Ministar zdravlja Dario Nakić ne odustaje od najbizarnije reforme hitne pomoći za koju smo ikada čuli, vođene idejom da za takvu reformu treba promijeniti pacijente. Ovo je u razgovoru za HTV potvrdio i sam premijer Tihomir Orešković koji je, braneći održivost proračuna, među prvim mjerama spomenuo i promjene u organizaciji bolničke hitne pomoći. 

Nakić se, podsjetimo, rukovodi i javno operira s podatkom da navodno 60 posto pacijenata koji dolaze na hitni bolnički prijem uopće nisu hitni slučajevi, već su agresivni lukavci koji zaobilaze ili preskaču stepenice javnog zdravstva - prvenstveno obiteljske liječnike - da bi bez čekanja i birokratskih procedura dobili liječničku pomoć i time bezobzirno opteretili bolničku potrošnju.

MINISTAR 'NADSTANDARD': Kako su nam destruktivne 'reforme' u zdravstvu prošle ispod radara

Tu se odmah vidi prva rupa u ministrovim kompetencijama, jer podatak od famoznih 60 posto bezobraznika, čak i ako je točan, ne govori ništa o uzrocima takve pojave, pa onda ni o mjerama koje treba poduzeti. U ministrovoj je retorici naprosto cijeli golemi intelektualni i moralni krater između polazne činjenice (60 posto ne-hitnih bolesnika na hitnoj), vrijednosnog suda (to su bezobraznici) i normativnog rješenja (pod a. treba ih destimulirati da prilaze hitnoj i pod b.to će smanjiti bolničku potrošnju), no kako taj krater svi zaobilaze, tako ministra ništa ne sprječava da ustrajava u promjenama koje bi mogle ozbiljno ugroziti i zdravstvene radnike i pacijente.

Ministar protiv pacijenata (FOTO: Hina)

Naime, doslovno nitko u javnoj raspravi nije primijetio da eventualna pojava 60 posto „nerazumnog viška“ u hitnim službama upućuje na neku devijaciju sistema, a ne na karakter oboljelih i da je ishitrena inverzija nestručna i maliciozna. Teško je reći što od to dvoje prednjači. Novinari to možda ne znaju, ali je nevjerojatno da nisu našli nekog tko će ih uputiti na takvu banalnost. No, želja za novinarskim servisiranjem nove vlasti ide tako daleko da samo prešućivanje nije dovoljno: HTV-ov je Dnevnik tako neki dan emitirao prilog uz razgovor s ministrom, koji bi od prve do zadnje sekunde mogao biti predmet nekog disciplinskog postupka, kada takvi postupci ne bi bili rezervirani za one koji ne zadovoljavaju stranačke apetite vladajućih.

Suočena s potrebom stvaranja pristanka na poteze Ministarstva zdravlja, novinarka je istražila sve bolničke hodnike da bi našla pacijente koji zadovoljavaju uvjet da budu besplatno propagandno sredstvo, a rezultat je bio začuđujuće kompatibilan s tezama ministra koji je sjedio u studiju. Na pitanje jesu li prije posjete hitnoj bili kod obiteljskog liječnika, svi su intervjuirani pacijenti odgovorili - ne! Nesigurna hoće li i to zadovoljiti apetite novog ministra, novinarka je jednu umirovljenicu pitala i zašto je u hitnoj, a kad joj je ova odgovorila da je bole noge, propagandni je mozak odmah ocijenio da je žena idealan predstavnik Nakićevih 60 posto, te joj odbrusila – „pa ste zbog toga na hitnoj?“. Kako bi pojačala utisak o stvarnom liku egzemplarnog bolničkog parazita, novinarka je pitanje obogatila s barem tri zvučna upitnika, jer jedan nije dosta da nas uvjeri kako će zdravstvo biti bolje bez takvih groznih ljudi.

Izlaganje konkretne, posve nedužne pacijentice, javnoj osudi kojoj je Ministarstvo zdravlja prije izložilo tek neke apstraktne ljude, doista je potez bez presedana u svim hrvatskim televizijskim programima. Pitanje je gdje će biti novinari i urednici HTV-a kada se pokaže da su rješenja koje ministar predlaže opasna za zdravstvene radnike i pacijente te protuzakonita, a to je samo pitanje vremena.

Nakić je, naime, kao mogućnost najavio da će grozan posao „odvraćanja“ pacijenata od traženja pomoći u bolnicama obavljati medicinske sestre, odnosno da će one „trijažirati“ i procjenjivati hoće li se pacijent uopće uzeti u obradu hitne službe, što je bez sumnje u suprotnosti s nekoliko odredbi Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o liječništvu i Zakona o sestrinstvu.

Umjesto liječnika medicinske bi sestre trebale procjenjivati hoće li se pacijentu pružiti hitna pomoć (FOTO: Lupiga.Com)

Za početak, sukladno Zakonu o liječništvu pacijenta u bolnici samostalno ne smije pregledati ni liječiti ni specijalizant, a kamoli bolnička sestra. Zatim, članak 39. Zakona o zdravstvenoj zaštiti u kojem stoji da stanovništvu Republike Hrvatske uvijek treba biti osigurana i dostupna hitna pomoć, a ona je danas dostupna u bolnicama i u zavodima za hitnu medicinu. Članak 18. Zakona o liječništvu kaže „Liječnik je dužan provesti potrebne mjere prevencije, dijagnostike, liječenja, odnosno rehabilitacije svim osobama kojima je on izabrani liječnik ili koje su upućene od strane drugog liječnika radi pružanja zdravstvene zaštite ... U hitnim stanjima liječnik je dužan pružiti pomoć svakom bolesniku bez odlaganja, a ostale bolesnike dužan je primati prema stupnju medicinskog prioriteta, odnosno prema listi čekanja ... Hitnim stanjima iz stavka 2. ovoga članka smatraju se ona stanja kod kojih bi zbog nepružanja liječničke pomoći mogle nastati trajne štetne posljedice po zdravlje (invalidnost) ili po život bolesnika“.

Funkcioniranje liječničke službe je, dakle, presudno za organizaciju hitne službe i odnosa prema hitnim pacijentima. No, ima toga još. Članak 3. Zakona o sestrinstvu kaže da djelatnost medicinskih sestara obuhvaća sve postupke, znanja i vještine zdravstvene njege. Podcrtano: njege, ne dijagnostike i liječenja. Nakić bi, dakle, za ovo što predlaže trebao prekršiti temeljne zdravstvene propise, ali i promijeniti samu narav sestrinskog i liječničkog poziva, na taj način da sestre kojima je posao njega bolesnika na sebe preuzmu ovlasti koje imaju liječnici temeljem kompetencija u dijagnostici i liječenju. Tu, nadajmo se, dolazimo na prvi sklizak teren za ministra i njegove planove – dug je put od novinarke propagandistice do medicinske sestre voljne da služi toj propagandi. Daleko manje uvažavane (nažalost) od svojih kolegica i kolega sa završenim medicinskim fakultetom, medicinske sestre dobro znaju o čemu se tu radi i cijela će se javnost iznenaditi ako one na sebe preuzmu teret reformskih poteza ministra opsjednutog nasilnim rješavanjem financijskih dubioza zdravstva. Jedno je želja da ne ideš u konflikt s vlašću, a drugo spremnost da zbog toga završiš na sudu jer si krivo procijenio nečije zdravstveno stanje.

U nekim se medijima pojavila i ideja da se ne-hitni pacijenti ipak propuste na kraju trijažnog postupka, ali da im se dijagnostika i liječenje naplate, što znači djelomičnu komercijalizaciju hitne službe i pretvaranje te vitalne službe u nešto potpuno izvitopereno. To je potpuno nevjerojatno i nezabilježeno u sistemima zdravstva država Europske unije, ali i neprovedivo na legalan i transparentan način. Na milijun medicinskih slučajeva, tko bi postavio detaljan algoritam što je za naplatu, a što ne? Bi li financijski bio kažnjen svaki bolesnik koji je precijenio vlastito stanje? Primjerice, treba li penalizirati osobu s paničnim napadom koja osjeća sve simptome infarkta? Pacijenta s atakom vrtoglavice koji nema moždani udar, već benigni pozicijski vertigo? Da ne govorimo da bi najvulgarniji praktični cilj, da se smanji opterećenje hitnih bolničkih službi s pacijentima koji tu ne spadaju, de facto bilo legalizirano, pri čemu bi služba s lošijim proračunom bila više motivirana da primi „komercijalne“ pacijente od onih stvarno hitnih.

Proračun je valjda sastavljen u 24 sata ili noć prije predaje i onaj tko ga je pisao trebao bi promptno odgovarati (FOTO: Lupiga.Com)

Realno, jedino što Nakić s idejama koje su na samoj periferiji svih problema u zdravstvu može napraviti, a da pritom izbjegne da sve bude srušeno, bilo na Ustavnom sudu, bilo zbog reakcija stručnih tijela, jest da primijeni članak 163. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji kaže da se rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti organizira u dvije smjene, a pripravnost i dežurstvo prema potrebama stanovništva, pa dodatno aktivira domove zdravlja ili poboljša funkcionalnost zavoda za hitnu medicinu. 

Jasno, u tom bi slučaju odmah otpalo puštanje magle da će eliminacija pacijenata na bolničkim hitnim prijemima donijeti značajne uštede u zdravstvu, ali i to je mnogo bolje nego da netko strada.

Ako govorimo o racionalizaciji poslovanja ustanova u zdravstvu, onda je mnogo korisnije pogledati cijeli proračun, koji otkriva svu bijedu ove administracije. On je valjda sastavljen u 24 sata ili noć prije predaje i onaj tko ga je pisao trebao bi promptno odgovarati. Prvo, netočno je da se vide bilo kakve naznake promjene koncepta raspodjele novaca: svim bolnicama u vlasništvu države proračuni su povećani, ali zato cijele ogromne stavke potpuno nedostaju. Ne postoje lokalne bolnice, ne postoji Agencija za akreditaciju i kvalitetu u zdravstvu, čitavi preventivni programi su nestali, uključivši program prevencije malignih bolesti, proračun HZZO-a je pun rupa, nedostaje čak i stavka dopunskog osiguranja, i tako dalje, i tako dalje … Stoga je iz dokumenta nemoguće iščitati bilo kakvu buduću zdravstvenu politiku.

No, da se vratimo na Nakića i Oreškovića: iz svega je jasno da je ovo jedna bezglava vlada koja je sumanuto u krupni plan postavila agresiju na ideološke protivnike, pa u tom polju potiče najsnažniji odgovor javnosti. Iz ovoga što već sada možemo reći o zdravstvenoj politici vidi se, međutim, da iza toga stoje nestručni i destruktivni planovi s javnim politikama, koje treba pomaknuti s margina i problematizirati njihovu ireverzibilnu štetnost po čitavu zemlju. Smjer koji je trenutno zauzet može biti jedino resetiran, jer je zauzet bez ijednog relevantnog stručnog dokumenta, uključivši ovakvu šupljinu od proračuna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay