Sudac zagrebački Ivan Turudić, dakako, ne zna da svaka kriminalizacija teksta inicira njegovu potajnu društvenu popularnost. Kao pravnik koji se specijalizirao isključivo za željene učinke represije, zajamčeno, nema pojma da se Crkva, povijesni izumitelj verbalne prohibicije, još 1966. godine odrekla indeksa zabranjenih tekstova koji proturječe dogmama Vatikana. Praksa se, pak, održala kod svjetovnih vlasti koje su preuzele ujedno zaštitu crkvenih institucija od nekih neugodnih faktora (na primjer porno-šunda) katoličkoga seksualnoga morala. Ugledala se, naime, na Dubrovačku Republiku 17. stoljeća koja je, uz ostalo, cenzurirala literarno djelo stanovitoga Jakova Palmotića jer je kritikom Turskoga carstva remetio miroljubivu koegzistenciju dvaju susjeda. Jer štogod se danas pričalo, notorna je činjenica da su Kaptol i Gornji grad osamdesete godine dočekali u odličnim odnosima. 

Iz te neukosti Turudićevoga pravnoga mozga reduciranoga na jedinu guslarsku žicu junačkoga epa, ovih je dana začeta inicijativa o kaznenoj obrani svetinje Domovinskoga rata u dvije točke. Kao prvo: zatvor – za svakoga tko piše da je to bio građanski rat unutar SFRJ. I drugo – zatvor za svakoga tko spomene etničko čišćenje u izvedbi HV-a.

Ponudio sebe za cenzora

Do sada su o građanskom ratu bivše SFRJ govorile mahom međunarodne institucije, inozemni novinari, povjesničari i političari (posljednji u nizu njemački predsjednik na nedavnom sastanku s Kolindom Grabar Kitarović), dok je „etničko čišćenje“ hrvatskih Srba i bosanskih Muslimana sintagma međunarodnoga Haaškoga suda iz optužnica protiv vitezova HV-a i HVO-a. Budući da nad međunarodnim istinama Turudić nema nikakvih kaznenih ovlasti (što ne znači da je frustrirano osujećen u toj ambiciji), svoju samozadovoljnu i samoodrživu neukost izbljuvao je na domaći teren, osjetivši razmnožavanje strasti koje zahtijevaju božanstvenu sakralizaciju jednoga rata, iako, ruku na srce, na ovim prostorima nije prvi, a vrlo vjerojatno nije ni posljednji oružani sukob. 

Time se pak ponudio za budućega cenzora s inkvizicijskom mašinerijom.

Osim vještica, inkvizicija je rado palila knjige (FOTO: Wikimedia)

Danas je uvriježeno mišljenje da je sudbena inkvizicija istraživala samo sotonističku „opačinu“ vještica i heretika. Ispitivala je puno više, istodobno nadležna da odobrava i sprječava knjige koje se odnose na katoličke svetinje. Domaće vještice lovljene su isključivo među nepismenim seljankama i purgericama dugačka jezika, a zagrebački Županijski sud – kojim Turudić dana s ponosom predsjedava – još je dugo u Novome vijeku spaljivao njihova trupla izmrcvarena torturom. Ali kada je riječ o intelektualcima koji su tiskali zabranjene sadržaje (dakako, na latinskom) uz uhićenje autora, crkvena inkvizicija izdavala je nalog o zaplijeni svih primjeraka tiskanoga teksta, pa ih javno spaljivala na raskršćima i trgovima. Ipak, to nije spriječilo znanje – već ga je samo odgodilo – kako je Zemlja okruglo nebesko tijelo koje se okreće oko Sunca.

Pošto je tiskarska tehnologija potpuno izmakla kontroli pravosudnih mehanizama, uzaludni posao prepušten je umišljenim bedacima u državom sektoru. Tako je u komunističkim decenijama Hrvatske etabliran „verbalni delikt“ u usmenoj i pismenoj formi. Puno je autora završilo u Lepoglavi i Staroj Gradiški zbog najsitnijega političkoga krimena, ali su njihova djela nastavila vlastiti život izvan zatvorskih zidina, postajući čitateljstvu zanimljivija, inspirativnija i privlačnija nego ikada prije. „Bijela knjiga“, katalog nepoćudnih pisaca za SKH iz osamdesetih godina, ništa nije spriječila, osramotivši isključivo svoje sastavljače.

Namjere suprotne inicijativi

U trenutku kada Ivan Turudić obnavlja jednu srednjovjekovnu praksu u blaženom neznanju njezine povijesti, još je živa generacija koja je odlično upućena u Slobodana Miloševića i njegovo savezništvo JNA u zaletu protiv ustavnoga poretka iz 1974. godine. U takvim okolnostima izuzetno rijetkima je palo na pamet da raspad SFRJ prioritetno definiraju kao učinak građanskoga rata, premda se nikada nigdje nije dogodila vanjska invazija bez natruha unutarnje-političkoga okršaja građanskoga rata. Ali ako Turudićeva inicijativa dosegne institucionalne razmjere, povijesno iskustvo podučava: kad-tad na hrvatskim terenima cvjetat će legende i štiva svake vrste, ne samo o unutarnjim likvidacijama hrvatskih Srba, nego o političkim egzekucijama samih Hrvata, uključujući „nepoćudne“ HDZ-ovce. Kako to pak drukčije shvatiti do li građanskim ratom, pa makar ilegalno, u potaji, gdje Turudićevo uho i oko nikada neće doprijeti.

Ukoliko se Turudić, pak, bavio pravosudnom poviješću, pa je izuzetno kompetentan sudac, onda su njegove namjere upravo obratne od inicijative: on zapravo hoće i smjera da Domovinski rat uđe u društvenu predaju kao varijanta građanskoga rata unutar separirane Hrvatske. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Novi list