina. Kako su sebi prisvojili Tibet, imaju u posjedu i najveću planinu na svijeta i četvrta su najveća zemlja na svijetu. Većinsko stanovništvo su tzv. Han Kinezi (91%), a nakon njih idu etničke skupine Zhuang, Uygur, Hui, Yi, Tibetanci, Miao (Mijaoanci), Manchu Kinezi, Mongoli, Buyi i Korejanci. Zvuči kao iz Zvjezdanih staza, ako mene pitate. No, njima isto tako vjerovatno zvuče Slavonci ili Ličani. Iako vam možda kad ih gledate na TV izgledaju kao jednostavni i obični ljudi, 81% ih je pismeno, od toga gotovo svi stariji od 15 godina. U Kini kako isto znate na vlasti je komunistička partija, a tu leži i glavni uzrok sukoba oko ove zemlje. Premda će im mnogi zamjeriti velik broj kršenja ljudskih prava, te velik odljev ljudi prema zapadu baš zbog istih, malo je onih koji će se stvarno zamjeriti Kini. Tako je i naš predsjednik jedan od onih koji će u službenom posjetu Kini i predsjedniku vlade Zhu Rongji-u ovih dana, prešutjeti takve stvari uzimajući u obzir veličinu Kine, vojnu moć kao i činjenicu da imaju bruto nacionalni dohodak od 8% (mi 3,2%) i da godišnje zarade (sad se primite za stolce) 24,9 bilijuna dolara. Ipak Kineze znamo po kineskom zidu, kineskim nošnjama, biciklima, zabranjenom gradu, komunizmu i izbjeglicama koji ovih dana spavaju čak i po kolodvorima u Jastrebarskom. Treba li se Kineza plašiti ili ih dočekati kao spasioce od trulog američkog kapitalizma, za autora ovog članka još uvijek je nejasno, te će se zasigurno pokazati u budućnosti. Do tada ipak vam preporučam da vašu djecu upišete u vrtiću na kineski jezik, koji će se u bliskoj budućnosti zasigurno više koristiti nego engleski, čemu u prilog ide i činjenica da je na filozofskom fakultetu u Zagrebu raspisan natječaj za odlazak na školovanje u Kinu, za čak deset profesorskih mjesta.
No, No, No: Mijaoanci? Pomalo neukusno.
Pravo pitanje je treba li Kineze dočekati kao spas od trulog prirodnog prirasta, kapitalističkih zemalja?