U filmu Želimira Žilnika „Stara škola kapitalizma“ koji se bavi radničkim protestima, sa posebnim akcentom na proteste u jednom selu u okolici Zrenjanina, debatu vode Ratibor Trivunac, anarho-sindikalista i Branimir Stojanović, filozof i umjetnik.

Pogledajte film. Lako se nalazi na netu. (FOTO: PR)

Debata se vodi tokom jednog od „prvomajskih“ radničkih protesta, koji se, valja to napomenuti, održavao 28. aprila jer je 1. maj ipak dan za druge aktivnosti.

Tajkuni kao radnička fantazija

Uglavnom, dijalog ide ovako, počevši od Stojanovića:

- Meni to sve izgleda potpuni promašaj. Mi smo ušli u akciju sa ljudima koji su '87. prestali da budu radnici. Od '87. su deo tela antibirokratske revolucije. Oni se više ni ne sećaju da su bili radnici. Oni su učestvovali zadnjih 15 godina u ratovima, u pljačkama, u masovnom ubijanju...

- Ali zašto su učestvovali? Ne možeš svu odgovornost svaliti na ljude koji su bedni, koji žive sa svojim porodicama. Oni su od strane ljudi koji su na vlasti naterani na sve to, ubeđeni...Nisu svi oni bili na ratištima.

- Što se nisu borili za svoje pozicije radnika u fabrikama kad su za to imali šansu '87?

- Oni su prešli u telo hegemonije nacionalističke ideologije. Oni tu nisu ništa mogli samo su reprodukovali. Nisu oni bili ti koji su bili u stanju da se protiv toga bore. Nije postojala nikakva organizacija koja bi to jasno ukazala, koja bi povela neku vrstu borbe protiv toga.

- Pa, oni su aktivno participirali u svim državnim projektima od početka devedesetih godina. Bili su deo aparthejda na Kosovu.

- Kao i čitava populacija od početka istorije. Ne možeš držati ljude odgovornima za to i sprečavati njihov dalji razvoj. Ljudi se menjaju. Držali su nekad nacionalističke pozicije, bili su deo antibirokratske revolucije, pa šta? Danas, sutra mogu da budu deo istinske revolucije. Praksa je ono što stvara svest i mi moramo da ostvarimo praksu da bi ostvarili svest koju želimo.

- Da, ali nemaš radnika van fabrike, van proizvodnog procesa. Ti ljudi žele da postanu deo vlasničkih struktura. Ne zanima njih pozicija radnika. Oni žale samo što nisu tajkuni. To je njihova fantazija.

- Ne, ali čak i da žele postoji ideološka hegemonija koja ih uči takvom ponašanju. Mi moramo da se borimo na svakom koraku a ne da bežimo tako što ćemo da se nalazimo u svojim kulama od slonovače i da analiziramo.

Kraj citata.

Ne mogu babe i žabe, ni ljevičarstvo i fašizam

Pogledajte film. Lako se nalazi na netu. Prisjetio sam se ovog upečatljivog razgovora gledajući i prateći ono što se dešava ovih dana po beogradskim ulicama gdje sindikalisti i oni koji se tako osjećaju, protestuju zbog izmjena Zakona o radu, o PIO fondu, o privatizaciji i stečaju.

Na stranu broj prisutnih, iako je to jedini faktor koji bi mogao uticati na neku zadršku prilikom usvajanja, a kasnije možda i prilikom dokrojavanja spomenutih zakona, sa akcentom na onaj o radu i o penzijskim fondovima. Kažem „na stranu“ jer nekoliko stotina ljudi svakako nisu faktor koji može uticati na bilo kakvu zadršku, a kamo li promjenu. Prije nego se omasovi, vrijeme je da nastavimo debatu iz Žilnikovog filma i pitamo se, čak i da se na ulicama pojavi nekoliko desetina hiljada „radnika“, pa čak i stotina hiljada kakav bi rezultat iznudili?

Kao i u većini slučajeva oku prvo zapadnu oni koji najviše štrče iz gomile. Meni su tako zapali za oko lik od skoro dva metra i kojih stotinjak i kusur kila sa majicom na kojoj je ćirilično pisalo „Отаджбина“. Ispričavam se što ne nađoh ćirilično slovo „dž“. To će, pretpostavljam, znati ovi što traže ukidanje ćirilice. No, za oko mi je zapalo i par mladića koji su uzdizali srednji prst na vrata Ministarstva financija, kao i jedna spodoba koja se nije odvajala od cigarete i visoko uzdignuta tri prsta.

Za bolju radničku budućnost s tri prsta (FOTO: Lupiga.Com)

Sad ćete vi reći da, evo ga, ovaj traži dlaku u jajetu, staje na Stojanovićevu stranu i ne želi da vidi emancipatorski potencijal protesta baveći se sitnicama i pojedincima zanemarujući opću sliku. Istina, ali polako. Dajte mi još jednu šansu.

Pitanje je koliko bih obraćao pažnju na njih da nisam donekle isprovociran muzičkim odabirom za ovu priliku. Dubioza kolektiv je postala neka vrsta općeg mjesta za slične skupove i tu nemam baš pravo za prigovor. Isto je i sa Rage Against The Machine, iako je diskutabilno koliko potonji znače okupljenima. Onima koje sam „prozvao“ svakako znači čuti Beogradski sindikat, grupu hip-hopera koji su postali neizostavni element svakog skupa Dveri i ostalih klerofašističkih družina. Štoviše, neki od njih i sami im pripadaju i sami su im se priklanjali prilikom takozvanih porodičnih šetnji kad su htjeli ukazati kako se pravi Srbi ponašaju, kako pravi Srbi nisu „pederi“, a kako „pederi“ nikako ne mogu biti pravi Srbi.

Šta je to sindikat danas?

Dakle, u takvoj konstelaciji snaga svakako se valja upitati da li ovaj skup i svi najavljeni skupovi i štrajkovi mogu dobiti podršku bez jasnog odmaka od ovakvih elemenata? E, to je već posao onih koji skupove organiziraju. To je posao sindikata. A da li su isti voljni i, još važnije, da li su isti sposobni odvojiti „žito od kukolja“?

Otkako su najavljeni veliki protesti protiv izmjena u Zakonu o radu i inim zakonima, mediji skloni velikom vođi potrudili su se da maksimalno diskreditiraju sindikalne vođe. A nije im bio problem. Uzmimo samo najveći sindikat, onaj koji se naziva Savez samostalnih sindikata Srbije (u nastavku SSSS). Taj sindikat je nasljednik onog iz bivše države, baš kao što su i radnici nasljednici onih radnika iz bivše države. Godinama se isti sindikat nije bunio. Prvo kad su njegovi članovi od radnika preimenovani u Srbe, Hrvate ili nekog trećeg. Nisu se bunili ni kad im je članstvo ginulo po ratištima, nisu se bunili ni kad su se vratili, onako osakaćeni fizički, moralno i u svakom drugom pogledu.

Važne su bile "porodične šetnje" kad se htjelo ukazati kako se pravi Srbi ponašaju (FOTO: YouTube/screenshot)

Uostalom, kao nagradu za svoju lojalnost dobili su na raspolaganje zgradu Doma sindikata veličine nekih 60-ak hiljada metara kvadratnih. Šta je sve moguće sa tolikom kvadraturom puštamo vam mašti na volju. O autima, spominjanim audijima nećemo ovaj put da ne ispadne da sam stao na stranu zakonodavca i da mi je jedini cilj diskreditacija sindikalnog protesta. Naprotiv.

Dalo bi se štošta prigovoriti i ostalim sindikatima koji su nastajali iz ovog, ali i onima novonastalima, a u državi Srbiji ih, vjerovali ili ne, ima preko 20.000. Da, nije greška. Točnije, ima ih oko 26.000. Zakon je maksimalno liberalizirao ovo polje sa namjerom da u potpunosti obesmisli postojanje sindikata. Uspješno, dalo bi se zaključiti, posebno što su sindikati više obraćali pažnju jedni na druge, nego na svoje članstvo, na loš položaj radnika... ako tako nešto, u onom smislu, kakvom su ga poznavali do izrečene 1987. godine i postoji. Uostalom, već godinama sva istraživanja pokazuju koliko sami radnici imaju povjerenja u sindikate koji ih kao zastupaju pa se te brojke kreću u opsegu od 15 do 20 posto.

Dolazimo sad i do kraja. Planirane izmjene Zakona o radu ustvari su zračak sunca na sindikalnoj sceni Srbije i pri tom tu ne mislim na postojeću. Ta scena je trula.

Gdje ste bili i za koga ste glasali?

Ovo je vrijeme, baš kao što je to slučaj bio u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, za neke nove snage, za djecu sindikalista, ali uz jedan uslov, a to je da ih pitaju gdje su bili i šta su radili devedesetih i sve ove godine? Onog trenutka kad im roditelji priznaju da su „pojeli govno“, možda ne tako što su aktivno sudjelovali po ratištima, nego samo što su godinama davali svoj glas Miloševiću, da su se posrali, da prostite, na sva prava koja su imali i kad se iskreno pokaju zbog toga, onog momenta kad na ulici ne bude nacionalnih simbola, bilo da je riječ o običnom barjaku ili simboličkoj gesti ... e, tog trenutka će Aleksandar Vučić ili neko drugi shvatiti da ispred sebe ima ozbiljnu silu koju više neće moći zavaravati. Tog momenta će se valjda shvatiti i da se ne može vječno kažnjavati za počinjene greške i da je riječ o ljudskim bićima sa svim svojim slabostima kojima je tako lako manipulirati.

Taj moment je u BiH zaustavljen ili, bolje rečeno, samo privremeno odložen. U Hrvatskoj je, kao što vidimo, samo usvajanje sličnog Zakona o radu, prošlo bez većih posljedica, a tu će taj proces koji tako bolno prolazi u BiH i Srbiji ići još teže.

I na kraju vratimo se Trivuncu i onom razgovoru. Praksa je ta koja zaista mijenja svijest, ali budimo realni. Oni koji su bili dio antibirokratske revolucije mogu biti dio nove, kako kaže Trivunac „istinske revolucije“ samo utoliko ukoliko se potrude da povrate radničku i klasnu svijest, ogoljenu od bilo kakvih nacionalističkih predznaka koje su tako strasno prigrlili i, što je još važnije, ukoliko je ne prenesu na potomke. U suprotnom nema nam spasa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: autonomija.info