Jedan od istaknutih potpisnika otvorenog pisma protiv smjene ministra Pave Barišića je i dekan Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, Ivan Prskalo, koji se pridružio ocjeni 100 hrvatskih znanstvenika da su optužbe za plagijat „nastavak difamacije, koji prerasta u pravi medijski linč i mobbing, fokusiran na nedokazanu optužbu i osudu za plagijat krnjega Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju upitne legitimnosti, optužbu koja je prethodno bila odbačena kao neutemeljena od strane dva nadležna sveučilišna etička povjerenstva“. Nakon što su neki mediji već izvijestili o interesnoj povezanosti mnogih potpisnika otvorenog pisma s ministrom Barišićem, ali i da su neki od njih i sami pod optužbama za plagiranje, Lupiga otkriva da je sam Prskalo 2012. godine bio meta vrlo ozbiljne prijave za krađu autorskog djela. 

Sveučilište u Zagrebu je tada prepustilo nastavnicima Učiteljskog fakulteta da riješe predmet u kojemu je optuženi bio i njihov nadređeni, što baca posebno svjetlo i na nedavnu izjavu rektora Damira Borasa kako je „neodgovorna tvrdnja Vlatka Silobrčića da Sveučilište u Zagrebu i ostala lokalna tijela nisu u u stanju riješiti etičke dubioze u znanosti“. 

Prema podacima s internetskih stranica Učiteljskog fakulteta, Ivan Prskalo je autor ili koautor preko 100 znanstvenih radova, više od 20 stručnih radova, devet autorskih knjiga od kojih je jedna sveučilišni udžbenik te 11 uredničkih knjiga. Upravo zbog spomenutog sveučilišnog udžbenika Prskalo se našao suočen s optužbom za plagijat. Naime, u prijavi koju je prije pet godina zaprimio Etički savjet Sveučilišta u Zagrebu, Prskala se „teretilo“ da je u svojoj knjizi „Osnove kineziologije“ doslovno iskoristio 60 stranica tuđeg teksta.

Ivana Prskala se „teretilo“ da je u svojoj knjizi „Osnove kineziologije“ doslovno iskoristio 60 stranica tuđeg teksta (SCREENSHOT: HRT)

Spornu knjigu je kao udžbenik za studente učiteljskih škola izdala Visoka učiteljska škola u Petrinji 2004. godine, a u anonimnoj prijavi tvrdilo se da je ta knjiga svojim većim dijelom tek prepisana knjiga Miloša Mrakovića „Uvod u sistemsku kineziologiju“ koju je 1997. godine izdao Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu, današnji Kineziološki fakultet. Prskalova knjiga, izuzmemo li kazalo i popis literature, sadrži tek 115 stranica teksta, od kojih je njih 60, dakle više od polovice, tvrdilo se u prijavi, prepisano iz Mrakovićeve knjige.

Lupiga je usporedila Prskalovu i Mrakovićevu knjigu i otkrila zapanjujuću podudarnost, na nekim mjestima i doslovce svakog slova, zareza i točke.

„Monostrukturalne aktivnosti obuhvaćaju aktivnosti kojima je fizikalni cilj uvijek svladavanje prostora vlastitim tijelom ili projektilom i koji se može objektivno mjeriti, a dominira ciklička struktura kretanja i rezultat u pravilu ne ovisi o kooperaciji između članova grupe“, tako piše Prskalo na 23. stranici svoje knjige, „Osnove kineziologije“. 

Usporedbe radi pogledajmo kako je to sročio Mraković, sedam godina ranije.

„Monostrukturalne kineziološke aktivnosti koje obuhvaćaju aktivnosti kojima je fizikalni cilj uvijek svladavanje prostora vlastitim tijelom ili projektilom i koji se može objektivno mjeriti, a dominira ciklička struktura kretanja i rezultat u pravilu ne ovisi o kooperaciji između članova grupe“, stoji u Mrakovićevoj knjizi „Uvod u sistemsku kineziologiju“. Razlika? Kod Prskala nedostaju dvije riječi – „kineziološke“ i „koje“.

Jedan od primjera - Lijevo Prskalo, desno Mraković (FOTO: Lupiga.Com)

Na istoj stranici Prskalovog udžbenika stoji i ovo: „Kompleksne aktivnosti obuhvaćaju aktivnosti kojima se teži pogađanju određenog cilja u prostoru vođenim ili bačenim projektilom, a sadrže kompleksnu strukturu kretanja cikličkog i acikličkog tipa i u njima rezultat ovisi o suradnji članova grupe“.

Kod Mrakovića u knjizi objavljenoj sedam godina ranije to izgleda ovako: „Polistrukturalne kompleksne aktivnosti obuhvaćaju aktivnosti kojima se teži pogađanju određenog cilja u prostoru vođenim ili bačenim projektilom, a sadrže kompleksnu strukturu kretanja cikličkog i acikličkog tipa i u njima rezultat ovisi o kooperaciji članova grupe“. Razlika? Ponovno dvije riječi. Kod Prskala nedostaje „polistrukturalne“, a „kooperacija“ je zamijenjena „suradnjom“.

Ukupno, ta se stranica Prskalove knjige razlikuje tek u nekoliko riječi od Mrakovićeve, a da se ne radi o slučajnosti govori i nabrajanje sa sljedeće stranice.

„… biološka antropologija, funkcionalna anatomija, kineziološka fiziologija, kineziološka pedagogija, kineziološka psihologija, kineziološka sociologija, kineziološka medicina i kineziološka pedagogija“, nabraja redom Prskalo, dok je Mraković sedam godina ranije odabrao ovaj poredak - „… biološka antropologija, funkcionalna anatomija, kineziološka fiziologija, kineziološka pedagogija, kineziološka psihologija, kineziološka sociologija, kineziološka medicina i kineziološka pedagogija“. Razlika? Nema je.

Lijevo Prskalo, desno Mraković (FOTO: Lupiga.Com)

„Ova disciplina obuhvaća opće psihologijske zakonitosti, zakone razvoja, zakone učenja i vježbanja, kognitivne i motoričke sposobnosti i konativne karakteristike primjerene kineziološkim ciljevima“, stoji kod Prskala.

„Ova disciplina obuhvaća opće psihologijske zakonitosti, zakone razvoja, psihologijske zakone učenja i vježbanja, kognitivne i motoričke sposobnosti i konativne karakteristike primjerene kineziološkim ciljevima“, stoji kod Mrakovića. Razlika? Kod Prskala na jednom mjestu nedostaje riječ „psihologijske“.

„Kineziološka sociologija proučava strukturu i razvoj socioloških obilježja značajnih za planiranje i programiranje odgojno-obrazovnih procesa općenito, te edukacije, sporta, kineziološke rekreacije i kineziterapije posebno“, piše u Mrakovićevom „Uvodu u sistemsku kineziologiju“. Kod Prskala? Nije baš isto. Riječ „sport“ je promijenjena u „šport“. 

„Metode istraživanja u kineziologiji imaju za svrhu omogućiti rješavanje četiri osnovne grupe problema definiranih kao problemi deskripcije, eksplanacije, predikcije i utvrđivanja zakonitosti prije svega zakonitosti procesa vježbanja pod utjecajem kinezioloških stimulansa“, piše Mraković. Prskalo piše isto to, samo što je izostavio jedno „za“ i „stimulans“ pretvorio u „podražaj“. 

Lijevo Prskalo, desno Mraković (FOTO: Lupiga.Com)

I inače, na nekoliko desetaka stranica koliko smo ih usporedili, naišli smo najmanje stotinu gotovo istih rečenica. „Gotovo“ jer u svakoj od njih je ili neka riječ izostavljena ili kroatizirana (recimo „dano“ umjesto „dato“, „podsustav“ umjesto „subsistem“, „odgovarajuće“ umjesto „adekvatno“, „složen“ umjesto „komponiran“ i slično), što ukazuje na popriličnu pozornost koja je korištena u Prskalovom radu. U odnosu na Mrakovićevu knjigu nešto je skraćeno i sažeto. No, ako mislite da nema baš nijedne iste rečenice, varate se. Ima i takvih.

„Način na koji se provodi proces vježbanja treći je bitan faktor programiranja rada“, stoji kod Mrakovića. 

„Način na koji se provodi proces vježbanja treći je bitan faktor programiranja rada“, stoji i kod dekana Učiteljskog fakulteta. I pri svemu tome nigdje u tekstu, a niti eventualno u fusnotama ili zagradama Prskalo ne naznačuje da se u ovolikoj mjeri koristi Mrakovićevom knjigom. Mrakovića i njegovo djelo spominje u predgovoru gdje navodi kako bi udžbenik „Osnove kineziologije“ studentima učiteljskih škola trebao „pomoći u služenju postojećom literaturom“ kojom se, „zbog niske razine metodoloških predznanja, većina studenata vrlo teško služi“. Pri tome, kaže, prije svega misli na vrijedno djelo „Uvod u sistematsku kineziologiju“ prof. dr. Miloša Mrakovića koje je ostavilo „nesumnjiv utjecaj“ na njega. O kolikom se utjecaju radi mogli ste vidjeti iz gore navedenih primjera kakvima vrve stranice njegovog udžbenika, a kojih smo naveli tek nekoliko kako bismo ilustrirali zapanjujuću sličnost između ta dva rukopisa.

Nakon što je anonimni prijavitelj Prskala „tužio“ Etičkom savjetu Sveučilišta na sjednici Savjeta održanoj 19. listopada 2012. godine odlučeno je da se tadašnjem rektoru zagrebačkog Sveučilišta, Aleksi Bjelišu, pošalje obavijest o zaprimljenoj predstavci te je priložio cjelokupni zaprimljeni materijal, zajedno sa spornim rukopisom, uz prijedlog rektoru da sukladno svojim ovlastima pokrene postupak pred Etičkim povjerenstvom Učiteljskog fakulteta. Rektor Bjeliš je to uistinu i učinio pa je predstavka na Učiteljski fakultet stigla u travnju 2013. godine, kada je tamo Prskalo već postavljen za dekana. Iako doznajemo kako je povjerenstvo Učiteljskog fakulteta ocijenilo da se u ovom slučaju ne radi o plagijatu, nismo uspjeli dobiti nijedan službeni podatak o načinu na koji je slučaj zaključen.

Lijevo Prskalo, desno Mraković (FOTO: Lupiga.Com)

Za komentar ovog slučaja upitali smo i samog Prskala, čija je prva reakcija bila opaska kako on zna tko u prigodnim trenutcima izvlači ovaj slučaj iz arhive.

„Radi se o udžbeniku, namijenjenom studentima koji nisu mogli shvatiti program, nije to izvorno znanstveno djelo da bude plagijat. Faktički se radi o skripti, materijalu namijenjenom studentima. Radi se o jasnim i notornim činjenicama, definicije su jednostavno takve“, rekao nam je Prskalo. Objasnio je i kako je bilo planirano da Mraković bude koautor knjige, ali uslijed teške bolesti to nije bio u mogućnosti. Napominje i kako je Mraković bio recenzent njegovog ranijeg udžbenika.

„Pa dajte, meni je Mraković bio recenzent prvog izdanja iz 2001. godine. Te optužbe jednostavno nemaju smisla“, kaže Prskalo, tvrdeći da udžbenik ne može biti plagijat. Na naše pitanje zašto na mjestima gdje gotovo u potpunosti citira Mrakovića nije naveo da se radi o citatu, odgovora kako nije bilo loše namjere i kako je samo imao cilj da za studente sistematizira literaturu te objašnjava da je na nekoliko mjesta u svojoj knjizi uz grafičke prikaze navodio da se radi o prikazima „prema Mrakoviću“. Takvih je u udžbeniku ukupno devet.

U razgovoru za naš portal ustvrdio je i kako je tadašnji rektor Aleksa Bjeliš također poslao svoje mišljenje da u ovom slučaju nema ni govora o plagijatu. Prijava je stigavši na Učiteljski fakultet prvo iznesena pred Fakultetsko vijeće, a Prskalo se prisjeća da je i ono izreklo svoje mišljenje kako se ne radi o plagijatu, ali je on inzistirao, unatoč tome što se radi o „anonimci“, da se stvari raščiste i da to ocijeni Etičko povjerenstvo fakulteta. Svi su ga, kaže, oslobodili „optužbe“.

No, da udžbenik ne mora biti tako pisan, primjerice, pokazuje priručnik za studente međimurskog veleučilišta u Čakovcu, identičnog imena kao i Prskalov udžbenik – „Osnove kineziologije“. Naime, u tom priručniku, autori, Nevenka Breslauer, Tomislav Hublin i Marija Zegnal Koretić, u slučajevima kada nekoga citiraju to i navode. Recimo, evo primjera kako to rade: „Kineziologija je jedina znanost koja se bavi proučavanjem zakonitosti upravljanoga procesa vježbanja, osobito vježbanja kojemu su ciljevi (Mraković, 1997)“. Na isti se način u tom priručniku citira i Prskala.

Konzultirali smo i nekoliko ljudi iz akademske zajednice koji su nam redom, načelno, ne komentirajući ovaj slučaj, ustvrdili kako tvrdnja da udžbenik, stoga jer nije znanstveni rad, ne može biti plagijat, nije točna. Najjasnije je to sumirao akademik Vlatko Silobrčić, donedavni predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZVO), najvišeg savjetodavnog i stručnog tijela za promicanje etičkih načela i vrijednosti u znanosti i visokom obrazovanju, u poslovnim odnosima i u odnosima prema javnosti.

"Ako vi čitate tekst gdje ne vidite nikakvu oznaku, automatski ga shvaćate kao autorov tekst, a to znači da varate akademsku javnost ili studente ili bilo koga" - Vlatko Silobrčić (FOTO: Lupiga.Com)

„Udžbenik itekako može biti plagijat, jer kao i svaki drugi tekst podliježe istim pravilima kada se preuzima tuđi tekst. Jasno se treba vidjeti da se radi o tuđem tekstu“, kaže Silobrčić, pojašnjavajući da danas postoje i programi koji točno mogu procijeniti kolika je sličnost između neka dva teksta, a Srce (Sveučilišni računski centar Sveučilišta u Zagrebu) posjeduje tri takva programa za određivanje različitosti tekstova. 

„Uvijek kada se uzima nečiji tekst mora se vidjeti da je to prepisan tekst. Najčešće se to radi tako da se stave navodnici ili taj dio teksta pišete koso ili debelo ili uvučeno, koristite bilo koji tehnički način da se vidi kako to što iznosite nije vaše. Tko je stvarni autor treba navesti u zagradi unutar teksta. Jer, ako vi čitate tekst gdje ne vidite nikakvu oznaku, automatski ga shvaćate kao autorov tekst, a to znači da varate akademsku javnost ili studente ili bilo koga. Činite čistu intelektualnu krađu“, objašnjava Silobrčić.

Za mišljenje smo upitali i Vedrana Katavića, koji je od 2006. do 2010. godine predsjedavao Odborom za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

„Plagiranje svih oblika je nedozvoljivo, bez obzira je li to 'manji' ili 'neozbiljniji' prekršaj. Stava sam da je svaki oblik plagiranja nedozvoljiv i da treba poraditi na tome da se to unese u sve etičke kodekse. Tu nemam dvojbe. Može nešto biti neopisano u nekom kodeksu, ali je jasno o čemu se radi“, kaže Katavić u razgovoru za Lupigu, pojašnjavajući kako nijedan kodeks kojim se OEZVO mogao voditi ne specificira udžbenike kao neku posebnu kategoriju, pa se tako u Etičkom kodeksu Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu kod plagiranja govori samo o znanstvenim i umjetničkim radovima. Dodaje i kako se događa da oni koji se bave znanstvenim radovima pokušavaju pravila znanstvenog rada primijeniti i na udžbenike.

„Kod pitanja plagiranja udžbenika otvara se problem autorskih prava, koja uglavnom posjeduju izdavačke kuće, iako i tu postoji cijeli spektar tko kome i kako prenosi prava, stoga je tumačenje plagiranja udžbenika svakako tema za raspravu. Svjetska iskustva pokazuju da situacija s plagiranjem udžbenika nije hrvatski specifikum nego da toga ima svugdje. Posljednji veliki slučaj, recimo, dogodio se u Južnoj Koreji gdje je cijeli niz znanstvenika u dogovoru s izdavačkim kućama, radi napredovanja, organizirano plagirao udžbenike, i to na način da su samo stavili svoja imena na već postojeće udžbenike. Više godina se tamošnje sveučilište bavilo tim problemom, oni su na koncu kažnjeni i dobar dio ih je dobio otkaz“, ističe Katavić, primjećujući da će se u Hrvatskoj sve češće događati slučajevi prijevoda udžbenika s engleskog na hrvatski, što je novi izazov jer je, s obzirom na razne mogućnosti prijevoda, plagiranje poprilično teško dokazivo. 

Kontaktirali smo i Etički savjet sveučilišta, ali odgovor na traženu informaciju s kojim argumentima je Prskalo „oslobođen optužbi“, do zaključenja ovoga teksta nismo dobili. 

Od Etičkog savjeta odgovor još nismo dobili (FOTO: unizg.hr)

„Odluka Etičkog povjerenstva neke sastavnice sveučilišta inače se vrati pred Etički savjet gdje Savjet onda provjeri je li ona u skladu s postojećim Etičkim kodeksom sveučilišta“, rekao nam je jedan član Etičkog savjeta iz vremena kada je zaprimljena anonimna predstavka. A u Etičkom kodeksu, između ostalog, o plagiranju stoji ovo: „Svi članovi akademske zajednice koji sudjeluju u znanstvenoistraživačkom i umjetničkom radu moraju jamčiti za izvornost objavljenih znanstvenih radova i umjetničkih djela čije autorstvo im se pripisuje te točnost i poštenje u prezentiranju i navođenju informacija o porijeklu ideja i navoda koje su u radu koristili“. 

Ivan Prskalo (1959.) Fakultet za fizičku kulturu završio je u Sarajevu gdje je i magistrirao 1989. godine, dok je doktorsku disertaciju obranio na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, 1998. godine. Dugi niz godina radio je kao profesor tjelesne kulture, a 1998. godine zapošljava se na Visokoj učiteljskoj akademiji u Petrinji, gdje ubrzo postaje i prodekan za nastavu, a potom i dekan. U Zagreb se na Učiteljski fakultet seli 2005. godine, a 2012. godine po prvi put postaje dekan tog fakulteta. Trenutno je u svom drugom mandatu.

Iako ga se ne spominje previše u javnosti, Ivan Prskalo, u fokus medija došao je upravo ovih dana, kada je javnost doznala kako je dekan Učiteljskog fakulteta „spasio“ rektora zagrebačkog Sveučilišta, Damira Borasa, zaposlivši ga na Odjelu te obrazovne ustanove u Petrinji. Naime, prema Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju istekom akademske godine profesorima s navršenih 65 godina prestaje važiti ugovor o radu, što je Borasov slučaj. Doduše, postoji iznimka da se to izbjegne, ukoliko na fakultetu postoji potreba za zaposlenikom, ugovor može trajati i nakon 65. godine života. No, s obzirom na krizu koja već mjesecima traje na matičnom Borasovom Filozofskom fakultetu, njegove šanse da dobije odluku o podršci rada i nakon 65. godine, bile su nikakve, stoga je i potražio novo radno mjesto i pronašao ga kod Prskala, i to u dalekoj Petrinji na katedri gdje nema baš nijednog redovnog profesora, što Borasu i nadalje može osigurati željenu poziciju rektora. Navodno je Boras bio jedini kandidat koji se javio na raspisani natječaj.

U kontekstu nedokazane optužbe da je prepisao cijelih 60 stranica knjige, vrijedi naglasiti da je Prskalo u otvorenom pismu podrške Barišiću, pored zgroženosti „nedokazanim optužbama za plagijat temeljenim na lažima i insinuacijama“, potpisao da je ministar počinio tek manji propust, a nipošto plagijat jer je „razvidno da autor ne prisvaja tuđe ideje, niti ih predstavlja kao svoje“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"