Dnevni avaz piše: “Priča o identitetu najuspješnijeg bh. pisca u historiji naše književnosti postala sudskim predmetom”.

Autor, kojega sa Andrićem, moguće, vezuje geografsko porijeklo, ali očito ne i pismenost, pojasniće nam: “Autorska prava i identitet bh. nobelovca Ive Andrića ponovo su postali predmetom, i to sudskim. Zadužbina Ive Andrića iz Beograda tužila je Maticu hrvatsku u Sarajevu zbog objavljivanja njegova četiri djela u okviru edicije "Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga"”.

Srpski kulturni trudbenici su, dakle, tužili hrvatske kulturne pregaoce, sa obrazloženjem koje se može sažeti u desetercu:

Ti si srpski, srpski Andrić Ivo,

svoje srpstvo nikad nisi skrivo.

Sad te Hrvat bespravno svojata,

svoje nema, tuđega se hvata.

Hrvatska strana odgovara: “Matica je, poštujući prijeratnu praksu, od Zadužbine Ive Andrića zatražila ugovor o objavljivanju tih djela. Međutim, Zadužbina je to odbila, s obrazloženjem da se Andrić za života opredijelio samo za srpsku književnost. Imajući u vidu sve druge argumente, da je Andrić rođen kao dijete roditelja koji su katolici, Hrvati, da se nikad nije odrekao svog vjerskog i nacionalnog porijekla, mi smo objavili djela u toj spomenutoj ediciji”.

DUH TOLERANCIJE

Avaz pojašnjava da se Srbi i Hrvati bezze svađaju, jer je Andrić bosanskohercegovački pisac, i to “najuspješniji bh. pisac u historiji naše – dakle bosanskohercegovačke - književnosti”.

Na ovo bi se u duhu tolerancije moglo reći kako je Andrić i bosanskohercegovački i srpski i hrvatski pisac. Ali kako “duh tolerancije” nije način da se saopšte, nego da se ignorišu neprijatne stvari koje se ponekad nazivaju i istina, htio bih reći nešto drugo.

Pisanje je, kada pišeš dobro, elegantan, kada pišeš loše, komičan, ali svakako uzaludan pokušaj da zajebeš smrt. Čak i kada pišu “iz glave cijelog naroda”, kada pišu o sudbini nacije, kada saopštavaju “istorijske istine” i prodiru u “dušu nacije”, stvarajući tekstualni spomenik “duhovnosti nacije”, pisci ne pišu zbog nacije. Pišu zato što će umrijeti. Ali nacije imaju države, a države imaju akademije i univerzitete, koji pisca mogu kanonizovati i “učiniti ga besmrtnim”. Jeste, slažem se, čitava je ta priča sranje, u to može povjerovati samo debil ili očajnik, pa ipak manje-više svi mi pisci tu priču popijemo, uslast, kao prvu jutarnju kafu.

Nacionalne institucije kulture kanonizuju, tako je to sa svim nacijama, ali što Srbi kanonizuju! Pravo govoreći, pisac ni ne zna što je učinio, dok ne čuje srpskoga akademika. Stoga piscima nije mrzno da pripadnu srpskoj književnosti, čak i kada su “rođeni kao dijete roditelja koji su katolici, Hrvati”, čak i kada se “nikad nisu odrekli” svog hrvatskog i katoličkog porijekla.

Nacije su skupine većinski primitivnih, nepismenih i polupismenih ljudi koji su ponosni na svoju kulturu, u kojoj važnu ulogu imaju pisci, naročito oni “naši najuspješniji”. I što su ti ljudi tanje pismeni, to su više zabrinuti za svoju kulturu – neko bi je mogao otuđiti, a šta će oni bez svoje kulture? Da bi to spriječili, spremni su voditi ratove u kojima spomenici kulture gore a oni koji stvaraju tu kulturu ginu. U nacionalnim kulturama na djelu je logika koju je sažeo onaj afrički poglavica koji je rekao kako je loše kada oni nama spale selo i otmu žene, a dobro kada mi njima spalimo selo i otmemo žene. Dobro je, dakle, kada “njihov” pisac ili reditelj postane “naš”, a loše kada “naš” postane “njihov”.

SMRT U NACIONALNOJ KULTURI

Jad je to, sve to, ali pisac zna da samo naciji-državi može prodati to što prodaje. Jer su književnosti nacionalne, i institucije kulture nacionalne, i nagrade nacionalne... Čak i kad su internacionalne, dodjeljuju se piscima koji značajem “prevazilaze svoju naciju”, no i dalje, od toga ih ni smrt neće osloboditi, pripadaju naciji. Zauzvrat, nacija-država će piscu omogućiti sredstva za život, i to ne bilo kakav, već život u nadi da će, kada umre, “nastaviti da živi u nacionalnoj kulturi”.

Ugovor pisca na nacijom-državom razlikuje se od ugovora sa đavolom po tome što vragu prodaješ dušu da bi dobio slavu, a naciji-državi prodaješ slavu, ne bi li svome djelu, tom proizvodu duše, obezbijedio trajanje. Ovdje mi na um pada hipermaterijalističko geslo koje je moja baba Milica rado ponavljala: “daj mi u gušu, prni mi za dušu”.

Lacan je ljubav opisao kao davanje onoga što nemaš onome ko to ne želi. Ugovor između pisca i nacije-države podrazumijeva davanje onoga što imaš onome ko to želi. Ali ga ne može imati. Jer nacije i nacionalne kulture po pravilu previđaju jednu sitnicu: one zapravo ne postoje – ne postoje kao nešto trajno, a kamoli vječno, iako vječnost nude. Nekad ih nije bilo, i opet ih neće biti. Ono čega nema ne može biti vlasnikom onoga čega ima.

Ivo Andrić nije ni bosanskohercegovački, ni srpski ni hrvatski pisac. Rasprava o tome “čiji je” zapravo je prepirka oko toga ko ima pravo na eksploataciju. Stoga tu nema ničeg “kulturnog” ili “uzvišenog”, to je tek pitanje moći, iste vrste kao i oružana rasprava oko toga ko će crpiti naftu koja leži ispod države Libije.

U Andrićevom slučaju, očito, ima dovoljno za sve. Ali Andrićeva književnost, koju nisu pisali ni Bosanci, ni Srbi ni Hrvati, nego Andrić, nije ni bosanskohercegovačka, ni srpska ni hrvatska, nego samo Andrićeva. Kao što je, uprkos svim državnim zastavama okićenim obljetnicama i ceremonijama, samo njegova bila i njegova smrt.

Andrej Nikolaidis, Žurnal / Lupiga.Com