Masovnu, kuponsku privatizaciju provodila je Hrvatska demokratska zajednica u drugoj polovici devedesetih godina. Podjelom nekoć društvene, a u to vrijeme državne imovine vladajuća politika zapravo je kupovala birače, odnosno braniteljsku populaciju i ratne stradalnike. Proces kuponske privatizacije stoga bi mogli nazvati i masovnim korumpiranjem velikog dijela biračkog korpusa.

Međutim, birače je, kao i toliko puta do sada, HDZ kupovao maglom. Prava zarada od dionica nekoć društvenih poduzeća bila je namijenjena velikim igračima. Stradalnici i učesnici rata dobili su tek sitniš. Evo kako je tekla ta priča, još jedna u nizu hrvatskih priča koje su doprinijele uništavanju poduzeća, odnosno predavanju poduzeća u ruke ljudi koje je zanimala samo brza zarada, a ne i dobrobit šire društvene zajednice.

  Mediji su se, na žalost, kasno sjetili (FOTO: Slobodna Dalmacija/screenshoot)

Prema podacima koje je Vladi Ivice Račana dostavio Krešimir Starčević, nekadašnji zamjenik predsjednika Hrvatskog Fonda za privatizaciju, u kuponskoj privatizaciji sudjelovalo je 226.172 građana i građanki Hrvatske. Na raspolaganje su im stavljene dionice 471 poduzeća, odnosno portfelj vrijedan 12,3 milijarde kuna.

U dokumentu Hrvatskog fonda za privatizaciju upućenom Račanovoj Vladi ističe se: "Najznačajniji transferi dionica bez naknade u ovoj fazi privatizacije provedeni su temeljem odredbi Zakona o privatizaciji koji je omogućio kuponsku privatizaciju".

ZAŠTO SU RADNICI ZGAŽENI 90-IH: Tada su sindikalci bili izdajnici domovine, strani plaćenici, jugonostalgičari, četnici

KRATKA POVIJEST IZMJENA ZAKONA O RADU: Tuđman iz ZOR-a izbacio radnike, a SDP ih vratio da bi ih izdao

Hrvatski radnici koji nisu imali status branitelja, kao niti umirovljenici koji su cijeli vijek proveli u poduzećima što ih je država prisvojila i razdijelila kako je htio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom, nisu ostvarili pravo niti na jednu jedinu besplatnu dionicu.

Kuponsku privatizaciju osmislio je 1996. godine vrh HDZ-a na čelu s Franjom Tuđmanom (FOTO: Novilist.hr) 

Kuponska privatizacija, dakako, realizirana je kao lov u mutnom. Još jednom ćemo citirati Starčevićev dokument, kojeg se može naći na ovom linku: "Postupak prijenosa dionica trajao je znatno duže od planiranog pa dio društava uključenih u postupak kuponske privatizacije, uglavnom društva koja su i prije poslovala otežano, odlazi u stečaj neposredno prije ili odmah nakon prijenosa dionica sudionicima kuponske privatizacije. Zbog toga je Hrvatski fond za privatizaciju tijekom 1999. godine započeo postupak dodjele zamjenskih dionica sudionicima kuponske privatizacije u postupku koji nije bio transparentan i koji nije sve sudionike stavljao u jednak položaj."   

Kao i radnici i umirovljenici koji nisu imali status branitelja i ratnih stradalnika, mnogi ratni stradalnici te učesnici rata nisu vidjeli bog zna kakvu korist od dionica poduzeća koje je država odlučila podijeliti. Kuponska privatizacija u javnosti je razglašena kao način da se pomogne stradalnicima, ali iza ugla su spremni čekali igrači koje se u stradalničke kategorije ne može ubrojiti. Oni su osnivali Privatizacijske investicijske fondove (PIF-ovi).

Preduvjet za osnivanje PIF-a bio je ulog od milijun kuna. Godine 2005., kad se zakuhala "afera Liburnija hoteli", mediji su objavili kako je tekla ova igra. Tjednik Nacional je pisao: "Tvrdi se da je jamstveni kapital PIF-ova od 12,5 milijuna kuna većina osnivača osigurala kao kredit, pa u slučaju prodaje društva za upravljanje kupac preuzima i obavezu vraćanja kredita. Tvrdi se da su Društva za upravljanje PIF-ovima u početku kuponske privatizacije drastično smanjivala cijene dionica samo zato da bi prilikom transformacije PIF-a u zatvoreni fond mogla ostvariti veću razliku u cijeni dionica, a tako i veću novčanu naknadu. Sumnja se da su to učinili i zato da bi ta društva, unatoč tomu što je to nezakonito, posredno mogla kupiti te dionice za sebe. Ratnim stradalnicima su dodjeljivane dionice kojima su zapravo upravljali Privatizacijski investicijski fondovi (PIF) i društva koja su njima upravljala. Kao i većinu pompozno najavljivanih projekata za vrijeme HDZ-a, i kuponsku privatizaciju pratile su brojne kontroverze, da bi na koncu od cijelog procesa najviše profitirao uski krug ljudi koji kontrolira društva za upravljanje PIF-ovima." 

Portfelj vrijedan 12,3 milijarde kuna (FOTO: revizija.hr/screenshot)

Nije, međutim, trebalo čekati 2005. godinu da bi se shvatili razmjeri nezakonitosti počinjenih u kuponskoj privatizaciji. U Ocjeni provedbe procesa kuponske privatizacije koju je tri godine ranije - 2002. godine - izradila Državna revizija naveden je cijeli niz razloga zbog kojih je dana ovakva ocjena: "Proces kuponske privatizacije nije u potpunosti obavljen u skladu s odredbama Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate i Zakona o privatizacijskim investicijskim fondovima."

Reviziju kuponske privatizacije možete naći na ovom linku, a počinjene nepravilnosti opisane su na sedam stranica tog dokumenta, od 50. do 57. stranice. Kad su mediji 2005. godine stali analizirati ove propuste, zaključili su i svojim čitateljima prenijeli: "U procesu u kojem su PIF-ovi stekli kontrolu nad poduzećima vrijednim oko 3,5 milijardi maraka kršeni su razni pravilnici, Zakon o trgovačkim društvima i drugi propisi."

Najvrjednije dionice PIF-ovi su dobili gore spomenutom zamjenom dionica poduzeća koja su slabo stajala, a bila su predodređena za kuponsku privatizaciju, za dionice poduzeća koja su poslovala dobro, odnosno čije dionice su imale svoju vrijednost. Veliki igrači su odigrali ovako: od sudionika rata i ratnih stradalnika otkupljivali su dionice poduzeća koja su bila na rubu propasti, da bi ih kasnije u Hrvatskom fondu za privatizaciju mijenjali za dionice solventnih i dobrostojećih poduzeća.

Omogućeno im je to pravilnikom koji je regulirao proces kuponske privatizacije, a predviđao je da postupak kuponske privatizacije ulaze isključivo dobrostojeća poduzeća. Takva odredba pravilnika, smatralo se, bila je u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji, koji nigdje nije predvidio da predmet privatizacije mogu biti samo "dobra poduzeća". Podzakonski akt, sumnjalo se, bio je u suprotnosti sa zakonom.  

Veliki su igrači otkupljivali dionice poduzeća koja su bila na rubu propasti, da bi ih mijenjali za dionice solventnih i dobrostojećih poduzeća (FOTO: revizija.hr/screenshot)

Zbog toga se kuponska privatizacija našla i pred Ustavnim sudom. Tužbu je 1998. godine podnio ekonomist Čedo Žic, koji je u to vrijeme bio predsjednik Koordinacije udruga polagatelja prava na dionice javnih poduzeća. Kad je tužbu 2005. godine potvrdilo i Državno odvjetništvo mediji su dali na znanje: "Čedo Žic mogao bi postati osoba koja je poništila kuponsku privatizaciju."

Ustavna tužba te 2005. godine bila je već osam godina na Ustavnom sudu, a aktualizirana je zahvaljujući slučaju Liburnija, u kojem je država po svaku cijenu nastojala uzeti dionice Liburnija hotela Dom holdingu, odnosno vlasnicima Holdinga Darku Ostoji i Georgu Eltzu. Žicovu ustavnu tužbu, informirao je građane ugašeni tjednik Nacional, Vladini dužnosnici proslijedili su Glavnom državnom odvjetništvu Mladenu Bajiću.

"Odvjetništvo je ocijenilo da je kuponska privatizacija bila nezakonita i neustavna i sada je na redu Ustavni sud. Vlada ima pravo požuriti ustavne suce, što znači da bi presuda mogla biti donesena uskoro", pisao je Nacional. U razgovoru s novinarima ovog tjednika Žic nije doveo u pitanje sam proces kuponske privatizacije. Nezakonitosti su, tvrdio je, počinili "veliki igrači tržišta".

"Maksimalna svota na koju je svaki stradalnik imao pravo iznosila je 20.000 bodova, odnosno tadašnjih njemačkih maraka. Prosječni paket dionica trebao je vrijediti 7000 maraka, a već 1998. izjavio sam da će ti ljudi za svoj paket dobiti samo 1200 maraka. Stvar je jednostavna, PIF-ovi su najprije podcijenili te dionice, a potom ih precijenili, jer su zarađivali na razlici. Čak su otišli korak dalje i na teren poslali akvizitere koji su podcijenjene dionice kupovali od stradalnika. U uređenim tržišnim državama to je kažnjivo djelo i u Americi za takvo što idete tri godine u zatvor. Pravilnik o kuponskoj privatizaciji ima potpis ministra privatizacije Ivana Penića, dok je izmjene i dopune Pravilnika potpisao njegov nasljednik Milan Kovač, ali kako nije napravljen u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Zakonom o PIF-ovima, podnio sam tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske", pojašnjavao je Žic. 

Čedo Žic, podnositelj ustavne tužbe koja je 11,5 godina čekala na rješenje (FOTO: Nacional.hr)

Početkom srpnja 2009. godine Ustavni sud, međutim, odlučio je odbiti tužbu. U rješenju Ustavnog suda, koje možete naći na ovom linku stajalo je: "Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate."

Rješenje je potpisala ustavna sutkinja Jasna Omejec. Njime je velika igra vlasnika PIF-ova, najvećih profitera u kuponskoj privatizaciji, u potpunosti ozakonjena. Podnositelja tužbe Žica podsjetili smo ovih dana na njegovu tužbu, a on nam je odgovorio: "Tužba je na ustavnom sudu čekala više od deset godina. Kad je presuda donesena - ja sam već izgubio iz fokusa tu priču."

Kad je tužbu iz fokusa izgubio njezin podnositelj, jasno je da ostatak Hrvatske tu priču zaboravio u potpunosti.  

Malo tko se, dakle, sjeća tužbe koja je ukazivala da je kuponska privatizacija bila jedna velika pljačka, ali nešto više ljudi sjeća se priče vezane uz kuponsku privatizaciju koja govori da su se dobro organizirani radnici i od takve napasti mogli obraniti. Dakako, govorimo o poznatom štrajku radnika kutinske Petrokemije, koji su ustali protiv nakane HDZ-a da privatizira njihovo poduzeće kuponima.

O tome su sindikalni čelnici Petrokemije na čelu sa Željkom Klausom govorili u niz navrata, jer njihov slučaj uistinu je bio jedinstven. Dobro organiziran sindikat, ujedinjen sa udrugama prozišlim iz rata i lokalnom vlašću, uspio je Petrokemiju izmaknuti ispod kandži ljudi koji su kuponsku privatizaciju iskoristili kako bi se preko noći dodatno obogatili. Detaljan prikaz obrane Petrokemije možete naći na ovom linku. 

Željko Klaus, sindikalac koji je Petrokemiju spasio od kuponske privatizacije (FOTO: Lupiga.Com)

Nepravdu koja je radnicima i cjelokupnom društvu nanesena kuponskom privatizacijom još uvijek je formalno moguće ispraviti, jer kao što znamo - privatizacijska pljačka ne zastarijeva. Međutim, osim što je slučajeve privatizacijske pljačke zbog protoka vremena sve teže riješiti, jedan od problema u sankcioniranju pljačke leži i u činjenici da je ista obavljena pod dirigentskom palicom u to vrijeme vladajuće Hrvatske demokratske zajednice.

Ova stranka, u isto vrijeme, imala je veliki utjecaj na kadriranje u hrvatskom pravosuđu, iz čega proizlazi da bi za istjerivanje pravde "svoji" trebali suditi "svojima", a takvo što teško je očekivati. Nezakonitosti u kuponskoj privatizaciji stoga će ostati bez sankcija, kao što je i Hrvatska demokratska zajednica ostala nesankcionirana u političkom smislu. Hrvatski birači, naime, nisu kaznili privatizacijske procese koji su Hrvatsku ostavili s gaćama na štapu.