Svako malo netko od desetina tisuća prevarenih štediša Ljubljanske banke ostvari pravni uspjeh i tako potpiri nadu drugima u 'istom sosu' da sa njihovim novcima nije sve izgubljeno. Posljednji takav slučaj je Safet Alimehaj, sin jugoslavenskog gastarbajtera iz njemačkog Ulma, čiju je tužbu protiv Ljubljanske banke za povrat 80.000 eura štednje njegova oca u negdašnjoj podružnici te banke u Stuttgartu, prihvatio njemački sud. To se smatra velikim obratom jer se dosada prevarene štediše upućivalo isključivo na sudove u Sloveniji i Hrvatskoj, dok se za njemačke sudove pretpostavljalo da su nenadležni za tužbe protiv Ljubljanske banke.

Tko zna što će na kraju biti sa tužbom Safeta Alimehaja, ali kako god ta stvar završi više je nego očigledno da ne postoji, niti će zacijelo postojati, ujednačena sudska praksa koja bi svim prevarenim štedišama jamčila pravednu presudu po istoj osnovi. Protokom godina ujednačilo se samo to, da nije sporno da su stotine milijuna negdašnjih DEM štednih uloga Jugoslavena postojale u filijalama Ljubljanske banke u zemlji i po svijetu, već je sporno gdje je taj novac i tko tu štednju treba isplatiti nakon pretvorbe Ljubljanske banke u Novu ljubljansku banku.

Dok su se u Hrvatskoj i u BiH dovršavali ratni računi, Slovenci su 1994. godine izveli čuveni ustavni manevar sa Ljubljanskom bankom, unijevši u Novu ljubljansku banku imovinu, ali ne i obaveze Ljubljanske banke (FOTO: Novilist.hr)

Bespuća pravne zbiljnosti prevarenih štediša Ljubljanske banke, međutim, ne bi nam smjela zakloniti povijesni kontekst u kojem je nastala ta prevara. Tim više što se o tom kontekstu vrlo malo zna. Ili se on, više vjerojatno, prešućuje, jer ne odgovara standardnoj podjeli likova, na dobre i zle, u drami raspada Jugoslavije.

Ovdje ćemo se ograničiti na 44.000 prevarenih štediša Ljubljanske banke iz Hrvatske koji potražuju, prema najminimalnijim procjenama, oko 300 milijuna eura. Službeno stajalište Slovenije je da se štednja tih ljudi istopila u likvidaciji Glavne filijale Zagreb Ljubljanske banke d.d. sa sjedištem u Zagrebu 1996. godine, te da mogućnost povrata tih novaca treba razmotriti u sklopu sukcesije imovine bivše Jugoslavije uz vođenje računa o tome da je Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke dijelila kredite hrvatskim poduzećima koji nikada nisu vraćeni. Činjenice o Glavnoj filijali Zagreb Ljubljanske banke d.d., kako ih je u službenom dokumentu iz 2006. godine izložila Hrvatska narodna banka, pobijaju slovenski stav.

Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke, prema podacima HNB-a, osnovana je krajem 1989. godine odlukom Glavne skupštine Ljubljanske banke u Ljubljani, a prethodno je dvadeset godina poslovala kao podružnica. Filijala nema pravnu osobnost, što znači da su njezine štediše u pravnom odnosu sa Ljubljanskom bankom d.d. iz Ljubljane. Glavna filijala Zagreb imala je, prema podacima HNB-a, krajem 1989. godine 809 milijuna njemačkih maraka prikupljenog kapitala, od čega je 83 posto bio novac štediša. Prema podacima Ljubljanske banke d.d. Ljubljana iz 2005. godine, zagrebačka filijala imala je 1989. godine 132.000 štediša sa ulozima vrijednim 172 milijuna eura.

Pokazalo se da su Slovenci i u Hrvatskoj nudili visoke kamate kako bi prikupili novac, koji je samo manjim dijelom u Hrvatskoj vraćen kroz kredite građanima i poduzećima, a većim je dijelom prebačen u Deželu (FOTO: kupindo.com)

Ono o čemu se svi slažu jest da je u dvije godine što će uslijediti nakon 1989. godine, narušena likvidnost Glavne filijale Zagreb, odnosno sposobnost banke da ispunjava svoje obaveze. Pokazalo se da su Slovenci i u Hrvatskoj nudili visoke kamate kako bi prikupili novac, koji je samo manjim dijelom u Hrvatskoj vraćen kroz kredite građanima i poduzećima, a većim je dijelom prebačen u Deželu. Slovenci, naravno, tvrde da je bilo obratno, da je velika većina novca ubrizgana poduzećima u Hrvatskoj koja kredite nisu vraćala.

Jasno da bi se uvidom u poslovnu dokumentaciju s ove i s one strane Sutle sve to moglo vrlo točno utvrditi. Ali dvije države, Hrvatska i Slovenija, ne idu tim tragom. Kada su se nakon osamostaljenja dvaju država i ratova, 1992. godine, stekle kakve takve okolnosti za razgovor o sudbini Glavne filijale Ljubljanske banke d.d., postavilo se pitanje tko će dokapitalizirati filijalu narušene likvidnosti. Slovenci su, prema svjedočenjima HNB-a, „velikodušno“ ponudili da to učini Fond za razvoj Republike Hrvatske, na što Zagreb, jasno, nije pristao.

Dok su se u Hrvatskoj i u BiH dovršavali ratni računi, Slovenci su 1994. godine izveli čuveni ustavni manevar sa Ljubljanskom bankom, unijevši u Novu ljubljansku banku imovinu, ali ne i obaveze Ljubljanske banke. Napravljena je zakonska razlika između štediša „stare“ Ljubljanske banke u Sloveniji i onih izvan nje. Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke u slovenskim je propisima proglašena samostalnom pravnom osobom s kojom nema ništa ne samo NLB, nego i Ljubljanska banka d.d. Ljubljana u stečaju. Filijala je lagano odumirala do godine 2000. kada je ostala bez dozvole za rad.

Prema podacima HNB-a, krajem 1989. godine filijala Ljubljanske banke imala je 809 milijuna njemačkih maraka prikupljenog kapitala, od čega je 83 posto bio novac štediša (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Hrvatske izvršne i monetarne vlasti, svjesne da su desetine tisuća štediša namagarčene ovakvim manevrom Slovenije, ali i hrvatske strane koja nije učinila sve što je mogla da se ta stvar spriječi, odlučuju ponuditi štedišama Glavne filijale da prenesu svoju štednju u neku od hrvatskih banaka. Takvu ponudu od ukupno 132.000 štediša Glavne filijale, odbilo je 44.000 koji i danas potražuju svoj novac.

Iz svega je razvidno da Ljubljanska banka nije bilo nikakvo gospodarsko čudo kasnog socijalizma jugoslavenske republike Slovenije, već instrument za usisavanje čvrste valute Jugoslavena u zemlji i inozemstvu. Je li to bio plan ili neželjena posljedica jedne (poslovne) politike, može se samo nagađati?

Svakako je znano u novijoj povijesti da oružanom ratu često prethodi ili ide uporedo s njim i monetarni rat. U slučaju raspada Jugoslavije poznat je upad Slobodana Miloševića u monetarni sistem Jugoslavije u prosincu 1990. godine koji je praktički srušio zajedničke financijske institucije bivše države. Milošević je naprosto, u Narodnoj banci Srbije, bez znanja Narodne banke Jugoslavije i tadašnjeg premijera Ante Markovića, u jednom danu tiskao polugodišnju emisiju jugoslavenskih dinara (oko tri milijarde tadašnjih DEM), kako bi podijelio dodatne plaće i penzije u Srbiji.

Ljubljanska banka nije bila nikakvo gospodarsko čudo kasnog socijalizma već instrument za usisavanje čvrste valute (FOTO: Novilist.hr)

No, manje je poznato da su i narodne banke Slovenije i Hrvatske radile istu stvar samo u puno manjem obimu od Srbije i Miloševića. Među poslovnim bankama koje su tijekom 1990. godine najviše kršile propise zajedničke monetarne vlasti bile su upravo slovenske banke, Mariborska i Ljubljanska. Slovenci su još sedamdesetih godina prošlog stoljeća proizveli prvu veliku monetarnu aferu Jugoslavije, kršeći zajedničke regule, zbog čega je ostavku dao guverner Banke Slovenije Svetko Kobal.

Nema ni države ni vođenja rata bez para. Tako je nekako bilo i u godinama stvaranja današnjih samostalnih država prilikom raspada Jugoslavije. Cilj je opravdavao sredstva, a ceh, kako vidimo u slučaju štediša Ljubljanske banke, netko i dan danas plaća. Nisu to, dakle, baš bile godine koje su pojeli skakavci, a ponajmanje su skakavci 'krckali' devize.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rtl.hr