Sad znamo da nije nemoguće. Pobijediti Italiju duboko ispod glasne verbalne površine, činilo se teško ostvarivo. Ipak, kada su vatreni nakon prvog zvižduka potrčali i ostvarili prve kontakte s loptom, nešto što je donedavno bilo trulo i kiselo dobilo je boju i okus. Prvo poluvrijeme "vatreni" su pokazali igru koja je pokazala kako se neke stvari brzo mogu zaboraviti kada je u pitanju nogomet. Loše izdanje protiv Mexica brzo je palo u zaborav pa smo bili svjedoci jedne lepršave, brze igre koja je stvarala šanse i prisilila jaku talijansku obranu na koncentraciju. Trebala su muda da se Šuker i Žuti ne uvrste među prvih jedanaest, ali mislim da je i njima dvojici nakon pola sata igre bilo drago što nisu u ekipi. Sa nešto boljom igrom naših na odmor se ipak otišlo bez golova. U nastavku nered. Tomas se nije odvajao od Tottija, a Šimunić od Vierija. Talijani su krenuli odlučnije prema našem golu pa već nakon 10 min. igre u drugom djelu pa tako u jednom skoku u petercu koji nije "smrdio" na gol, upravo Vierri nadvisuje inače odličnog Šimunića i nespremnom Pletikosi sprema loptu u gol glavom. Tuga, bol, čemer i jad. Jozić na oduševljenje našeg strpljivog prijatelja Nagatsuke u igru uvodi Olića koji je u 73. min. začetnik preokreta. Tri minute kasnije Rapaić je jednom čudnom, traljavo opaljenom loptom iz pada prevario Buffona za 2:1. Sreća, sreća, sreća i sreća. Dvije sreće poklanjamo sudcima koji su poništili dva gola Talijanima, jedna ide Tottiju za slobodan udarac nakon kojeg se lopta prošetala po gol liniji, a jednu ostavljamo sebi da nas ovako prati i dalje. Ovisimo sami o sebi, u četvrtak na noge dolazi Ekvador, imamo tri boda i priliku za ulaz u drugi krug. Kako se sve okrenulo. Idem na feštu.