Eitay Mack je izraelski odvjetnik i aktivist za ljudska prava koji živi na relaciji Jeruzalem - Oslo. Zastupa Palestince kojima su izraelske sigurnosne snage nanijele štetu, ali i izraelske aktiviste za ljudska prava koji bi se našli na meti izraelskih vlasti. Angažiran je i na zaustavljanju izraelske vojne pomoći režimima koji čine ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Svojevremeno je javnost prvi upoznao s izraelskim snajperskim napadom na prosvjednike u Pojasu Gaze. Njegov tekst objavljen 15. listopada prenosimo iz izraelskog dnevnog lista Haaretz.

Baš kako je međunarodna zajednica zatvorila oči pred ratnim zločinima koje je Izrael počinio na okupiranim palestinskim područjima, tako je zatvorila oči i pred suštinom i ciljevima Hamasa.

I dok ljevica po cijelom svijetu održava beskonačne debate da li je Hamasova borba legitimni otpor Izraelu ili terorizam, a mnoge zapadne zemlje Hamas svrstavaju među terorističke organizacije, činjenica koju mnogi zaboravljaju jest da je Hamas genocidna organizacije utemeljena na fundamentalizmu. Hamasova genocidna želja je da istrijebi sve Židove koji žive između rijeke Jordan i Mediteranskog mora, osim ukoliko se ne odluče živjeti pod totalitarnim islamističkim režimom.

IZRAELSKI NOVINAR GIDEON LEVY: „Ima li nade u ovome? Ne. Hoće li Izrael naučiti lekciju? Ne.“

MORALNA KONFUZIJA: Kako u Hrvatskoj govoriti o ratu Izraela i Hamasa?

YUVAL NOAH HARARI: „Hamasov horor je i lekcija o cijeni populizma“

ŠTO ŽELI IZRAEL: Pravi cilj je ne postići mir

U članku 7., manifesta koji je Hamas izdao 18. kolovoza 1988. godine stoji kako je "Prorok (...) rekao da Sudnji dan neće doći dok se Muslimani ne potuku sa Židovima (i ubiju ih), kada će se Židovi sakriti iza kamenja i stabala. Kamenje će tada reći: O, muslimanu! O, Abdulah, evo Židova iza mene. Dođi i ubij ga". Članak 11., pak opravdava genocid nad židovskim narodom jer, kako tvrde, sva je zemlja Palestina "islamski vakuf posvećen budućim generacijama sve do Sudnjeg dana".

Zato Hamas nikada nije dogovorio mir sa Izraelom već je samo pregovarao o privremenom prekidu vatre ("hudna") ne odustajući od genocidne dugoročne ambicije. To je u vlas ista ideologija kojom se koristi iranski režim usput financirajući i naoružavajući Hamas i islamski džihad na Zapadnoj Obali, Gazi te Hezbollah u Libanonu.

Kroz godine, Hamas je ponešto revidirao dogme. No, dok klerici i vojni zapovjednici Hamasa koriste genocidni rječnik u istupima, Hamasovo političko krilo puno je pažljivije prema ljevičarskoj publici u inozemstvu. Njihovo je poslanje u suprotnosti s nenasilnom borbom za uspostavu države u kojoj bi vladala puna jednakost među Židovima i onima koji to nisu. Nemoguće je odvojiti izjave o brisanju cionističkog režima od onih o istrebljenju svih Židova koji žive u Izraelu, a koji su uglavnom cionisti.

Čelnik Hamasa Ismail Hanija (FOTO: HINA/EPA/Mohammed Saber)

Kontradikcije u izjavama Hamasa zbunile su međunarodnu zajednicu uvjerivši ju kako je priča Hamasa slična onoj Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), čije su vođe početkom 1980-ih, dali na znanje kako se odriču ambicije da unište Izrael te koji su, u konačnici, i potpisali Sporazum iz Osla.

Sve zemlje koje su prisutne u Pojasu Gaze, ili kroz nevladine organizacije ili kroz različite humanitarne programe UN-a, na svoj su način trajni dio Hamasove vlade još otkad je Hamas silom preuzeo kontrolu nad Gazom 2007. godine. Njihovo financiranje potreba civilnog stanovništva u Pojasu Gaze oslobodilo je financijska sredstva Hamasa koja su usmjerena u naoružavanje, korupciju i vlastite plaće bez bojazni da bi se izgladnjeli narod mogao pobuniti. 

Ono što je međunarodna zajednica učinila u Gazi bilo bi slično kao da europske zemlje preuzmu odgovornost za potrebe civilnog stanovništva u Siriji, Afganistanu i Iraku dok su na vlasti ISIS ili Talibani. Postoji razlika između financiranja ad-hoc humanitarnih projekata i pretvaranja međunarodne zajednice u suradnika fundamentalističkih organizacija. 

Također, mnogi u međunarodnoj zajednici nisu opravdali naše povjerenje jer su se navikli na beskonačne raketne napade Hamasa po izraelskim gradovima uz granicu. Umjesto univerzalne pretpostavke kako nijedan život civila ne smije biti ugrožen te razumijevanja da su napadi na izraelske civile dio genocidnog programa Hamasa, tražile su se nebrojene isprike. Između ostaloga, tvrdilo se i kako Hamas nema tako sofisticirane i precizne rakete da bi se suprotstavio izraelskoj obrambenoj moći. No, ovaj je pristup bio osuđen na propast od samoga početka jer, za razliku od PLO-a, Hamas nikada nije bio sekularna nacionalistička organizacija već genocidna i fundamentalistička. 

Tragično, prošlog tjedna za to smo dobili i dokaz. Hamas nije samo zauzeo područja unutar granica Izraela pustivši civile da se evakuiraju. Njihovi borci poklali su mlade na pustinjskoj rave zabavi i to učinivši sve da im onemoguće bijeg od masakra. U svakom židovskom selu i kibucu koje je Hamas zauzeo, njihovi su borci otišli od kuće do kuće koljući židove jednog za drugim. Da je Hamas uspio preuzeti gradove Sderot i Ofakim (svaki nastanjen s otprilike 35.000 stanovnika), njihovi borci bi poklali sve i tamo. Bez herojskih reakcija pojedinaca, i izraelskih sigurnosnih službi koje su ionako stigle sa zakašnjenjem, svi bi tamo bili poklani.

Osim međunarodnih sporazuma o borbi protiv terorizma i zakona Zapadnih zemalja koje onemogućuju financiranje Hamasa, relevantna je i UN-ova Konvencija o prevenciji i kažnjavanju genocida. No, kako bi međunarodna zajednica ispunila obveze da pomogne Izrael u sprečavanju još jednog pokušaja genocida židovskog naroda te u rušenju Hamasa, ne smiju se žrtvovati palestinski civili u Pojasu Gaze.

Nakon Hamasova napada, čini se da je Izrael od Zapadnih saveznika dobio zeleno svjetlo za invaziju na Pojas Gaze i vojno rušenje Hamasa. Izrael i međunarodna zajednica znaju koliko civili mogu stradati još od izraelske invazije Libanona 1982. godine. U nedostatku mogućnosti da se iz Pojasa brzo evakuiraju svi civili, izraelska invazija mogla bi završiti do sada neviđenim žrtvama po palestinske civile. Vlasti u Gazi kažu kako je do sada ubijeno 2.200 stanovnika, no nije jasno koliko je među njima bilo civila. Ako izraelski vojnici i ispoštuju sve ženevske i haaške konvencije, što do sada nisu uvijek činili, takva je priroda ratovanja u gusto naseljenim područjima. 

Hamas bi do sada trebao znati da mu je došao kraj. Nakon zločina počinjenih u Izraelu, izvjesno je kako nijedna zapadna vlada kao i mnoge koje to nisu, neće više financirati takav režim baš kao što se to dogodilo Talibanima u Afganistanu. Očekuje se da će brojne zemlje podržati punu blokadu Gaze kako bi se bolje provele sankcije nad Hamasom. Zbog toga bi međunarodna zajednica hitno trebala uspostaviti dijalog kako bi Hamasovo vodstvo moglo otići u treće zemlje kako je to učinio PLO napustivši Libanon i preselivši vodstvo u Tunis 1983. godine. 

Treba nam bilo kakvo diplomatsko rješenje koje bi Izraelu garantiralo da se posljednji napad Hamasa više nikada neće ponoviti. Na primjer, međunarodna zajednica mogla bi preuzeti odgovornost za blokadu Hamasa umjesto Izraela sprečavajući kolektivizaciju krivnje. Alternativno, mogli bi pokrenuti međunarodnu akciju razoružavanja Pojasa Gaze. U najmanju ruku, međunarodna zajednica bi od Egipta, kao i Palestinske Uprave Zapadne Obale, trebala tražiti da preuzmu evakuirane građane Gaze što bi trebalo popratiti i financijskom pomoći. 

Ovakav se prijedlog čini bespredmetnim, ali mora postojati nekakva diplomatska inicijativa koja bi bila prihvatljiva objema stranama i koja bi omogućila zaustavljanje katastrofe što se sprema. Dozvoliti Izraelu da sruši Hamas dok usput ubija bezbrojne civile nije rješenje. Štoviše, moglo bi poslužiti Hamasu i Iranu da izraelsko-palestinski sukob uzdignu na regionalnu ili čak globalnu razinu.

Za Lupigu preveo Mladen Barbarić

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Haitham Imad