Ivo Andrić (9. listopad 1892. - 13. ožujak 1975.)

(FOTO: Wiki)

Iz godine u godinu slušam urlik o pobjedi, a sve je manje kruha na svijetu i snage u ljudima, dok zemljom prolazi laž o pobjedi.

Vaša pobjeda ima nisko čelo i crvene oči. U pobjednika je nemiran pogled. Prokleto je vaše ognjeno pobjedničko vino. O, ne okrepljuje ono i ne veseli!

Bog drži ruku na tjemenu pobijeđenih a pobjednik je sâm i njegova radost plamti i gasne. Sve što je nade, utjehe i ljepote na svijetu otkriva se očima pobijeđenih; pobednici su slijepi, drhte i gore, i nemaju ništa do svoje divlje plamene radosti iza koje ostaje pepeo.

Jer šta su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi? U očima čovjeka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jednako: dobivenim kao i izgubljenim, jedno poraženo čovječanstvo.

Vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake,a zastave se polako rastaču i cijepaju; i boje blijede i sve se zaboravlja a čovjek ostaje uvijek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave a ostaje čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže. Ko će pobijediti čovjeka?

To je samo Bog načas okrenuo lice i ostavio svijet u tami, a vi urlate: pobjeda, ali pobjeda nema, nego jedna mala krvava laž i jedna velika nesreća.

Ti pobjednici su blijedi sa velikim ružnim ustima, a krvi im je nasjela na oči, ali će ih postidjeti jednog jutra more svojim mirom i njive svojom svetom tišinom.

Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvjek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.

Lupiga.Com