Dva dana nakon hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u selo Ahmići, nadomak Vitezu, stigla je i Lupiga. Od stanovnika Ahmića željeli smo iz prve ruke doznati kako su doživjeli posjet Kolinde Grabar Kitarović. U selu koje su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 16. aprila 1993. godine temeljito spalili i pritom ubili 116 civila, ne poštedjevši čak niti žene i djecu, ratne rane jedva da su naoko vidljive. Kuće uz cestu što vodi u dubinu sela obnovljene su, a na mjestu džamije srušene u napadu 1993. godine danas se nalazi nova džamija. U njezinom dvorištu spomenik je ubijenima, na kojem su uklesana imena 44 osobe s prezimenom Ahmić, trinaestoro Pezera, dvanaestoro Salkića, petoro Čerimića, zatim Čerići, Džidići, Hrnjići, Hrustanovići...

U to dvorište, pred obnovljenu džamiju, u četvrtak ujutro bez najave je stigla Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica, da se pokloni i oda počast ubijenima. Nakon Ahmića, predsjednica će otići na poklon u obližnje Križančevo selo, gdje je za vrijeme vojne akcije 22. prosinca 1993. godine Armija BiH probila liniju obrane, pri čemu su ubijene 34 osobe, uglavnom vojnici HVO-a, ali i nekolicina civila iz sela.

Posjeta Kolinde Grabar Kitarović Ahmićima, snimljena s balkona obližnje kuće 

U Ahmićima u četvrtak nisu znali da hrvatska predsjednica dolazi u selo. Za posjet je znao samo imam, efendija Mahir Husić, koji stanuje u kući tik uz džamiju. Njega je petnaest minuta prije dolaska kolone crnih automobila i kombija, punih specijalne policije i ljudi iz osiguranja, izvijestila prethodnica kolone u kojoj je putovala Kolinda Grabar Kitarović.

"Čovjek mi je petnaest minuta prije došao na vrata i rekao da dolazi hrvatska predsjednica", kaže nam efendija Husić, mlad i vedar čovjek. Ništa više od toga za javnost nije htio govoriti, niti je pristao da ga pred džamijom fotografiramo, jer, kako je rekao, on također ima svoje šefove i ne bi htio nikog naljutiti. Dan ranije kolegama iz nekoliko bosanskohercegovačkih medija efendija Mahir je rekao: "Zahvalio sam predsjednici na njenoj posjeti. Ovo je svakako put koji vodi ka suživotu, međukomšijskim i susjedskim odnosima na ovim prostorima, ali isto tako i međudržavnim odnosima."

Mi smo u Ahmiće stigli oko pola sata prije vremena za molitvu koja se u Islamu naziva ikindija namaz, a klanja se kad se sunce nagne ka zapadu, nešto iza dva sata poslije podneva. U džamijskom dvorištu nije bilo nikoga. Dva, tri sata ranije efendiji smo se najavili telefonom, a on je pozvao da džamiju i selo slobodno obiđemo, iako nije u mogućnosti davati izjave. U prizemlju kuće u kojoj efendija i njegova obitelj stanuju nalazi se soba sjećanja, čiji zidovi su prekriveni fotografijama od onog kobnog dana, koji će zauvijek obilježiti Ahmiće, Srednju Bosnu i cijeli hrvatsko-bošnjački rat. Pred samim spomenikom ubijenima još uvijek se nalazi buket bijelih ruža povezan plavom vrpcom, koji je tamo ostavila hrvatska predsjednica.

Spomenik ubijenim stanovnicima Ahmića (FOTO: Lupiga.Com)

"Razumijemo da sad ne želite govoriti, ali ako jednom postanem predsjednik, hoće li tad biti šanse da razgovaramo, kao što ste razgovarali s Kolindom", šalili smo se s efendijom, a on s osmijehom na licu odgovarao: "inšallah, akobogda ..." Zatim nam je otvorio spomen sobu, a dok smo je razgledali, dok smo gledali fotografije spaljenih kuća, ugljenisanih leševa, britanskih vojnika i vojnika Hrvatskog vijeća obrane, u sobu je ušao krupan muškarac u crnoj jakni, znatiželjno nas zagledajući.

"Novinar iz Zagreba", predstavili smo se, a on na je na to odmah uzvratio: "Nadam se da ne pišete pjesme." Aludirao je na svojedobnu aferu koju su nakon parodijske pjesme "Ići, mići, Ahmići" Predraga Lucića konstruirali "tvrdi Bošnjaci", bez smisla za parodiju i satiru, "discipline" koje ne razumiju mnogi "tvrdi", bez obzira na nacionalnost.

"Nije svačije da piše pjesme, a nije svačije niti da ih čita", odgovorili smo čovjeku, da bi mu potom objasnili i besmisao one "afere", dajući na znanje što je parodija, odnosno ukazujući da se radi pjesmi ispjevanoj iz registra ratnog zločinca.

"Zašto nama to netko nije tako objasnio", odgovorio je čovjek.

Kad smo ponovo izišli na dvorište, čovjek je stao s nama razgovarati, ali da ga se fotografira i u tekstu imenuje - na to nije pristao.

Nova džamija u Ahmićima (FOTO: Lupiga.Com)

"Ja sam starješina u oružanim snagama", rekao je, "nije mi dozvoljeno da dajem izjave". Govoreći o selu i životu sela obilježenog strašnim zločinom, čovjek je rukom pokazao na nekoliko kuća, udaljenih stotinjak metara od džamije: "Pogledajte, katolička kuća, katolička kuća, i ono je katolička kuća. To su naše bivše komšije." Tako je jasno dao do znanja da zaborava i oprosta, barem što se njega tiče, u ovom selu još uvijek nema.

Potom smo razgovor okrenuli na posjet hrvatske predsjednice. Bila je ovdje prije Kolinde i udruga hrvatskih generala, rekao je on.

"Dolazio je i Josipović i bio primljen kao i svaki gost. Drag gost", nastavio je. Zatim je dao do znanja ono što je stanovnicima Ahmića zasmetalo kod posjeta Kolinde Grabar Kitarović. Kad predsjednik jedne mjesne zajednice dolazi u drugu mjesnu zajednicu, naveo je primjer, red je da se ranije najavi, ako očekuje da ga netko primi.

"Ona nije turist, zna se koja je njezina funkcija i trebala je doći onako kako njezinoj funkciji dolikuje. S te strane nam je krivo. Što se nas tiče, ona je dolazila 'nako. Ona nije došla kao predsjednica, nego je došla kao nitko. Njoj svaka čast, fala joj i za ovo, ona ovdje uvijek ima bujruma, ali trebala je doći kako dolikuje njezinom rangu", rekao je "starješina oružanih snaga".

Pokazuje nam zatim u smjeru gdje se nalazi njegova kuća, a kad ga pitamo koga je u Ahmićima izgubio, on pokaže prstom prema Ahmićima uklesanim u spomenik: "I ja sam Ahmić. Izgubio sam majku i brata, tridesetak ljudi iz najbliže rodbine". Smeta mu, kaže, što Hrvati u Srednjoj Bosni dočekuju Darija Kordića kao heroja.

"Izgubio sam majku, brata, tridesetak ljudi iz najbliže rodbine..." (FOTO: Lupiga.Com)

"On je zločinac i nemoj ti meni pričat o Isusu. Mi Muslimani također poštujemo Isusa. Nemoj mi praviti od Kordića heroja, on je zločinac i pred Bogom i pred ljudima i ostat će zločinac. Bilo je što je bilo, idemo praviti ambijent za život, ali nemoj mi mutit' vodu. Nemoj mi pravit od Kordića heroja", završava čovjek.

Dok razgovaramo, pored spomenika dolazi čovjek iz sela, kratko digne ruke na molitvu, a onda ode u džamiju. Ikindija namaz samo što nije počeo. Mi odlazimo dublje u selo, pronaći kući Midhata Berbića. On je predsjednik Mjesne zajednice i s njim želimo razgovarati. Objasnili su nam da se Midhatova nalazi preko puta "gornje džamije", koja je izgrađena nakon rata. Pred Berbićevom kućom susrećemo mališana na dječjem biciklu. Znatiželjno nas gleda.

"Zdravo mali druže", pozdravljamo, a on odgovori - "selam alejkum".

"Gdje je Midhatova kuća?"

"Eto ti je tu", odgovara mali.

Pozvonimo, iz kuće izlazi sredovječan čovjek. Rado će razgovarati, ali fotografirati se neće. Zašto se ovdje ljudi boje stati pred aparat i razgovarati s novinarima, pitamo ga.

"Mi više nikom ne vjerujemo. Nije u pitanju strah. Mi smo razočarani", kaže Midhat.

Kad spomenemo posjetu Kolinde Grabar Kitarović i upitamo ga što o tome misli, Midhat Berbić bez zadrške odgovori: "Zato što je to klasičan primjer cinizma. Ona je cijelu prošlu godinu provela lobirajući da se na Haaškom sudu oslobode ljudi optuženi za ratne zločine. Vidite, te ljude, zapovjednike Herceg-Bosne, zločincima nisu proglasili Ahmići. Njih je svjetski sud proglasio zločincima. Zato posjetu predsjednice Hrvatske smatramo ciničnom. Pričate jedno, radite drugo, a možemo samo zamislit' što mislite. Mislim da je ona svjesna svojih postupaka. Zato je tako i došla. To nije korektno. Ovdje pričate da vam je žao, a poslije tvrdite da su ti osuđeni bili u pravu."

Fotografija spaljenih Ahmića, iz sobe sjećanja (FOTO: Lupiga.Com)

S predsjednikom mjesne zajednice pričali smo u životu u Ahmićima. Zanimalo nas je može li to selo prevazići traumu koju je doživjelo; može li se više ikad tamo živjeti normalno, bez pritiska što ga je na Ahmiće stavio nepojmljiv zločin.

"Generacije i generacije će morati proći da bi sve bilo normalno. Mi svojoj djeci pričamo o onome što je bilo, da im netko drugi ne bi pričao o tome što se dogodilo njihovim očevima i majkama. Moja je kćerka rođena 1993. godine i ja sam prinuđen ispričati joj što se ovdje dogodilo, jer oni to moraju znati. Ovdje se doživilo šta se doživilo. Samo kažem djeci: djeco moja, molite Boga da se to nikad više ne ponovi. Ne samo ovdje, u Ahmićima, nego bilo gdje", završava Midhat Berbić.

Pozdravili smo se i krenuli dalje u selo. Stali smo pred "katoličkom kućom", koja na česmi ima šahovnicu, na zidu prikucanu registarsku pločicu sa šahovnicom i izvješenu zastavu Herceg-Bosne. U kući nije bilo nikoga. Možda je i bolje. Obilježja pred kućom jasno su govorila da ova kuća nije u velikoj ljubavi s bošnjačkim kućama. O tome nam je nešto ranije govorio i "starješina oružanih snaga", ali nije potrebno navoditi njegove riječi. Možete i sami pretpostaviti.

Odlazeći iz sela pomislili smo da bi Ahmićima trebala divizija psihologa, da s ljudima rade na preživljenoj traumi. Slično je potrebno mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, ali ovo nije Skandinavija. Ljudi su ostavljeni da se s time nose kako znaju i umiju. Kakav je zločin bio u pitanju, možemo reći da se s traumom još i dobro nose. O tome je također morala razmišljati predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kad je dolazila u ovo selo, jer mrtvima nitko ne može pomoći, niti im pomoć treba. Treba misliti o živima.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"