Ivica Đikić rođen je 1977. godine u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini. U novinama je počeo objavljivati sa šesnaest godina. Pisao je u dnevnom listu Slobodna Dalmacija, a od konca 1996. stalno piše u splitskom političko-satiričkom tjedniku Feral Tribune koji je dobio nekolicinu najprestižnijih svjetskih novinarskih nagrada. Od 2001. godine zamjenik je glavne urednice tog lista a po ukidanju lista radi kao urednik u Novom listu te, najrecentnije, kao urednik srpskog tjednika u Hrvatskoj Novosti.

Po motivima Đikićevog romana Cirkus Columbia (2003.) filmski redatelj  i oskarovac Danis Tanović snimio je istoimeni igrani film koji je osvojio brojne festivalske nagrade te je prikazivan u redovnoj kino-distribuciji u tridesetak zemalja. Isti je roman dobio nagradu 'Meša Selimović' za najbolji roman objavljen te godine u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Preveden je na talijanski i španjolski jezik, a objavljen je u Bosni i Hercegovini i Srbiji.  Godine 2004. Đikić je objavio knjigu Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića. Zbirka priča Ništa sljezove boje izišla je 2007., a knjigu Gotovina, stvarnost i mit (2010.) objavio je u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem.

Drugi roman Ivice Đikića Sanjao sam slonove (Ljevak, 2011.) do sad je pokupio pet književnih nagrada od kojih je posljednja T-portala za najbolji roman. Priča je to o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike u kojemu su špijuni, odvjetnici, emigranti, kriminalci i udbaši demonski povezani u neuhvatljivoj spirali velikog tragičnog Događaja.

Ivica Đikić (FOTO: Booksa)

Stigla je nagrada za Sanjao sam slonove. Kakav odnos imate prema instituciji književne nagrade i prema njenom financijskom elementu, u smislu - kad je najisplativija i od koga? Stvara li vam to problem u ikakvom (ideološkom) smislu?

Nagrada je neka vrsta naknadne javne i materijalne satisfakcije za mjesece ili godine samoće i sumnji kojima je, barem u mome slučaju, praćeno pisanje romana. Nagrade pomažu da se samoobmanjujemo da nije sve uzaludno i da pisanje, ipak, ima nekog smisla. Nisam dobio baš puno nagrada da bih mogao kazati da imam ili nemam ideološki problem s onima koji financiraju te nagrade, ali ne mogu reći da mi u povodu ove nagrade T-Coma takve misli nisu prolazile glavom. Uzeo sam novac jer mi se učinilo da bi odbijanje tog novca bilo ekshibicionistički potez, svrha sama sebi. A možda mi je to poslužilo samo kao dobro opravdanje da spremim pare u džep.

Svi likovi u vašem romanu u jednom su trenu izabrali kompromis, a potom se pokušali nositi s tim 'vražjim ustupkom'. Rat je najgori, ali najizazovniji kontekst za propitivanje ljudske etike i pojedinca samog? Kako vidite svoje profesionalne kompromise i jeste li ih imali?

Naravno da sam činio kompromise u profesionalnom smislu, ali mi je valjda olakotna okolnost to što sam uvijek mislio da ti kompromisi imaju neki viši razlog koji će se naknadno pokazati. I svaki put se takvo razmišljanje pokazalo pogrešnim.

Pretpostavljam da ste najponosniji na svoj rad u Feralu, pa bi onda pitanje možda moglo ići u tom smjeru: koji preduvjeti moraju biti zadovoljeni da se stvori ponovno jedan takav list, s više ili manje jasno postavljenom estetsko-etičkom ravni? I da li vam se nakon Ferala svekoliki novinarski i urednički rad čini kao nekakav loš kompromis?

Da, imam dojam da sve što radim u posljednje tri-četiri godine, koliko ima da se Feral ugasio, nije ni približno novinarski vrijedno i dobro kao ono što sam radio u Feralu. Shvatio sam da je za moj rad u novinama vrlo važan kontekst u kojem se pojavljuje moj tekst, jednostavno, moj tekst je bolji ako je okružen dobrim tekstovima. Meni Feral više ne fali u nekom emotivnom smislu, nedostaje mi isključivo novinarski, jer je u cijeloj priči o Feralu, po meni, ključni element ono što većina simpatizera i neprijatelja, iz ovih ili onih razloga, najčešće previđa: u Feralu se zaista jako držalo do zanata i dobrog pisanja, a to su upravo kvalitete koje su, uglavnom, iščezle iz današnjeg novinarstva u Hrvatskoj.

Uvjeren sam da je Feral Tribune u jednom vremenu bio najbolji list na svijetu, pritom se ne pozivam na najuglednije svjetske novinarske nagrade koje je Feral podobivao, i utoliko sam ponosan što mogu reći da sam pisao u najboljem listu na svijetu. Malo je, međutim, nezgodno kad u najboljem listu na svijetu pišeš s dvadeset i nešto godina, pa ti se, kad to prođe, sve čini pomalo glupim i nemotivirajućim. 

Slonovi nam se svima dogode, tako barem tvrdite u jednom intervju, ali je hrabrost poći za njima? Kako razumijete ili pokušavate razumjeti razloge zbog kojih je neki građanin počeo činiti zlo?

Ako isključimo monstrume i psihološki poremećene ličnosti, obične ljude u činjenje zla, po mom mišljenju, najčešće gurne vlastiti strah, najviše strah od onih kojima su okruženi i pred kojima se moraju dokazivati, pred kojima moraju dokazivati svoju pravovjernost ili lojalnost. Potreba da se dokazuješ pred drugima, ili nužda koja te tjera da se dokazuješ, iz tebe – u gadnim vremenima, ali i onima koja nisu baš tako gadna – može izvući samo ono najgore i najpokvarenije. Kad bi se čovjek mogao lišiti tog poroka, na svijetu bi bilo mnogo manje zla i patnje.

Podnosi li književnost neku vrstu 'istine' koju ne može podnijeti novinarstvo? O čemu mislite da se danas još ne može pisati? Postoje li tabui?

Ako je prava i autentična književnost je istinitija od istine jer istinu prezentira posredstvom umjetnosti. Ne mislim da se književnost treba utrkivati ili nadmetati s novinarstvom kad je u pitanju otkrivanje istine ili rušenje tabua, ako tabua još uvijek ima. Književnost je duboko individualna djelatnost i moje je mišljenje da pisci trabaju pisati o onome što ih istinski uznemirava i zanima i o čemu imaju što kazati.

Što se tiče novinarstva, situacija je kompliciranija zato što se kroz naše današnje novinarstvo prelamaju različiti politički interesi i interesi kapitala, pa su teme i ljudi o kojima se ne smije pisati proizišli iz sasvim praktičnih i često evidentnih interesa vlasnika novinskih kuća. Glavni urednici i uredništva u takvoj su situaciji svedeni na nužni dekor kojemu je povjereno da odlučuje samo o tome hoće li u naslovu biti ova ili ona riječ, hoće li se objaviti ova ili ona fotografija, tko će se naći na listi za otkaz.

Nitko, međutim, ne poduzima nikakvu inicijativu kojom bi se zakonski ograničio upliv vlasnika na profesionalne odluke glavnog urednika i uredništva čija autonomija danas više uopće ne postoji.

Možda je pretenciozno pitanje, ali: može li tekst promijeniti svijet? Vjerujem da ćete reći – da. Kako i zašto?

Ne, reći ću da ne znam da li tekst mijenja svijet. Ne znam i time se previše ne opterećujem. Znam samo da ja ne pišem da bih promijenio svijet, pišem zbog unutrašnje potrebe da ispričam neke priče za koje mislim da ih nije uzaludno ispričati. Čak i ako je uzaludno, ja ih svejedno želim ispričati, pa vi vidite što ćete s njima.

Razgovarao Srđan Sandić

Lupiga.Com via Booksa