„Ivo Andrić – između ideologije i književnosti“

Trideset paočanica glavčinu točka čini,
na njenom praznom
potreba kola se gradi.
Od grnčarske gline posuđe se pravi,
na njegovom praznom,
upotreba mu se vidi.
Otvaranjem prozora i vrata soba se pravi,
na njihovom praznom,
upotreba sobe se javlja.
Zato,
puno je korisno,
prazno je upotrebljivo.
(Daodejing)

Od značenja do smisla

Višestrukost značenja Andrićevih tekstova odražava se ne samo kroz njihovu kompleksnu strukturu i raznovrsnost ljudskih karaktera i senzibiliteta, uslovljenih različitim kontekstima – čitatelja¹ već ukazuju i na metaforičnost samog medija iz kojeg dolaze – jezika. Od sosirovske uspostave arbitrarnog odnosa između oznake i označenog do Derridinog pojma différance² koji upućuje da vrijednost znaka nije odmah prisutna nego je odgođena dok mu sljedeći znak u sintagmi ne odredi značenje (znak nosi tragove drugih znakova), jasno je koliko je sam medij književnosti po svom načelu višeznačan.

Na koji bi se način trebalo vrednovati Andrićevo djelo? Ovaj problem je posebno značajan unutar srednjoškolskog obrazovanja gdje učenici, shodno ideološkom uvjerenju nastavnika, dobivaju (ne)odgovarajuću (nažalost, najčešće esencijalističku) interpretaciju Andrićevog djela. „Vrline jednog čoveka mi primamo i cenimo potpuno samo ako nam se ukazuje u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.“³  

Ako nije moguće reći koje su interpretacije teksta najbolje ili tačnije, moguće je reći koje su pogrešne: to su one koje samostalan smisao ne grade na osnovu tekstualne strategije, nego na tekstualnim procjepima i neodređenostima, odnosno samovoljnim pretragama čitatelja koji traže smisao u vlastitom senzibilitetu a ne u tekstu. Slijedom toga, posebno je interesantno gledište koje dolazi od dijela one vrste kritike (R. Mahmutćehajić, M. Rizvić itd.) koja u Andrićevom djelu vidi prije svega izraženu mržnju autora-Andrića naspram Bošnjaka: Andriću se ovdje ne osporava da je „dobar pisac, izrazitog stila“ (iz toga proizilazi da je stil u pisanju disciplina koja je dovoljna sama sebi), ali se osporava svijet koji je predstavio!? Takvi stavovi su mogli biti produkt samo dvije opcije: ili neznanja šta je to predmet i smisao književnosti ili, pak, loše vođene argumentacije u interpretaciji Andrićevog djela. Forma Andrićevog djela ima važnost onoliko koliko doprinosi značenju, jer njegove priče, pripovijetke i romani ostvaruju značenje u onoj mjeri u kojoj se odnose prema vidu života koji prikazuju, to jest onoliko koliko ga, za razliku od ideološkog teksta ili, pak, historijskog diskursa, simboliziraju ili predstavljaju. Estetika Andrićevog djela se ne može posmatrati kao izdvojeno kraljevstvo, jer je to kraljevstvo nužno povezano sa etikom i metafizikom svijeta u kome i s kojim nastaje. Stoga, ono što se pokušava legitimirati kao „nauka o književnosti“ (koja se po svojoj metodologiji razlikuje od svih drugih naučnih disciplina) počiva ne na ukusu nego na znanju.

Kad je u pitanju Andrićevo djelo, nemali je broj slučaja kada se za potrebe interpretacije zahtijevaju grube i neposredne redukcije, s kojima je veoma lako utvrditi na koji način skriveni interesi pojedinih ideoloških, političkih ili bilo kojih drugih opcija mogu svjesno ali i nesvjesno uticati na interpretaciju. U tom smislu je postavio i svoj tekst R. Mahmutćehajić, pa će njegovo učitavanje ideološkog diskursa u Andrićevo djelo, između ostalog, izgledati ovako: „U skladu s time, tvrdnja o 'apsolutnoj, nultoj estetskoj vrijednosti' Andrićeve pripovjedačke umjetnosti je paradoksna, jer je očito da postoje njena tri neusaglašena vidika. Dva vidika su neodvojiva od ideologije nacije i njena dva oblika – srpske i hrvatske. U oba ta vidika je zamisao napretka prema cilju koji je posve u dosegu čovjekovih razumskih mogućnosti i raspoloživih tvarnih sredstava. Kako god da su ti sadržaji nacionalnih ideologija promicani ili potiskivani u drugim ideologijskim slikama svijeta, njihov odnos prema muslimanstvu je, načelno govoreći, ostao jednak: oslobođenje i napredak nacije nisu mogući s uključenjem muslimanstva kao njihovog gradivnog sadržaja. Andrićevo umjetničko djelo je posve uskladivo s ta dva vidika, pa tako i drukčije u njegovom shvaćanju u muslimanskom vidiku.“

Dakle, ovdje u prvi plan dolazi mogućnost koju interpretacija u stvari i nudi – zanemaruju se tekstualne strategije u korist drugih samovoljnih pretraga. To, naravno, ne znači da postoji tekst koji je ideološki nevin – ne postoji, ali, u ovom slučaju, to isto tako znači da je Mahmutćehajić, ako već ima problem sa znanjem iz estetike, morao posegnuti za svojom izgubljenom nevinošću kako bi umjesto vlastitih ideja prepoznao „stvarnu“ ideološku pozadinu Andrićeve tekstualne ontologije.

Etika i mržnja 

Historijski obzor, postavljen kroz prizmu morala, jasno govori da se nikada ništa mnogo nije mijenjalo u slici svijeta – kako i na koji način se živi, na poslijetku je uvijek zavisilo od politike. Ta uronjenost društveno-političkog u etičku sliku svijeta bio je i dovoljan razlog zbog čega još Aristotel nije pravio veliku razliku između etike i politike. Etika je, po Aristotelovim načelima, nauka o ljudskoj potrebi. Ljudske potrebe svoju svrsishodnost, na putu od pojedinačnog prema opštem, mogu pokazati samo u okviru društveno-političkog diskursa. Što je politički diskurs udaljeniji od obzira, etičke norme poprimaju svoje izopačenije lice. Što je politički sistem u Bosni i Hercegovini i regionu zadnjih dvadeset godina postajao sve više perverzno jednoličan, tako su i ljudi agresivno zagovarali kulturu svoje nacije i religije bez mogućnosti pronalaženja obzira s kojim bi se došlo do bilo kakvog uvažavanja drugog i drugačijeg. 

Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svog duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gdje, samo ne ondje gdje se rađa i umire.⁴ 

Ako su tekstovi i kultura ti koji mijenjaju i uspostavljaju paradigme u svijetu, društvena stvarnost Bosne i Hercegovine (geografski okružena Srbijom i Hrvatskom kao glavnim mentorima za „ispravan i dosljedan“ nacionalni identitet u BiH, a iznutra obilježena stalnim potvrđivanjem tog identiteta na štetu drugog i drugačijeg ali sada, paradoksalno, između tri-četiri nacije), dobila je u staroj (čini se nikad prevaziđenoj) pozitivističko-esencijalističkoj kritici novu paradigmu stvarnosti koja se sada ispisuje rigidnom interpretacijom Andrićevog djela – paradigmu mržnje. U tom smislu, cilj ovog teksta je pokušati pronaći odgovor na koji bi način, s obzirom na različita pozitivistička i nacionalno-ideološka učitavanja prilikom interpretiranja Andrićevog djela, intersubjektivna zajednica mogla i trebala vrednovati djelo ovog velikog pisca? S čijeg stanovišta bi Andrićevo djelo trebalo biti prihvatljivo a s čijeg ne?

Andrić je, po svemu što je napisano o njemu, imao vrlo važnu kako političku tako i kulturnu ulogu u jugoslovenskoj zajednici (FOTO: Wikimedia/Stevan Kragujević)

Šta se uopšte zamjera Andriću?

Najprije da je kroz svoje likove parodirao, iskrivio sliku Bošnjaka, zatim da je krivotvorio historijsku sliku Bosne, da je pjesnik mržnje čije djelo nepobitno pokazuje i u isto vrijeme dokazuje vjekovnu netrpeljivost i nemogućnost suživota između Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jevreja (jedinstveni stav s obje strane Drine). Takvo (u)čita(va)nje Andrića, nažalost, obezbjeđuje slobodan prolaz djelovanja svim nacionalističko „osviještenim“ grupama ovih prostora. Međutim, najveći paradoks takvog tumačenja Andrićevog djela je što se te zajednice, u stvari, međusobno legitimiraju. Bošnjačka interpretacija, koja u osnovi ima Andrićevo diskreditiranje bošnjačkog identiteta, potvrđuje srpsku interpretacija koja u osnovi ima neku historijsku krivicu Bošnjaka za usud naroda BiH.

Pozitivizam

Biografija pisca? Ne znam zbog čega bi bio problem ako se neko Andrićem bavi sa stanovišta biografije!? Ne vidim problem u nastojanju da se pokuša demistificirati uloga pisca u društveno-političkim okolnostima Jugoslavije (svjedoče o tome različiti tipovi tekstova koje smo mogli čitati u posljednih desetak godina). Rezultati koji se dobivaju takvim proučavanjem vrlo su oprečni, jer su i oni izvedeni iz drugih tekstova.⁵ Ti oprečni stavovi koji se navode o Andrićevom životu (mrzi – poštuje, ucjenjuje – poklanja itd.) jesu u najmanju ruku čudni. No kada se takvi i slično oprečni stavovi pojave u književnom djelu, onda ne samo da to nije čudno nego je opravdano sa stanovišta svijeta iz kojeg i sa kojim nastaju. Sve to upućuje na vrlo interesantno gledište da ne postoji središnja tačka između fikcije i nefikcije. „Neka to bude ili činjenica ili fikcija“, pisala je Virginia Woolf: „Imaginacija ne služi dva gospodara istovremeno.“ 

Kontekst shvaćanja istine i stvarnosti u tom je smislu odlučujući temelj za razumijevanje onoga što vrijedi za umjetnost: stvarnost ni u kom slučaju nije jasniji i određeniji pojam od književnosti. (Od filozofije i umjetnosti do savremene nauke, posebno fizike, još je uvijek otvoreno pitanje – šta je to stvarnost?) Ako pojavna stvarnost jeste, jer je vidljiva, onda stvarnost fikcije jeste naprosto zbog toga što je ispripovijedana. Ona, kako je to još upozorila Käte Hamburger⁶, ne egzistira nezavisno od pripovijedanja, već sama jeste po sili toga da je pripovijedanje. Po ovome Andrićevo pripovijedanje, kao i bilo koja druga naracija koja je u službi polifonijske strukture, jeste funkcija kojom se proizvodi ispripovijedani svijet. K. Hamburger, u tom smislu, ispravno tvrdi da pripovjedački pjesnik nije iskazani subjekt (kako bi mnogi u interpretaciji Andrićevog djela htjeli da jeste), jer on ne priča o licima i stvarima, već on priča lica i stvari – likovi u romanu su (kako u Andrićevim, tako i u bilo kojem drugom romanesknom diskursu) ispripovijedani likovi na isti način kao što su motivi neke slike naslikani motivi. 

Književnost, dakle, jeste jedna vrsta pisanja u kojoj se ne može ni lagati ni govoriti istina jer čitatelj uopšte ne pretpostavlja da pisac želi govoriti dokumentarističku istinu. Kada Andrić napiše „Među posljednjima stigao je Alija Đerzelez“ – to nije ni istina ni laž. Laž u svom načelu znači utvrditi ono što je pogrešno s očitom namjerom da se neko prevari. U slučaju Đerzeleza, niko nas nije htio zavarati da se s njim nekada davno baš sve tako i dogodilo, nego da se moglo dogoditi i da se možda događa sad i ovdje, dok čitamo priču.

U krajnjoj instanci to bi značilo da ono što se očekuje od historijskog i biografskog narativa nije istina, već namjera da se istina kazuje. Nasuprot tome, fikcija sama po sebi nije ni istina ni laž, pa stoga ni priča koju ona posreduje ne može svoju vjerodostojnost tražiti u sferi dokumentarističkih istina. Historijski diskurs u romanima Travnička hronika i Na Drini ćuprija je onaj fenomen koji se u nauci o književnosti prepoznaje kao unakrsna referencija. Priča je ta koja uvijek podrazumijeva objašnjenja, pa time nužno nagovještava kauzalne odnose. A kauzalnost je osnova povijesnog procesa jer je povezana s vremenom izvještaja o promjenama koje povezuju konačno s početnom pričom. Po tome, fikcija podrazumijeva historiju isto onoliko koliko historija podrazumijeva priču. Ali razlika između dva diskursa je nepomirljiva. To je metafora svjetiljke naspram metafore ogledala. Ogledalo uvijek preslikava stvarnost koja se nalazi ispred njega, dok svjetiljka obraća pažnju na unutarnji svijet djela koji se gradi na osnovu pjesničke slike. Međutim, kako svjetlo koje nudi svjetiljka ne može bez sjene (pogled u maglovitu pojavnu stvarnost), tako i pjesnička slika ne može bez svog predmeta. Ali za razliku od predmeta koji se pojavljuje u ogledalu čije je osnovno obilježje prostorna a ne vremenska dimenzija, s pjesničkom slikom je obrnuto. Da bi percepcija bila uspješna (kao svojstvo temporalnosti), neophodni su znakovi. Međutim, znakovi u romanu Travnička hronika, usljed gubitka referencije, postavljeni su tek kao tragovi drugih znakova. Zbog toga se, za razliku od historijskog diskursa (koji teži referenciji), u romanu Travnička hronika svijet vlada kao govor, pa se sam po sebi nameće problem simbolizacije. Pojednostavljeno rečeno, to znači da se naredno citirana rečenica ne može interpretirati bez konteksta cjelokupnog romana, ili makar bez pasusa koji je naveden ispod nje:

Niti je više jesen niti počinje zima; to je vreme koje nije ni jesen ni zima, a gore je i od jednog i od drugog, to čudovište od godišnjeg doba traje danima, nedeljama; danima koji su dugi kao nedelje, nedeljama koje izgledaju duže od meseca. (Andrić; Travnička hronika 2004: 105)

Nema tu nesreće, pašo, hvala bogu, nego počela zima lepo i kako treba; kad god je mokra na početku a suva na kraju, zna se da će biti dobra godina. A videćeš kada zapadne sneg i stegne siča a obasja sunce, pa škripi pod nogama... Milina i lepota... (Andrić; Travnička hronika 2004: 108)

Simbol je „otkinuta polovina“ (Platon) – cjelina kojoj nedostaje drugi dio da bi se mogla vladati kao prisutnost. Zbog toga se znakovi u romanima ne mogu tumačiti iz neposrednog značenja, već kao nedostatak zabilježen u tragovima drugih znakova.

Samo orijentalci mogu ovoliko mrziti i prezirati i ovako pokazivati mržnju i prezir. (Andrić 2004: 23)

Ne treba zaboraviti da u Kur'anu stoji izričito: “Možda će Bog jednog dana izmiriti vas i vaše protivnike i između vas postaviti prijateljstvo. On je moćan, blag i milosrdan.“ Dakle, nada postoji... (Andrić 2004: 122)

Ali sve to ne umanjuje vrijednost i značaj biografskom diskursu. On postaje vrlo relevantan upravo u okviru historiografije, jer je Andrić, po svemu što je napisano o njemu, imao vrlo važnu kako političku tako i kulturnu ulogu u jugoslovenskoj zajednici. No pravi problem nastaje kada se diskurs biografije ili autobiografskih iskaza pokušava približiti diskursu književnosti. Ali isti je problem, ako ne i veći, kada se književni tekst pridružuje i kao takav oblikuje naspram biografije pisca. Nužno je, u načelu, da u takvim nastojanjima dolazi do parodiranja jednog diskursa na račun onog drugog, odnosno biografija pisca unutar književnog diskursa može biti zanimljiva onoliko koliko može biti zanimljiv dobar trač i ništa više. Zbog čega?

Autor-Andrić je stvarna osoba koja je napisala tekst. Znači da se to odnosi na nekoga ko je imao bogat i složen život, neko čija je višeslojna ličnost trpjela različite promjene i razvoje. Kako nešto tako promjenljivo može biti garancija za interpretaciju teksta koji, nakon što je jednom završen, ne trpi nikakve promjene? (Ovdje se izuzimaju promjene recepcije pojedinih dijelova teksta koje se prilikom svakog čitanja dešavaju u svijesti samog čitatelja.)

Šta znamo o Andriću? Znamo samo ono što nam prenose tekstovi. Svaki autobiografski ili biografski tekst (posebno je to slučaj sa fragmentima gdje pojedini autori opisuju samo dio Andrićevog života), računa na svoj kontekst određen datim vremenom i datim mjestom. Kako možemo znati, unutar kojeg je konteksta Andrić nešto izjavio? Da li njegove izjave mogu pretrpjeti značenjske promjene? Čak ako pristanemo na tezu da „podijelimo“ čovjeka na njegov emotivni (unutarnji) i racionalni (vanjski) dio, pa kažemo da bi onaj racionalni dio čovjekove ličnosti trebao biti postojan u vremenu, šta da radimo sa Freudovim podsvjesnim dijelom ličnosti (id – ego – super ego), šta da radimo s ljudskom prirodom? Ona živi neovisno i od jednog i od drugog. Razum je, kako je to vrlo dobro objašnjavao Dostojevski, dobra stvar, ali razum je ipak samo razum i zadovoljava samo čovjekove razumske potrebe, a želja je (lakanovska ili ne, svejedno) izraz cijelog ljudskog bića. Razum zna ono što je uspio da sazna, a ljudska priroda živi inteligentno, svjesno i nesvjesno, čak i kada laže, ipak živi. Možemo li danas nekoga i nešto voljeti (i o tome ostaviti pisani trag), a već sutra da imamo suprotne emocije i stavove (o kojima nećemo, na primjer, pisati)? Da. I ako želimo čitati književnost a ne historiju ili, pak, ideološke spise, onda tu padaju u vodu sve Andrićeve izjave koje su mimo primarne priče, koje su izvan književnosti. Sve postaju irelevantne. Nepouzdane. Na isti način kako se nauka i logika usklađuju naknadno a ne u toku samog eksperimenta (posebno o tome svjedoče savremeni pronalasci iz biologije i fizike), tako se i tekst biografije i tekst same priče, putem interpretacije, dovode u nasilnu međusobnu vezu. Stoga je bilo koja interpretacija Andrićevog teksta koja počiva na biografskom kontekstu, ili interpretacija koja pretenduje na cjelovito djelo a koja uzima samo dijelove teksta naspram cjeline, u najmanju ruku sumnjiva. Biografska kritika (pozitivizam) ne može poznavati svoju autentičnost u krajnjim ishodima.

Nobelova nagrada, popularnost i uopšte čitanost Andrićevog djela u dobroj mjeri se zasniva na vješto izgrađenoj ulozi pripovjedača (SCREENSHOT: YouTube)

Umberto Eco je za svoj roman Ime ruže rekao da nije znao ko će biti ubica, sve dok Jorgea „nije pustio“ u biblioteku, on je, kaže Eco, nekako sam to učinio. Tolstoj je zapisao kako je, nakon što su Ana i Vronski proveli noć zajedno, na vlastito iznenađenje primijetio kako se Vronski sprema da izvrši samoubistvo. Tolstoj se sjeća kako je grozničavo pisao da bi saznao kako će se scena završiti.

I na jedan i na drugi primjer moglo bi se odgovoriti rečenicom: kako mogu da znam šta mislim dok ne vidim šta sam napisao? Očito je da su ideja i zadata forma tu da budu iznevjereni, jer i materijal (jezik) a i tekst pričaju svoju priču koju autor slijedi u dvostrukoj intenciji – nekada to pisanje dobiva podsvjesni tok misli, pa se određeno stanje svijeta pojavljuje bez najave, kao usud, a nekada autor mora ispoštovati određene sižejne situacije koje snagom svojih postavki (svjedoče o tome Eco i Tolstoj), unutar ontologije teksta, traže drugačija rješenja od onih koja su, kroz zadatu formu i koncepcijske snove, bila ponuđena na početku. U krajnjem slučaju, autor priče Đerzelez u hanu ne može znati koliko će pripovjednog vremena proći dok njegovi junaci najzad ne ispune zadaću. Vrijeme pripovijedanja će biti određeno, kako autorovom idejnom inicijativom, tako i pojedinim prizorima i epizodama koji će se realizovati kao posljedica ontologije ispripovijedanog svijeta u kome su se našli jedan junak – Đerzelez, i oni koji bi da se u bilo čemu mjere, samo da se mjere s njim. U tom smislu stoje i Andrićeve riječi: „Pouzdano kazati kako će po vrsti, obimu i imenu biti književno delo koje će u određenom roku izaći kao rezultat toga rada – to nisam nikada mogao niti umeo, i to ne mogu i ne umem ni sada.“⁷ 

U tek stvorenom svijetu Andrićeve priče koja se razlikuje i od epske pjesme i od pojavne stvarnosti, njeno značenje će izrastati iz odnosa sa kontekstualno-tekstualnim strategijama strukturiranosti koje, po prirodi stvari, zahtijevaju da svaki element ima opravdanje postojanja u odnosu na sve druge elemente tekstualnog kontinuuma. Agon (u) Andrićeve(oj) priče(i) proizilazi iz sudara dva diskursa – heroja i običnog čovjeka. Sve drugo što bi bilo prikazano ne bi bila ta nego neka druga priča.

To znači da je pitanje referencijalnosti likova u svijetu priče o Aliji Đerzelezu u mnogo čemu diskutabilno. Uspostavljanje jednog internacionalnog tumačenja je jedini put koji se sastoji u tome da likove posmatramo kao zamišljene konstrukcije predočene tekstom, koje se u skladu sa zamišljenom konstrukcijom implicitnog a ne empirijskog autora.

Polifonija

U dva velika Andrićeva romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika, polifonijska struktura uspostavljena je na takav način da se autorovo „ja“ u potpunosti gubi pred neslivenim glasovima likova i pripovjedača. Kod Andrića to ide toliko daleko da se čini da uopšte ne postoji neko stanovište van romana s kojeg se likovi i događaji posmatraju, pa ni neka pojavna stvarnost različita od stvarnosti priče u romanu. U pitanju je, dakle, perspektiva pisca prema stvarnosti svijeta koji prikazuje, a ta perspektiva je u potpunosti drugačija od one vrste romana u kojima autor na osnovu karakterne determinacije tumači svijet s „objektivnom sigurnošću“. U stvari, Andrić svojim romanima stvara poetiku u kojoj je samo priča sveznajuća, za razliku od tekstova u kojima se kao strukturalna dominanta pojavljuje sveznajući narator ili, pak, tekstova sa dominantnom imanencijom autorovog stava kroz favorizovanje moralnih načela pojedinih likova.

Davil ga je prekidao tvrdeći da taj grlati i pijani sused nije neki izuzetak, nego pravi izraz jedne sredine kojoj su rakija, nerad i grubost svake vrste glavne oznake. Defose je to pobijao. Takvih ljudi ima uvek u svim sredinama, dokazivao je mladić, i mora da ih bude. (Andrić; Travnička hronika 2004: 113)

Snažne i upečatljive ličnosti njegovog ispripovijedanog svijeta samo su dio stvarnosti čiji se smisao može sklopiti tek u ukupnosti teksta (a ne na osnovu procjepa i neodređenosti). Svaki od njih uspostavlja neko značenje i time izgrađuje pojedine strukturalne odnose. Ali svaki put nakon što oznake uspostave strukturu, počinje grčevita borba za samoodržanje koje sugeriše, na nivou cjelokupnog djela, svijest o vlastitom nedostatku, svijest o praznini. 

Roman Na Drini ćuprija ima strukturu koja se ne može konačno uokviriti i time dovršiti. Slobodna romaneskna forma jeste vrsta otuđenja same od sebe. To je vrsta praznine i odsutnosti koja se kreće prema sebi, prema punini koju ne dostiže (a ne prema velikim vanjskim oblicima doslovne mimeze), stvarajući na taj način svijet iz kojeg potiče.

Slična je stvar i sa romanom Travnička hronika koji nije ništa drugo nego vješto ispripovijedana priča izrazite snage simboličkog značenja: putem stvarnosti priče, između ostalog, svjedoči da ne postoje nikakvi racionalni temelji kojim bi se mogao uspostaviti sud za različite kulture. Andrić putem svojih likova (Delvil, Defose, Miterer, Husref Mehmed-paša, Sulejman-paša Skopljak, Nikola Rota itd.) na vrlo uvjerljiv način ilustruje stav da nije moguće reći koja je kultura bolja (bošnjačka, srpska, hrvatska, ili jevrejska, ili pak bosanska, francuska ili njemačka), jer se bilo koji sud donosi nužno unutar vlastite kulture, a ne sa nekog objektivnog stajališta izvan nje. Takvo mjesto jednostavno ne postoji – na isti način kako u svemiru ne postoji utvrđena tačka referencije (sve se kreće, pa tako i zamišljena tačka referencije) iz koje bismo bezbrižno mogli donositi sudove koliko je šta udaljeno.

Narod je, istina, podeljen na vere, pun sujeverja, podvrgnut najgoroj upravi na svetu i stoga umnogome zaostao i nesrećan, ali u isto vreme pun duhovnih bogatstava, zanimljivih karakternih osobina i čudnih običaja.... A to što je g. Davilu, g. Fon Mitereru i g. Defoseu, kao strancima, život u Bosni težak i neprijatan, to ne dokazuje ništa. Ne može se vrednost ni važnost jedne zemlje meriti po tome kako se u njoj oseća konzul neke strane države. (Andrić; Travnička hronika 2004: 109)

Pripovjedač je u oba romana stvorena, fiktivna pojava koja kao i likovi pripada ukupnosti pjesničke imaginacije. On je jednostavno suštinski element vlastite pripovjedne strategije, dio ispripovijedanog romanesknog teksta i kao takvo njegovo je biće prilagođeno onome što se pripovijeda. Nepouzdanost pripovijedanja postaje pouzdana samo iz činjenične spoznaje o toj istoj vlastitoj nepouzdanosti, izražavajući dinamički potencijal praznine.

Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine kao i sve priče i legende koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima se čudno i nerazmrsivo mešaju i prepliću mašta i stvarnost, java i san. (Andrić 1989: 106)

Nobelova nagrada, popularnost i uopšte čitanost Andrićevog djela u dobroj mjeri se zasniva upravo na toj vješto izgrađenoj ulozi pripovjedača: tog jednostavnog a uvjerljivog naratora čija se uloga poistovjećuje s njegovim prirodnim talentom za posmatranje, i koji se, s druge strane, u razobličavanju ljudskih slabosti s latentnom ironijom i nepouzdanošću, distancira od samog sebe i svojih grešaka.

Sa njom je ostala i priča da su Turci uzidali decu u most. Jedni su verovali u nju, drugi nisu, ali su je svi ponavljali i prenosili. (Andrić 1989: 133)

Sasvim je logično da je na ovaj način postavljena struktura njegovih romana nužno tražila i jedno čitanje „na kvadrat“, za razliku od tekstova s jasnom linearnom pozicijom autorskog prisustva. Za razliku od esencijalističke kritike, koja u svakoj sceni ili pojedinim likovima traži izraženi stav samog autora-Andrića, Andrić je veoma dobro znao da se psihološki izvještaj o tome šta čovjek jeste u datom trenutku ili šta stvarnost jeste u određenom vremensko-prostornom konceptu, ne može izraziti ni znakovima statičnog opisa karaktera ni nizom sukcesivno poredanih reagiranja na slijed okolnosti (otuda u Travničkoj hronici karneval neslivenih glasova-likova koji na ravnopravnom nivou razgovaraju kako sa naratorom tako i sa čitateljom). U tom smislu, kombinacija pozitivističko-esencijalističkih interpretacija Andrićevog djela jednostavno ne uzimaju u obzir da odnos svijesti i vremena, praznine i punine nije ni blizu tako jednostavan kao što to može biti odnos događaja i vremena. Za razliku od događaja, svijest se vrlo često ne uklapa a niti ovisi od sukcesije.

Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala ne vekovnoj tradiciji, u kojoj je uvek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i verske netrpeljivosti i osveštenih grubosti i svireposti ali i čojstva i merhameta, i osećanja za red i meru, osećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. (Andrić 1989: 444)

¹ S obzirom na to da su tekstovi o Andriću nastajali u saradnji s nekoliko časopisa i zbornika, odlučio sam voditi malu polemiku i s onim što sam već bio napisao – ispisujući novi tekst ali i dopisujući ili popravljajući već napisane dijelove kad mi se to učini potrebnim. Pri tome, nikako ne znači da želim odbaciti svoje ranije izrečene stavove, jer su, kako to kaže Umberto Eco, „promjene ideja poput mrlja na leopardovoj koži – nikada se ne mijenjaju u potpunosti, pa ni preko noći.“

² Višeznačni i složeni Derridin neologizam istovremeno označava razliku i odmak (vremenski). Diffėrance (raz-odlaganje, kako se obično prevodi Derridin pojam) je proces a ne akcija. Vidi šire u: O gramatologiji; Jacques Derrida; prevela Ljerka Šifler-Premec. Sarajevo: „Veselin Maselaša“, 1976.

³Ivo Andrić: Travnička hronika. Sarajevo: Civitas, 2004, str. 265

⁴ Pismo iz 1920. U: Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke; Ivo Andrić; izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo: Civitas, 2004.

⁵ Pogledati tekstove koji su izašli u zborniku Andrić i Bošnjaci. Tuzla: BZK Preporod, 2000. Većina tih tekstova se interpretativno zasniva na proučavanju Andrićeve biografije. 

⁶ Käte Hamburger: Logika književnosti; preveo Branko Jelić. Beograd: Nolit, 1976.

⁷ Ivo Andrić: Znakovi pored puta. Sarajevo: Svjetlost, 1976.

Ovo je prvi od tri dijela feljtona Edina Pobrića (esejiste, književnog kritičara i profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu), „Ivo Andrić – između ideologije i književnosti“, izvorno objavljenog u knjizi „PRIČA i IDEOLOGIJA – semiotika književnosti“ u izdanju sarajevske Samouprave

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Stevan Kragujević