Nakon uspjeha u Francuskoj 1998. imena naših reprezentativaca odzvanjala su Europom. Ne čudi stoga da su nakon bronce svi osim Dinamu vjernog Ladića, vrlo lako potpisali za bogate europske klubove i kvalitetno "podmazali džepove". Na račun tog uspjeha čak su i neki manje poznati igrači koji nisu aktivno izborili medalju ostvarili dobre transfere. Sjetimo se samo usput koliko para imaju Bokšić, Šuker, Prosinečki i ostali akteri akcije "Dajmo da trče". "Coupe du monde" je tako bio "zlatna koka" za igrače i njihove menadžere. Danas, nakon Ekvadora i Koreja-Japan kombinacije to više nije slučaj, imena koja su bila razvikana prije ovog još uvijek aktualnog svjetskog prvenstva više nisu meta bogatih klubova. Pravi hit je Olić koji će predstavom protiv Italije zadržati cijenu, ali ne onu od 10 milijuna dolara o kojoj se tračalo prije mjesec dana. Njegova realna vrijednost sada iznosi oko 4 milijuna eura što je jasan pokazatelj koliko je loš uspjeh unazadio ponude. I noge ostalih prvotimaca više nisu megalomanske, a neke informacije kažu da je i stanje na tržištu dobrim dijelom krivo za to, jer se nema novca. Tako i Robert Prosinečki alias Žuti, za kojeg se govorkalo da ima ponudu iz Nagoye vrijednu 5 milijuna dolara, nije ipak toliko cijenjen pa ponuda iznosi 2 milijuna. Nastup (loš) na SP-u uokvirio je njegovu vrijednost na 1,5 milijuna eura. Boško Balaban je otišao u Aston Villu za devet, a grijanje klupe omogućilo je da sada vrijedi tri milijuna eura. Mikija Rapaića sada opet žele Talijani i to za 2,5 mil. eura, a ionako "slabo" plaćeni vratari koji inače ne dostižu cijene igrača, Stipi Pletikosi donose vrijednost od 400 000 eura s tim da je Stipe već imao neuspješnih transfera (Marseilles). Kada će netko opet bljesnuti i potpisati ugovor vrijedan desetine i stotine milijuna, pitanje je za komentare. Do tada će "luzeri" iz Japana i Koreje prihvaćati sve što im se ponudi, a možda je to i realno.