Nećemo se izvući iz nevolje ni mi, ni Europa, ukoliko ne napravimo velike reforme. To nisu reforme koje preporučuje Europska komisija ili OECD, orijentirane na minimalnu državu, represiju nad sindikatima i norme koje čuvaju prava radnika, liberalizaciju svih aktivnosti, niti samo one institucionalne ili konstitucionalne - izjednačavanja bilance uvođenjem ograničenja na državne budžete koje predlažu birokrati. Prave reforme su neke druge, i predlažem da opišem jednu, kako bih demonstrirao koliko je komplicirano realizirati takve reforme, i koji im se interesi suprotstavljaju. Počet ću s bankama i bankarskim sistemima.

Valuta i inflacija

Banke služe da posuđuju novac, obiteljima i tvrtkama, zajam Franji se, prije ili kasnije, preoblikuje u depozit Ivana, banka ga pozajmljuje Marku i ova se pozajmnica preoblikuje u depozit. Bez obzira na inicijalni kapital banke, jednom posuđen novac pretvara se u depozit, a depozit se ponovo posuđuje čime se kreira beskonačna multiplikacija depozita: kreira se bankarski novac (ili endogen, entitet koji se stvara unutar ekonomskog sustava). Kako bi se izbjeglo da taj bankarski novac generira inflaciju, vlade reguliraju bankovne rezerve.

Zajam Franji se, prije ili kasnije, preoblikuje u depozit Ivana (FOTO: Lupiga.Com)

Obveza rezerve ne uvodi se samo kako bi se izbjegao stečaj dužnika i banke, već prije svega kako bi se spriječilo banke da bankovni novac proizvode u količinama koje bi uništile gospodarstvo (i kako bi enogeni novac postao egzogeni).

Ako zajam financira nove investicije BDP se povećava, rastu dohodak i štednja, rast bankovnih depozita u uskom je odnosu s rastom BDP-a i vlade interveniraju u rezerve banaka kako bi se održala korisna količina bankarskog novca (Glass-Steagall Act, 1933).

Dakle, imamo multiplikator depozita i, kroz investicije financirane kreditima, multiplikator dohotka (veći trošak poduzeća i kućanstava uzrokovana višom razinom prihoda). Vlade pak moraju voditi ekonomsku politiku između ova dva multiplikatora: onog depozita kroz središnju banku, i onog investicija kroz Ministarstvo gospodarstva. Ukoliko ove dvije institucije surađuju, politike prema bankama i ekonomija mogu biti koherentne. Ukoliko pak ne surađuju, uvijek postoji opasnost od krize. Na primjer opasnost od krize inflacije, ukoliko se središnja banka ne obazire na bankovni novac (laissez faire), ili potražnje, ukoliko Ministarstvo gospodarstva, iz bilo kojeg razloga, smanji potrošnju države, firmi ili obitelji. Prije svega nesrazmjer između središnje banke i vlade dovodi do eksplozije javnog duga, koji se inače stvara emisijom novca središnje banke (egzogenom).

Jedan problem javlja se ako banke posuđuju Ivanu koji od Marka kupuje već postojeće vrijednosne papire, dakle ne one koji predstavljaju investicije. U ovom slučaju, u banku se više ne vraćaju depoziti. U najboljem slučaju, vrijednosni papiri kupljeni od Marka leže u sefu ili su u rukama brokera koji ih koriste kako bi profitirali na varijacijama na burzi. Više se ne stvara bankovni novac i ne rastu depoziti u odnosu na zajmove. Ukoliko želi nastaviti posuđivati novac, banka mora povećati svoj kapital. Obzirom da je novac u vrijednosnim papirima (dionicama, obveznicama...) banka posuđuje novac Ivanu sa zadovoljstvom jer vrijednosni papiri koje ovaj kupuje ne stvaraju ni novac niti nove investicije, dok dva multiplikatara o kojima smo govorili gube snagu.

Banka posuđuje novac Ivanu sa zadovoljstvom jer vrijednosni papiri koje ovaj kupuje ne stvaraju ni novac niti nove investicije (FOTO: Lupiga.Com)

Nova ekonomija financijskih kuća je plod reformi iz razdoblja Margaret Thatcher i Ronalda Reagana koji su potisnuli društvene usluge (pozajmljivanja novca op.pr.) iz kojih su banke nastale te od njih napravili financijske tvrtke. No, kako ova promjena do sada već nije uništila svjetsku ekonomiju? Pitanje nije dobro postavljeno ni na političkom niti na znanstvenom nivou.

Dogodilo se da je upravo potražnja za kapitalom dovela do rasta financijskih pokazatelja što je u isto vrijeme dovelo i do povećanja vrijednosti samih banaka. Povećana vrijednost banaka je pak bankama omogućila da i dalje mogu posuđivati novac za kupnju vrijednosnih papira. I njihova je cijena zbog priljeva novca rasla te se kao u začaranom krugu banke i dalje svojevoljno odlučuju posuđivati novac za kupnju vrijednosnica jer im to povećava vrijednost.

Tijekom 30 godina ovakve prakse stvoren je novi bankarski novac koji je ovisan o trendovima na financijskim tržištima. Novac koji u opticaj puštaju središnje banke više nema jednaku važnost kao prije 30 godina i manevri kamatnim stopama malo su efikasni.

Realni efekt ipak je određen: novi novac je bio uzrokom razvoja zemalja u razvoju čija je rastuća proizvodnja spriječila da ovaj novi novac dovede do inflacije. Tako je novi novac, bez ikakve javne kontrole, generirao rast svjetskog BDP-a na načine koji se prije nikada nisu dogodili demonstrirajući snagu i trajnu transformaciju kapitalizma.

Bumerang

Nakon 2008. godine sve je završilo, no nismo se vratili izvornom bankarskom sustavu. Istina je da su se SAD uputile u tom pravcu (Dodd-Frank Act, 2010), no kasno i uz brojne rupe kroz koje banke nastavljaju špekulirati. No, riječ je o špekulacijama koje ne drže vodu jer rast svjetskog BDP-a je umnogome oslabio te se otvara sve veći procjep između vrijednosti u papirima i realnoj ekonomiji. Danas se ostvaruje opće mišljenje kako je realna ekonomija "dobra", a ona mešetarska "zla". U ovim okolnostima ideja kako banke moraju povećavati svoje rezerve da bi očvrsnule temelje nije ništa drugo nego bumerang. Nove će rezerve banke ponovo pronaći na financijskim tržištima što će dati novo gorivo špekulacijama vrijednosnim papirima.

Ukoliko postoji slučaj u kojem je reformator različit od reformiranog, onda je to upravo u Baselskom odboru (međunarodni odbor za nadzor nad bankama). Kako bi izbjegli stečajeve banaka na posljednjem su baselskom sastanku državni reformisti i središnje banke komercijalnim bankama nametnuli značajna povećanja kapitala.

(SCREENSHOT: neuneinhalb.wdr.de)

No, koliko banke moraju povećati svoj kapital, toliko financiraju tržište vrijednosnih papira i još više riskiraju stečajeve. Regulativa koja im je nametnuta dodatno utječe na smanjenje kredita izdanih realnoj ekonomiji, kao i na produbljivanje krize.

Pravi reformator trebao bi tražiti da se bankarski sustav vrati svom izvoru, društvenom servisu koji financira proizvodnju. Banke eurozone nalaze se u teškoj situaciji zbog vrijednosnica koje ne vrijede više od običnog papira dok Europska središnja banka ne tiska novi novac kako bi zamijenila onaj bankarski. U razdoblju od 2008. do 2012. godine njemačke banke su iz fondova za izbjegavanje stečaja dobile 25 posto BDP-a, danske 256 posto, nizozemske 52 posto, finske 28 posto, a talijanske 8 posto i sve to nije imalo nikakvog utjecaja na rast BDP-a spomenutih zemalja.

Jasno je kakva je reforma potrebna. Ukoliko Europa ne bude imitirala politiku SAD-a i odvojila banke od financijskih kuća koje špekuliraju na tržištima vrijednosnica, te ukoliko se ne ojača suradnja između Europske središnje banke i država članica, ne samo da Europa riskira krah, već cijela svjetska ekonomija riskira novu depresiju.

Paolo Leon, L'Unità (profesor emeritus na rimskom sveučilištu, radio u Svjetskoj banci kao direktor Odjela za ekonomiju)

S talijanskog preveo: Mladen Barbarić

Lupiga.Com