Na II. Saboru hrvatskih laburista delegati su velikom većinom glasova dali jasan legitimitet novoizabranom vodstvu stranke (dakako i njegovoj politici) na čelu s gđom. Nansi Tireli. O tomu što je mjesecima prethodilo, a potom kulminiralo uoči izbornog Sabora; što se sve događalo u dijelu članstva i kojim su se prostačkim smicalicama, bezočnim podmetanjima i objedama pokušavali „minirati“, u to vrijeme v.d. predsjednica stranke gđa Tireli i njeni najbliži suradnici bolje je i ne govoriti. Ne dolikuje pristojnom čovjeku, a od iznošenja prljavog stranačkog veša nitko neće, niti može imati koristi, već samo štete.

Jedno se ipak istine radi mora reći: najtragičnije u svemu tomu je što nitko iz tzv. suparničke ekipe (Kapraljević, Vuljanić i Novak) na te silne besprizorne uvrede nikada nije javno reagirao i(li) ustao u zaštitu, ako ne već ljudskog, a ono ženskog dostojanstva gđe. Tireli. Dobro su znali da sve to što se piše i govori nema veze sa istinom, pravilima poštene političke utakmice, ali očevidno, procijenili su da im to može pomoći u ostvarivanju izbornog uspjeha. Samo, zaboravili su, ili im to jednostavno nije bilo važno kako su tako ostvarene pobjede sramnije od časnog poraza, a na žalost, neki poput g. Vuljanića poraz nisu znali gospodski podnijeti.

Nansi Tireli - žrtva prostačkih smicalica, tvrdi Pecnik (FOTO: laburisti.com)

U svim sučeljavanjima širom RH na kojima smo zajednički sudjelovali kao kandidati za vodeće stranačke funkcije, uvijek bi nas netko od nazočnih upitao; ukoliko jedna strana doživi poraz hoće li i usprkos porazu ostati u stranci, te pokušati zajedničkim snagama pomoći stranci ili će, kako to obično biva ljutito i nezadovoljno napustiti stranku?

RAZGOVOR S NANSI TIRELI: Žene su manje sklone laganju od muškaraca

Gospodin Vuljanić je uvijek među svima nama najglasnije reagirao, odgovarajući kako će ostati u stranci i ako doživi poraz, te da će surađivati i sa „crnim vragom“ jer mu je interes stranke iznad svih i svega. I prvo što je napravio odmah nakon što je sa g. Kapraljevićem doživio težak poraz; napustio je stranku pokušavajući neostvarene ambicije prikriti nespretnim i ispraznim pričama o tomu da stranku napušta stoga jer se s g. Kapraljevićem zalagao za „radikalni zaokret u lijevo“. A, što to „radikalno lijevo“ zapravo znači: trockizam, maoizam, oponašanje Syrize, možda Podemosa ili sve zajedno kao nekakv miks, nikada nam se nije udostojio objasniti. Osobno vjerujem da ni sam zapravo precizno ne zna objasniti što pod tim pojmom stvarno misli. Moram priznati, očekivao sam i više i bolje od g. Vuljanića, jer posjeduje intelektualni potencijal za suvislo obrazlaganje vlastitih misli, ali zašto ga ne koristi, to njemu ostavljam na savjesti.

Gospodin Kapraljević je nezadovoljan najavio kako razmišlja o napuštanju stranke, ukoliko se pojedinci budu svetili njegovim pristašama što su ga podržavali. Zašto g. Kapraljević misli da bi mu se netko trebao (o)svetiti, ne znam, ali čini se da on i nehotice zapravo izražava svoj politički credo u kojem je samorazumljivo da se pobjednici svete poraženima. Usprkos svemu, ja niti jednog s tzv. protivničke strane (ma šta o njemu osobno mislio) ne doživljavam kao neprijatelja već kao člana stranke koji drukčije misli, koji je na ovim izborima izgubio i za kojeg ima mjesta u stranci, naravno pod uvjetom da prihvati realnost demokratske odluke većine. Istina je, većina nije uvijek u pravu, ali svaka politička organizacija ima određena pravila koja se u načelu moraju poštivati, u protivnom dolazi do rasula, anarhije u kojoj se gubi (s)misao političkog djelovanja. Ostaje svakome pravo da inicira široku, demokratsku unutarstranačku raspravu, da se legitimnim sredstvima pokuša izboriti za svoje viđenje budućeg laburističkog djelovanja, ali nitko ne bi smio dovoditi u pitanje jasno iskazanu volju većine da nastavi s jasno profiliranim programima i vizijama „lijevog puta laburističke politike“, ali bez isprazne demagogije radikalnog ljevičarenja koja je bila i ostala samo puka forma bez sadržaja.

Nikola Vuljanić - bivši Laburist koji je tvrdio da mu je interes stranke ispred svega (FOTO: Kaportal.hr)

Laburisti su se na Saboru jasno opredijelili što ne žele i naznačili što žele, ali im se stalno imputira kako su izgubili identitet, kako su prodali samostalnost i kako hrle u zagrljaj SDP-u. Na temelju čega su to naši kritičari zaključili, ni uz najbolju volju (kao i u pogledu prigovora za populizam) ne mogu dokučiti. Čini se da je ova priča bila potrebna samo stoga kako bi gospoda Vuljanić i Kapraljević mogli „radikalizirati svoju lijevu poziciju“, jer osim ispraznih riječi drugo ništa nisu ni imali ponuditi. „Naši“ ljuti ljevičari su tako veliki ljevičari da su smatrali samorazumljivim da nikada nigdje, niti jednom riječju tijekom stranačkog predizbornog predstavljanja ni ne spomenu primjerice antifašizam kao temeljnu civilizacijsku odrednicu kojom se svaka (pa tako valjda i radikalna) ljevica ponosi, a isto tako im ni malo ne smeta što primjerice naša stranka pruža „tehničku potporu“ (a u stvari koaliciju) stranci (ne)pravomoćno presuđenog ratnog zločinca i tako joj omogućava vlast u osječkoj županiji. O možebitnim koalicijama, savezima, partnerstvima, potporama, suradnjama i svemu tomu sličnom odlučivat će stranka, a ne vodstvo stranke. Čini se da to valja ponavljati u beskonačnost dok netko od gluhih to konačno i ne čuje. Ali ako se nešto ne želi čuti, onda se nikada i neće čuti. 

Zašto sam protiv radikalnog ljevičarenja? Prvo; jer i ne znam što pod tim dvojac Vuljanić – Kapraljević misli, a drugo; jer Hrvatska danas zapravo i nema autentične ljevice. SDP je već odavno izdao temeljne principe socijaldemokracije, ako je zapravo ikada i bio socijaldemokratska stranka. Mi, laburisti smo se prije tri godine nametnuli javnosti svojim socio-ekonomskim programom, ali izbjegavajući svjetonazorska izjašnjavanja pali smo u „nemilost“ dobrog dijela građana. Ukoliko se iznova želimo nametnuti, ukoliko iznova želimo biti relevantna nacionalna stranka koja brine i zagovara „opće dobro“ tada bitno moramo proširiti repertoar ideja, ali i horizont našeg (su)djelovanja u političkom i javnom životu ove zemlje. Mnoštvo je ideja Syrize, Podemosa i da ne nabrajam, privlačno, dosta toga prihvatljivo, ali zaboravlja se na jednu stvar: kopirati tuđe iskustvo u doslovnom smislu naprosto nije dobro jer nam ono dolazi iz neke druge i drukčije tradicije; formulirati vlastiti put i vlastite vizije Hrvatske, oštro socijalne, radničke pa ako hoćete i socijalističke ljevice, moguće je, ali samo tako da se vjerodostojno uvažava i iskustvo građanske, demokratske i liberalne ljevice. Identitet stranke se ne može izgrađivati tako da se negira tuđa pozicija (ona se jedino može i mora kritizirati), već tako da se formira vlastita. A on se mora izgraditi, on se mora pustiti u opticaj na političko tržište, a hoće li je građani, tj. birači prepoznati i valorizirati uvijek ostaje otvoreno pitanje.

Antuna Kapraljevića Pecnik opisuje kao radikalnog ljevičara bez sadržaja (FOTO: Novi list) 

Jedino što su gospoda Vuljanić i Kapraljević predlagali kao sadržaj svog radikalnog ljevičarenja bilo je donošenje Zakona o ispitivanju porijekla imovine i potrebu čvršće suradnje laburista s europskom ljevicom i strankama poput Syrize. Ni u tom ne vidim ništa osobito radikalno lijevo; vidim samo nešto o čemu se davno razmišljalo i što je jednako tako davno propalo. Neki, posebice stariji sjetit će se kako je u socijalizmu jedno vrijeme bila vođena kampanja pod sloganom „imaš kuću, vrati stan“; na koncu se to pretvorilo u lakrdiju, jer drukčije na žalost nije ni moglo. Slično bi se moglo dogoditi i s predloženim Zakonom; uostalom, zar se u Ustavu RH ne govori o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina ratnog profiterstva, a dokle smo na tom planu stigli? Možda bi ovaj Zakon i mogao imati smisla, ako bi se prethodno jasno definirali parametri, sadržaji, nositelji, rokovi i sl. Ali nisam primijetio da je g. Vuljanić ikada o tomu išta govorio. Slažem se s iskazanom potrebom o povezivanju naše stranke sa strankama europske ljevice, ali i s brojnim istaknutim pojedincima kao i nestranačkim osobama s ljevice, ali pitam se: zašto kao europarlamentarac g. Vuljanić nikada ništa nije napravio na tom planu ili barem ja za to ne znam, a uistinu bih bio sretan kada bi me demantirao. Prostor na europskoj ljevici je širok, a iskustva britanskih laburista, ili primjerice skandinavskih, mogla bi biti vrlo poticajna za sve nas. Valja spomenuti i tzv. srednjoeuropski krug sličnih stranaka lijeve orijentacije, jer se tamo događaju stvari koje će u nas na dnevni red doći tek za narednih deset godina.

Umjesto ispraznog ljevičarenja, zapravo mlaćenja prazne slame, ozbiljna stranka ljevice mora odgovorno promišljati svoju politiku, ponuditi relevantno utemeljenu političku platformu, a ako je pri tomu zna i umije s vjerodostojnim osobama medijski atraktivno plasirati u javnost, tim bolje. Dolaskom gđe. Tireli na čelo stranke, kriza nije nestala kao rukom odnešena, ali sada su stvorene pretpostavke za konsolidaciju i stabilizaciju stranke, a nakon konstituiranja stranačkih tijela mora se, u brzom tempu nizom inicijativa „bombardirati javnost“, od onih starih koje su još uvijek aktualne, pa do onoga što sam s grupom (ne)stranačkih stručnjaka (kao svoj dio posla) ponudio članstvu kroz projekt „Novi smjer,“ kao jednu verziju strategije društvenog razvoja i reformi i tako pokazati da ova stranka zna i može ponuditi vjerodostojne i konkretne programe. Između ostaloga: reforma zdravstva, borba protiv korupcije, prijedlog Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, prijedlozi za ravnopravnu političku borbu na idućim parlamentarnim izborima, uključujući i pitanja participacije radničke kontrole i sl., koji će uz one iz socioekonomskog područja osigurati privredni razvoj, zapošljavanje i smanjivanje socijalnih razlika i tako imati presudan značaj u predstojećoj parlamentarnoj utakmici.

Moramo biti otvoreni za suradnju sa svima na ljevici kojima je na srcu opće dobro čovjeka i građanina, našega društva u cjelini, ali jednako tako sa svima onima koji u nama vide partnere u rješavanju najtežih društvenih problema. A o formi suradnje i uopće o suradnji mora odlučiti svekoliko članstvo. Ne smijemo kao do sada bježati od svjetonazorskih pitanja, o svemu moramo imati jasan stav (primjerice istospolni brakovi, antifašizam, monetizacija, rasprodaja državne imovine u bescjenje, kulturna politika, međunarodna politika i međunarodni ugovori i sl.), pa i po cijenu da naš stav trenutno na „tržištu ideja“ nema prođu, ali uvjeren sam da se dosljednost i vjerodostojnost u konačnici uvijek isplate. Ili kako bi rekao jedan od naših najuglednijih teologa dr. Šagi–Bunić, jer „drugog puta nam nema“. Drugim riječima, prostor za političko širenje na ljevici nije zatvoren, upravo suprotno, širom je otvoren a to što su se pojavili novi akteri, primjerice poput Živog zida, Radničke fronte i sl. ne znači puno. Mi imamo relativno pristojnu infrastrukturu, veliki broj (ne)stranačkih ljudi koji znaju i koji su stručni u raznim segmentima društvenih pitanja, tako da kvalitetnim radom, provokativnim, ali utemeljenim istupima i nadasve jasnim idejama i vjerodostojnim stavom možemo, ne samo preživjeti kao parlamentarna stranka, već se vremenom (i to u relativno kratkom periodu) nametnuti kao stožerna stranka hrvatske ljevice.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: laburisti.com

Autor je potpredsjednik parlamentarne stranke Hrvatski laburisti - stranka rada, bivši sveučilišni profesor te voditelj nekoliko međunarodnih projekata s područja zaštite ljudskih prava.