Crno se piše nama kojima život određuju, uvjetuju, usmjeravaju i planiraju – sudske odluke. I to ne za nas i o nama, nego za druge, a u vezi trećih. Jednoj se ovih dana nacija raduje, jer, krivac će, najvjerojatnije, u zatvor bar 11 mjeseci, od moguća 22. O tome se sve zna i sve je rečeno. Klika se na stranicu Vlade s oduševljenjem, pravda je zadovoljena, neka visi Pedro.

Čačić snimljen na optuženičkoj klupi mađarskog suda (FOTO: Lupiga.Com)

Bili bismo mi sretan narod kad bi Radimir Čačić, u svim anketama najmanje omiljen političar (kao da bi političari uopće trebali biti voljene i obljubljene persone) bio uzrok i izvor našega nezadovoljstva. Kakva 22 mjeseca, 22 godine i 22 života bi ga trebalo osuditi, ako će narodu biti bolje. Samo, strahujem od onoga što će Čačić zateći kad se vrati s tih obaveznih 11 mjeseci „otvorenoga zatvora“. Bojim se da će biti sigurniji, zdraviji, raspoloženiji i bogatiji od nas koji ostajemo na slobodi.

Ubio se čovjek, prije nekoliko dana, ispred trgovačkoga centra u Petrinji, usred prijepodneva. Izašao s nekoliko štruca kruha u najlonskoj vrećici, sve mu se valjda u momentu ukazalo, od radnoga mjesta, redovne plaće, kase uzajamne pomoći, kredita, „stojadina“, Gorenje zamrzivača, godišnjega odmora, sindikalnoga odmarališta, posjete radnih kolega kad je bio na bolovanju. Bi li čovjek promijenio odluku da je imao snage pričekati još koji sat i čuti da je potpredsjednik Vlade osuđen na zatvorsku kaznu?

Što nas čeka? Samo strah i neizvjesnost, za koju nam je Čačić, koji je u Vladi manje od jedne godine, najmanje kriv. Opljačkali su ono što su radnici stvarali. Bahato, zaboravljamo da su bili bahatiji i od Radimira, oteli su društveno vlasništvo, proglasivši kako društvo više ne postoji, čak ni kao misaona imenica. Sve je odjednom postalo samo „moje“, nestale su posvojne zamjenice „naš“ i „vaš“. Ljude što su godinama radili pretvorili su u fizičke ruine. Bilo bi bolje da su ih strpali u moderne i komforne zatvore, nego što su ih smjestili na sigurnije mjesto, na zavode za zapošljavanje, do umirovljenja ili upokojenja.

Opljačkali su ono što su radnici stvarali i građani su sve više primorani zavirivati u kontejnere (FOTO: Novi list)

Bogata i lijepa država, koja je trebala biti naš „otok sreće“, zaplela se u grane vlastitih palmi, koje nas guše, a dok se mi davimo, neki nas pokušavaju osloboditi smrtnoga palminoga zagrljaja. Onako kako oni najbolje znaju i umiju, a to znači: novim otpuštanjima, manjim mogućnostima novoga zapošljavanja, uzimanjem harača od vlasništva u čijem stvaranju država nije sudjelovala, ostavljanjem privilegija odabranima, a to nisu samo političari. Novca još uvijek ima, samo onaj kome je dostupan misli da je to opet samo „moje“.

Zato nešto pitam: čemu lajkovi u prilog osude Radimira Čačića, kad nismo sigurni tko je, zapravo, kažnjen. Vjerujte mi da se, i pored toga što za sada neću u zatvor, ne osjećam bolje, sigurnije, mirnije i opuštenije od prvoga potpredsjednika Vlade koji to više nije. Zato što mi i dalje jesmo - obespravljeni, siromašni, nezaposleni i uplašeni od sutra. I s Čačićem i bez njega.

Lupiga.Com