Proteklih tjedana u medijima imamo prilike vidjeti izvještaje o pojačanom palestinskom nasilju u Izraelu, pogotovo u Jeruzalemu. Svakodnevno nam pristižu vijesti o novim napadima, uglavnom izvedeni noževima, a ponegdje i automobilima. Termin koji se sve češće koristi kako bi se opisao val napada jest „Intifada“, po uzoru na Prvu i Drugu palestinsku Intifadu koje su se odvile od 1987. do 1993. i od 2000. do 2005. godine. Proglašavanje ovog konkretnog ustanka Intifadom je možda prerano - imali smo i prošle godine priliku vidjeti komentatore kako palestinske napade za vrijeme izraelskog bombardiranja Gaze za vrijeme kojih je ubijeno preko 2.200 Palestinaca nazivaju Intifadom, pa se na kraju ispostavilo da su takvi komentari bili pretenciozni. No ovoga puta se nešto ozbiljnije događa.

Intifada je sama po sebi točka pucanja do koje dolazi nakon duge faze eskalacije. Pojačano nasilje Palestinaca nad Izraelcima proteklih tjedana moglo bi se objasniti ne samo konstantnom i nemilosrdnom opresijom Izraelaca nad Palestincima u okupiranoj Zapadnoj Obali i okupiranom Istočnom Jeruzalemu, nego i pojačanom potporom izraelskim ilegalnim naseljenicima u okupiranim područjima i kliženju izraelske službene politike u kaljužu ekstremne desnice. Istovremeno kukavičluk i međusobni sukobi među palestinskim političarima nikada nisu bili na višoj razini te sigurno ne pridonose situaciji. 

Rasizam u izraelskoj politici

Klimavo primirje Izraela i Palestinaca nakon rata u Gazi prošle godine nije moglo dugo trajati. Rastuća desnica u Izraelu koja je za vrijeme rata u Gazi marširala ulicama skandirajući „smrt Arapima, smrt ljevici“. isprovocirana miješanim brakom, izglasala je u svibnju ove godine Benjamina Netanjahua kao ministra Izraela koji je potom sastavio novu izraelsku Vladu. Njegovi odabiri ministara govore sami za sebe - za ministra obrane Netanjahu je izabrao Mošu Ja'alona, bivšeg visokog dužnosnika izraelske vojske koji je poznat po svojem navijanju za sukob s Iranom. Ja'alon je također poznat po izjavama da izraelske ilegalne naseobine u Palestini nisu zaista ilegalne te je prozivao inicijative protiv izraelskog kolonijalizma „virusom“. Ja'alonov zamjenih, Eli Ben-Dahan otišao je korak dalje te je za Palestince izjavio da su „životinje, a ne ljudi“, te je ustvrdio da „Židov, čak i kada je homoseksualac, ima vrijedniju dušu od ostalih ljudi“. Usput tvrdi da „Palestinci nikada neće imati svoju zemlju“ te da će „Izraelci uvijek vladati njima“.

Na poziciju ministrice prava, Netanjahu je postavio Ajelet Šaked, ekstremnu desničarku koja je pod svjetla reflektora došla nakon što je sve Palestince prozvala „neprijateljima“, njihovu djecu „malim zmijama“ te pozvala na rušenje njihovih domova.

U međuvremenu, dok izraelski političari siju mržnju protiv Palestinaca, nastavlja se katastrofalna blokada Gaze, koja je rezultirala ekonomskim, zdravstvenim i humanitarnim kolapsom, što je, izgleda, i bio službeni cilj izraelske politike još od 2008. godine.

Nevidljivo nasilje

No izraelsko nasilje i okupacija u Gazi su samo jedna strana odnosa prema Palestincima. Ono što mi ne vidimo, a što je svakodnevna pojava, jest izraelsko institucionalno nasilje u okupiranoj Zapadnoj Obali i u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Nažalost, okupirani Istočni Jeruzalem i Zapadna Obala nisu toliko atraktivni medijima, što zbog manjka ogromnih civilnih žrtava, što zbog nevoljkosti medija da uđu u pozadinu sukoba, no za iskreno i objektivno sagledavanje stanja u regiji, ta područja su od krucijalne važnosti naprosto zato jer objašnjavaju od kuda dolazi veliki dio bijesa Palestinaca. 

Povijest okupiranog Istočnog Jeruzalema i Zapadne Obale dugačka je i već detaljno obrađena. Ukratko bi se jednostavno moglo reći da je riječ je o vojnoj okupaciji i ilegalnom naseljavanju tog teritorija od 1967. godine, no ono što se često gubi u objašnjenjima su detalji kako točno ta okupacija djeluje na lokalno stanovništvo. Osim što Palestina efektivno ne postoji kao jedinstvena država zbog rascjepkanog teritorija koji je dan izraelskim ilegalnim naseljenicima, tu su i mnogobrojni drugi problemi. Prvenstveno je riječ o uništavanju palestinskih kuća od strane izraelskih vlasti. Imajmo na umu, tu ne pričamo o zgradama koje su uništene u bombardiranju - riječ je o zgradama koje su sravnjene sa zemljom bagerima radi navodnih nelegalnosti. Dakle, Izrael Palestincima ruši kuće u njihovoj vlastitoj državi, koju je vojno okupirao, zbog toga što njihove kuće navodno nemaju dozvolu stajati na tom mjestu. Od 1967. godine do 2012. godine, Izrael je tom metodom razorio 25.000 palestinskih domova ostavivši 160.000 Palestinaca bez krova nad glavom.  

Posljednjih tjedana među Izraelcima je porastao broj zahtjeva za izdavanjem oružja te se organiziraju brojni tečajevi iz upravljanja oružjem (FOTO: Hina)

Dok Palestinci gube svoje domove u svojoj vlastitoj državi, Izrael kontinuirano i ilegalno naseljava svoje građane u okupiranom Istočnom Jeruzalemu i Zapadnoj Obali. Od 1967. godine do 1993. godine Izrael je naselio 281.000 ljudi u okupirana područja. 2014. godine, u okupiranim područjima bilo je 770.000 Izraelaca, od kojih je samo u okupiranom Istočnom Jeruzalemu bilo ilegalno naseljeno 350.000 Izraelaca. Ekonomska šteta koju je ilegalno naseljavanje nanjelo Palestincima ogromna je. Procjenjuje se da su Palestinci izgubili oko 60 posto svoje obradive zemlje, 80 posto izvora vode koje kontroliraju Izraelci te 400 milijuna dolara godišnje. Izraelci su od 1967. do 2102. godine također uništili 800.000 palestinskih maslina rezultirajući uništenjem dohotka za preko 80.000 obitelji i gubitkom od 12 milijuna dolara godišnje. Na snazi je također i segregacija cesta prema kojoj većina cesta na tim područjima nije dostupna Palestincima, ili je pristup ograničen. Kada Palestinci i mogu prolaziti cestama, put im je prepriječem mnogobrojnim kontrolnim točkama gdje ih izraelski vojnici mogu zadržati i satima, ako im se prohtije. 

Nasilje rezultira nasiljem

Što se tiče ilegalnih naseljenika u okupiranim područjima, njihovo nasilje nad lokalnom populacijom Palestinaca kontinuirano je. Misija EU u Palestini je 2012. godine objavila dokument u kojem je izjavila da je nasilje ilegalnih naseljenika nad Palestincima „u ogromnom porastu“ te da vlasti u Izraelu „ne ulažu dovoljne napore“ da bi to spriječile. Nasilje se, kažu, manifestira „bacanjem kamenja i smeća, između ostaloga i na palestinsku djecu koja idu ili se vraćaju iz škole“. Nabrajaju još i slučajeve „paljenja kuća, džamija, ubijanja stoke i uništavanja maslina“. Što se tiče Palestinaca, dokument tvrdi da „nema većeg odgovora s palestinske strane“, a „90 posto njihovih službenih prigovora vlastima ostaje neodgovoreno“. 

Na ruševinama bombardirane kuće (FOTO: Hina)

Svatko ima točku pucanja, pa tako i Palestinci. Ovog puta, kap koja je prelila čašu bio je još jedan napad izraelskih ilegalnih naseljenika, krajem srpnja, u selu Douma, pokraj Nablusa kada ih je nekolicina zapalila palestinsku kuću te zidove išarala natpisima „osveta“ i „živio Mesija“. U požaru je poginula osamnaestomjesečna beba, dok je četvero članova obitelji završilo u bolnici. Od tog trenutka broj palestinskih napada na Izraelce (uglavnom na izraelske vojnike u okupiranoj Zapadnoj Obali za vrijeme raznih prosvjeda) naglo je porastao, kao i napadi ilegalnih naseljenika na Palestince. 

Krajem rujna, pojavila se kontroverza oko Brda hrama u okupiranom Istočnom Jeruzalemu - naime, to područje segregirano je u djelove rezervirane za muslimane, i ono rezervirano za turiste. Brdo hrama jedno je od rijetkih lokacija na kojima palestinski muslimani imaju mjesto za sebe na lokaciji, koju smatraju svetom, i na kojoj mogu vršiti svoje religijske rituale. U posljednje vrijeme pojavila se sumnja da će Izrael ukinuti muslimanima tu ekskluzivnost. Već i sada izraelski vojnici nerijetko rade racije na tom području ,koje rezultiraju sukobima s Palestincima, no ova glasina je očito osobito uznemirila Palestince. U jeku te kontroverze i kao nastavak na prijašnje sukobe pojačali su se napadi na Izraelce i izraelske vojnike, poglavito u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, te su se nastavili i napadi ilegalnih naseljenika na Palestince u okupiranim područjima. Taj zadnji val nasilja je onaj koji je dobio medijsku pažnju. 

Zločini dolaze na naplatu, a otplaćuju ih i nevini civili

Medijsko praćenje aktualnih sukoba u Izraelu i Palestini ne pokazuje znakove poboljšanja kvalitete. Koncentriranje izvještaja na pojedinačne napade rezultira atmosferom histerije, ali i neinformiranosti budući da se napadima ne daje pozadina. Izraelsko kontinuirano institucionalno nasilje u Gazi i okupiranim područjima imaju itekakvog utjecaja na stanje u regiji i na činove Palestinaca, koliko god izraelski političari i desničarski opinion-makeri pokušali insinuirati da postoji nekakav teroristički gen, koji Palestince čini inherentno nasilnima, usprkos izraelskoj miroljubivosti. Kada izraelski vojnik izađe u javnost tvrdeći da su on i njegovi kompanjoni u Gazi „bombardirali palestinske civile iz zabave“, to ostavlja utisak u svijest Palestinaca. Takvi zločini prije ili kasnije dolaze na naplatu, a tragedija cijele te situacije je što će tu naplatu prije ili kasnije životom platiti neko izraelsko dijete koje veze nema sa činjenicom da je njegov sunarodnjak bez pardona činio ratne zločine. 

Atmosfera mržnje u izraelskim političkim krugovima, kao i u naseljeničkim zajednicama su teme koje se obrađuju odvojeno jedna od druge i odvojeno od nasilja kojim rezultiraju. Ne možemo govoriti o mrtvoj palestinskoj djeci u Gazi ili Nablusu, a onda nekoliko mjeseci kasnije govoriti o mrtvoj izraelskoj djeci u Jeruzalemu, a da ne povučemo poveznicu između ta dva događaja. Istodobno ne smijemo samo vući crte na geopolitičkim kartama, pratiti političare, frakcije, teroriste i vojske te raznorazne političke odluke ne misleći istodobno o ljudima koji ginu u središtu kao rezultat tih poteza. 

Kada političari pređu granicu, treba ih osuditi. Kada se Netanjahu hvali kako je prevario međunarodnu zajednicu lažući im da će povući dio vojske iz okupirane Zapadne Obale, kada izraelski ministri prozivaju Palestince životinjama, kada Abas nema hrabrosti nazvati izraelsku okupaciju okupacijom, kada Arafat umre sa nekoliko milijardi dolara na svom računu, kada je lagodan život i osobni prestiž bitniji palestinskim političarima nego suradnja, kada islamistički ekstremistički vođe pokušavaju antisemitizam maskirati kao otpor Izraelu, ne smijemo se bojati kritizirati ih bez obzira na kojoj se strani nalaze. Istovremeno, kada ljudi umiru, ne smijemo se prestati baviti njima, koristeći kontekst situacije kao objašnjenje aktualnih događaja. Palestina i Izrael nemaju svjetlu budućnost - najmanje što možemo napraviti oko toga je ne lagati o tome što se tamo događa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com